Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam dirljivu priču o 14-godišnjoj Magdaleni Canjuga iz Varaždina, ili kako je od milja zovu Megi, koja je pobijedila tumor na mozgu s tri godine. Danas je prava inspiracija – osvojila je zlato na Olimpijskim igrama za djecu koja su preboljela maligne bolesti, svira violončelo i osvaja medalje na plesnim natjecanjima, unatoč problemima s ravnotežom.

Imala sam svega tri godine kad sam praktički živjela na onkologiji u Klaićevoj – svi su mi znali ime, a sa sestrama i doktorima sam bila na ‘ti’. U tom sam trenutku pola života provela ondje zbog malignog tumora na malom mozgu, a nakon pet operacija i 16 ciklusa kemoterapije, dozvolili su mi napokon da se vratim kući u Varaždin.

Ne sjećam se zapravo tog razdoblja. Sve što znam je iz maminih priča. No, jedna od prvih uspomena bila je ispred bakine i dedine kuće u Jalkovcu gdje smo živjeli dok se naša sadašnja kuća gradila. Moji su u to vrijeme bili prestravljeni jer nisam mogla hodati. To je bio jedan od rizika operacije, a doktori nisu znali hoće li to biti privremeno ili ću život provesti u kolicima.

Bila sam s mamom i tatom vani na sporednoj ulici i oni su me držali svatko za jednu ruku. U jednom trenutku su me samo pustili i počeli se grliti i skakati od sreće. Meni tada nije bilo jasno što se događa, ali sada znam da su bili jako sretni jer sam ponovno samostalno hodala.

Roditeljima je svijet stao kad su čuli za tumor

Imala sam samo godinu i pol kada je sve to krenulo. Prvi simptom koji mi se pojavio je bio taj da sam gubila ravnotežu, ali kao i svako nespretno dijete, roditelje to nije odmah uzbunjivalo.

Sve dok nisam jednom to doživjela doma pred mamom i tatom. Strmoglavo sam se zaljuljala i pala sama od sebe u dnevnom boravku. Moji su odmah skočili jer sam počela i povraćati, što ih je jako prestrašilo.

Odjurili su sa mnom k liječniku jer povraćanje nikako nije prestajalo. Doktorica iz Varaždina nas je odmah uputila u Zagreb u Klaićevu gdje je magnetska rezonanca mozga pokazala da imam maligni tumor veličine teniske loptice.

Mama mi je rekla da joj je taj trenutak u liječnikovoj ordinaciji, kad je okrenuo monitor računala sa snimkom MR-a i izgovorio tu rečenicu, preokrenuo cijeli život. Svijet joj je stao. Briznula je u plač i dalje se ni ne sjeća što je bilo jer nije čula više ni jednu riječ.

Proveli su dan i noć u čekaonici

Nakon toga je krenula agonija moje obitelji koja je trajala godinu dana – pet operacija glave i 16 ciklusa kemoterapije za koje nitko nije mogao garantirati pozitivan ishod. Većina operacija bila je priprema.

Primjerice, ugradili su mi kanalicu pri srcu kroz koju su mi davali kemoterapiju, a s jednom su mi uklanjali vodu koja je stvarala visok tlak. To je bilo 23. siječnja 2012. – moja mama je zapamtila sve datume. No, glavna je operacija uklanjanja čudovišta iz moje glave bila nekoliko dana nakon toga – 26. siječnja i trajala je 19 sati.

Čula sam da je mama jednom prepričavala prijateljicama svoj strah iz čekaonice gdje je jela i spavala s tatom, odnosno provela noć i dan – da je gubila tlo pod nogama i nije mogla disati, a kamen sa srca joj je pao tek kada je doktor došao reći da je sve prošlo u redu.

Doktor je tada rekao mojim roditeljima i da nikad u desetljećima karijere nije vidio da nešto toliko krvari kao što je bio slučaj s mojim tumorom.

Stekla sam prijatelje za cijeli život

Mama i tata uvijek kažu da su ponosni na mene jer sam bila najbolji i najstrpljiviji mali pacijent. Rijetko bih zaplakala i uvijek sam pažljivo slušala doktore.

Bila sam premala da bih se sjećala toga, ali jedno znam, a to je da sam u Klaićevoj stekla prijatelje za cijeli život. To su bila djeca iz bolnice koja su operirala što i ja – tumor na mozgu.

Dandanas idemo zajedno u kampove koje organizira udruga Krijesnica za djecu s malignim bolestima. Baš smo nedavno bili u Toskani i bilo nam je predobro. Sedam danas smo bili bez roditelja, a nismo smjeli ni imati mobitele.

Cilj je bio da se družimo, igramo i upoznajemo jedni drugi van nekog tehnološkog svijeta. Iako smo na prvu svi prevrtali očima na to, ispostavilo se da nam je bez mobitela bilo baš odlično. Zaboravili smo na to da smo ih uopće imali.

