Nevjerojatna priča o gospodinu Kaminskom, čovjeku koji je kao klinac spasio tisuće židovske djece

Godina je 1944., Pariz je okupiran. Četvero prijatelja provodi svoje dane u tijesnom sobičku stana na vrhu zgrade koja se nalazila na Lijevoj obali, dijelu južnom od Seine u Parizu. Susjedi su mislili kako se radi o slikarima, no to je samo bila lažna priča koja je trebala objasniti miris kemikalija koje su dopirale iz stana.

Prijatelji u stanu su pripadnici ćelije židovskog pokreta otpora. Radili su u ilegalnom laboratoriju u kojem su izrađivali lažne putovnice za djecu i obitelji koje su bile deportirane u koncentracijske logore. Najmlađi član grupe, tehnički direktor laboratorija, bio je 18-godišnji Adolfo Kaminsky, i sam još uvijek praktički dijete.

Krivotvorio dokumente kroz gotovo sve velike sukobe

Kaminsky je do svog 19. rođendana pomogao u spašavanju tisuće ljudi izrađujući krivotvorene dokumente kako bi se mogli sakriti ili pobjeći iz zemlje. Bavio se krivotvorenjem isprava za ljude tijekom gotovo svih velikih sukoba koji su se dogodili sredinom 20. stoljeća. Kaminsky danas ima 91 godinu i starac je s dugom sijedom bradom i jaknom od tvida koji susjedstvom šeta uz pomoć štapa, piše The New York Times.

Živi u skromnom stanu, za osobe s niskim primanjima, nedaleko od onog u kojem je izrađivao lažne dokumente. Dok ga je pratio sa snimateljima kroz njegov kvart jedan dan, novinar NYT-a morao je objašnjavati znatiželjnim prolaznicima tko je djedica. Heroj Drugog svjetskog rata, objašnjavao im je. Iako, njegova se priča nastavila dugo nakon toga. A danas je još uvijek bolno relevantna u doba kada djeca u Siriji umiru ili se ukrcavaju na opasne brodove kako bi se dočepala sigurnosti.

Nikad nije primao novac, htio je da mu motivi budu čisti

I dok nas većina ignorira tu djecu, pretpostavljajući da će ih netko drugi spasiti, Kaminsky, tada tinejdžer, bio je taj koji je spašavao. I to nije radio za slavu. Sve je radio u tajnosti, a o svojim aktivnostima progovorio je tek godinama kasnije. Njegova kći Sarah čula je priču svog oca tek kada je pisala knjigu o njemu koja nosi naslov “Adolfo Kaminsky: A Forger’s Life”, koja će u engleskom prijevodu izaći ovaj tjedan. Dok je istraživala čime se njezin otac bavio, susrela se s mnogim njegovim suradnicima u Alžiru, Parizu i New Yorku. “Otkrila sam da je moj otac riskirao vlastiti život kako bi spasio druge od smrti”, rekla je Sarah za Spiegel 2011. godine.

Kaminsky se nije bavio krivotvorenjem dokumenata ni zbog novca. Kaže da nikada nije primao novac za dokumente kako bi mu motivi uvijek ostali čisti i kako bi mogao raditi prema vlastitim uvjerenjima. Dapače, neprestano je bio bez novca, a za život je zarađivao kao fotograf.Rad mu je tijekom rata utjecao na vid zbog čega je oslijepio na jedno oko.

Stalno je razmišljao o ljudima koje nije mogao spasiti

Iako se radi o iskusnom krivotvoritelju koji je radio putovnice od nule i koristio improviziranu spravu koja je činila da izgledaju starije, njegov posao donio mu je jako malo radosti. “Ako napravite najmanju pogrešku možete nekoga poslati u zatvor ili u smrt”, rekao je. “To je velika odgovornost. Teška je. I nije nimalo zadovoljavajuća.” Godinama kasnije njegov rad ga proganja. “Većinom razmišljam o ljudima koje nisam mogao spasiti”, objašnjava.

Kaminsky je suosjećao s izbjeglicama djelomično zbog toga jer je i sam bio izbjeglica. Rođen je u Argentini, a roditelji su mu bili ruski židovi koji su iz Rusije prvo otputovali u Pariz, a nakon toga su izbačeni iz Francuske. Kada je imao sedam godina, njegova obitelj, koja je tada imala argentinske putovnice, mogla se vratiti rodbini u Francuskoj. “Tada sam shvatio značenje riječi ‘dokument”, objasnio je Kaminsky.

Učio je o kemiji u radionici za bojenje odjeće i mljekari

Nakon što je kao 13-godišnjak napustio školu kako bi mogao pomoći u uzdržavanju obitelji, postao je šegrt u radionici za bojenje odjeće, nešto kao preteća modernih kemijskih čistionica. Kaminsky je provodio sate kako bi pokušao shvatiti na koji način ukloniti mrlje, čitao je knjige iz kemije i eksperimentirao kod kuće. “Moj šef je bio inženjer kemije i dao bi mi odgovore na sva moja pitanja”, rekao je. Vikendima je pomagao kemičaru u lokalnoj mljekari, u zamjenu za maslac.