Obitelj nikad nije odustajala od mene

Razdoblje nakon operacije bilo je iznimno teško za moju obitelj jer smo bili razdvojeni. Mama je godinu dana živjela u Zagrebu, a mlađi blizanci – braco Stjepan i seka Elizabeta su tada bili bebe. Imali su samo šest mjeseci.

Često zna reći da je praktički prvu godinu života braceka i seke propustila jer su oni većinom bili doma s tatom, bakom, dedom ili rođacima u Varaždinu, a ona je bila sa mnom tijekom razdoblja kemoterapije.

Vjerujem da joj nije bilo lako gledati me tako slabu, nemoćnu, umornu, bez kose i dok povraćam od težine lijekova. No, nikad nije odustajala od mene. Nitko od njih nije.

Danas idem na godišnje kontrole

Roditeljima je moja bolest otvorila oči. Kad sam se vratila živa i zdrava kući, odlučili su da se život mora nastaviti, i to na najbolji mogući način. Mama se vratila na posao, a ja sam krenula u vrtić sa svojim vršnjacima.

Moja mama Ivana je inače učiteljica hrvatskog jezika i komparativne književnosti u šestoj osnovnoj školi u Varaždinu gdje, između ostalog, mi danas idemo u školu.

Tata Krunoslav je pak inspektor u policiji. Obitelj mi je najveća potpora u životu, odnosno u svemu što naumim, posebice kada sam bila bolesna. Iako sam se oporavila i dalje idem na godišnje kontrole.

Jedine posljedice koje imam su neke tegobe s ravnotežom. Primjerice, vijaču nikako ne mogu preskočiti, a da se ne srušim, a ne mogu ni naučiti voziti bicikl. Također, muči me i matematika, ali koga to ne muči? No, sve je to mala cijena u zamjenu za moj život.

Bila sam van sebe od sreće

Kroz osnovnu školu moram priznati da se nikad nisam osjećala izolirano, zakinuto ili izdvojeno. Moja je životna filozofija ta da ako si želiš biti dobar sa mnom, super, ako ne, tvoja šteta. Ne opterećuju me loša prijateljstva – ne plačem za ljudima i ne dam nikome da me ponižava.

Prijatelji i školski kolege su mi zapravo bili velika podrška. Pogotovo kad sam se 2019. godine vratila iz Moskve sa zlatom u brzom hodanju s Olimpijskih igara za djecu koja su preboljela maligne bolesti. Na natjecanje me prijavila moja mama i postoji pomalo smiješna priča iza toga.

Kad me prijavljivala, nije vidjela da postoji kategorija za brzo hodanje, već me prijavila za streljaštvo i trčanje. Naravno, streljaštvo mi nikako nije išlo, a na trčanju sam do cilja došla zadnja. Ronila sam suze taj dan, no već sutradan se situacija okrenula.

Prozivali su djecu i dodjeljivali im medalje i u nekom trenutku čujem svoje ime. Mama i ja smo se pogledale u čudu misleći da je sigurno riječ o nekoj grešci. Ispostavilo se da je žiri shvatio da sam završila u krivim kategorijama i samoinicijativno su mi dali medalju za brzo hodanje. Malo je reći da sam bila van sebe od sreće.

Cijeli razred me iznenadio

Razred me bodrio i iznenadio i kad sam prije nekoliko godina dobila nagradu Ponos Hrvatske. Učiteljica me pod odmorom odvela u učionicu. Već sam mislila da sam u nekoj nevolji, ali su se prijatelji iz razreda sakrili, skočili van i viknuli ‘iznenađenje’.

Cijela ploča je bila ispisana riječima podrške, svi su me izgrlili i izljubili. Bio mi je to najljepši trenutak u osnovnoj školi.

Lijepe su mi se stvari dogodile i u Glazbenoj školi u koju sam išla dvije godine i svirala violončelo. Moja mama je jednom srela violončelisticu Anu Rucner i ispričala joj moju priču koja ju je jako ganula. Mama joj je tada spomenula da nastupam u varaždinskom HNK na humanitarnom koncertu.

Svirala sam s Anom Rucner

Na kraju nas je Ana sve iznenadila, došla na koncert i svirale smo zajedno. Bila sam oduševljena jer mi je Ana bila jako veliki uzor. Violončelo mi je, moram priznati, malo dosadilo nakon nekoliko godina jer sam otkrila ples, odnosno urbane plesne stilove.

Moja sestrična je išla na ples, pa sam i ja pomislila, zašto ne bih probala? Moji su doma bili isprva malo skeptični jer me muči ravnoteža, ali me nisu sputavali. Malo je reći da su bili u šoku kada sam se s plesnog natjecanja iz Zadra vratila sa zlatnom medaljom.

Mogu reći da živim život punim plućima. Ne bojim se ničega i tako funkcioniramo kao obitelj. Ništa više ne čekamo. Evo, umjesto da stavimo fasadu na kuću, ove smo godine svi zajedno otišli u Pariz. Život za nas nema okova.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.