U ljeto 1943. godine, Kaminsky i njegova obitelj su uhićeni i poslani u Drancyu u čijem su logoru internirani židovi iz okolice Pariza, a taj logor je bio posljednja stanica prije koncentracijskog logora. I ovoga puta su ih spasile putovnice. Argentinska vlada protestirala je zbog privođenja obitelji, zbog čega su u Drancyu ostali tri mjeseca, dok je tisuće ostalih poslano u smrt.

Prvi susret s lažnom dokumentacijom

Kaminsky se prisjetio profesora matematike koji ga je odlučio podučavati u kampu. “Jednog dana kada je došlo vrijeme za održavanje našeg sata, on se nije pojavio. Nije mi prije toga htio niti reći da se njegovo ime nalazi na listi.” Obitelj Kaminsky je oslobođena, no u Parizu nisu bili na sigurnom jer se židovima vječno prijetilo uhićenjima.

Obitelj je uskoro bila deportirana. Kako bi preživjeli morali su se skrivati. Njegov otac naručio je lažnu dokumentaciju od židovskog pokreta otpora, a Adolfo je otišao po nju. Kada mu je agent rekao da imaju problema s brisanjem određene plave tinte s dokumenata, on im je preporučio da koriste mliječnu kiselinu, a to je bio trik koji je naučio u mljekari. Njegov trik je funkcionirao, a njemu je ponuđen posao u pokretu otpora.

Najhitniji slučajevi: djeca koju su slali u logore

Naime, zahvaljujući dokumentima Adolfo Kaminsky postao je Julien Adolphe Keller, Francuz iz francuske pokrajine Elzas. Čovjek koji mu je pomogao zvao se Marc Hamon čiji je kodni naziv bio Pingvin, a on je radio za ćeliju pokreta otpora pod nazivom La Sixieme. Kaminsky se htio pridružiti organizaciji, no grupi je u početku bila važnija njegova lojalnost, od njegovih umjetničkih sposobnosti. “Testirali su me tri dana kako bi vidjeli jesam li brbljavac”, prisjetio se za Spiegel Kaminsky.

Ćelija u kojoj je Kaminsky djelovao bila je jedna od mnogih. Dobivali bi informacije o tome tko će biti uhićen, obavijestili bi obitelji i odmah bi im napravili novu dokumentaciju. Njegova grupa bila je usmjerena na najhitnije slučajeve: djecu koja su trebala biti poslana u Drancy. Oni su razmještali djecu u seoske kuće ili samostane, ili bi ih prokrijumčarili u Švicarsku ili Španjolsku.

‘Ako spavam jedan sat umrijet će 30 ljudi’

U jednoj sceni iz knjige koju je njegova kćer napisala, opisuje se kako je Kaminsky ostao budan dvije noći za redom kako bi napravio enorman broj dokumenata. Naime, njegov suradnik Pingvin naručio je dokumente za 300 djece, a sveukupno mu je trebalo 900 dokumenata koji su trebali biti izrađeni kroz tri dana. “Bila je to jednostavna računica: u jednom satu mogu napraviti 30 dokumenata; ako spavam sat vremena, 30 ljudi će umrijeti.” Kaminsky je kasnije otkrio kako je Pingvin zajedno s grupom djece deportiran u Auschwitz, no ni danas ne zna što se s njima dogodilo.

Povjesničari procjenjuju da je mreža židovskih pokreta otpora u Francuskoj sveukupno spasila 7 do 10 tisuća djece. Oko 11.400 djece je deportirano i ubijeno. Nakon rata, Kaminsky se nije planirao nastaviti baviti poslom krivotvoritelja. No, zbog njegovog posla i rada s različitim mrežama za vrijeme rata mnogi drugi pokreti su došli u kontakt s njim.

Dokumentima opskrbio ljude u 14 zemalja

On je nakon toga nastavio raditi krivotvorene isprave idućih 30 godina, a zbog svog rada bio je značajna persona u konfliktima od Ažirskog rata za nezavisnost pa sve do Vijetnamskog rata tijekom kojih je također radio lažne dokumente. Procjenjuje se da je 1967. godine samostalno lažnim dokumentima opskrbio ljude u 15 zemalja.

Neke od pobunjeničkih grupa koje je podupirao koristile su se nasiljem. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata dobio je dvoje djece, no ni njima, niti svojoj bivšoj ženi nije pričao o svom tajnom poslu stoga oni nisu znali zašto ih je rijetko posjećivao. Njegove djevojke su pretpostavljale da je često bio nedostupan jer ih je varao. Jednom je trebao pratiti jednu damu u Ameriku, no nikada se nije pojavio jer se pridružio alžirskoj grupi otpora. 1960. godine jedna djevojka ga je ostavila jer bi svake noći nestao bez objašnjenja, dok je zapravo čitavu noć izrađivao dokumente u svom studiju, piše Spiegel.

‘Sada ne mogu učiniti više ništa’

“Spašavao sam živote zato što se nisam mogao nositi s nepotrebnom smrti – jednostavno nisam mogao. Svi ljudi su jednaki, bez obzira na njihove korijene, uvjerenja i boju kože. Ne postoje superiorni i inferiorni, to mi nije prihvatljivo.” Godine 1971. Kaminsky je bio uvjeren da previše grupa zna za njegov identitet te da će uskoro biti uhvaćen i uhićen.Tada je zauvijek prestao izrađivati lažne dokumente i većinom je zarađivao za život podučavajući fotografiju. Tijekom posjeta Alžiru Kaminsky je upoznao mladu studenticu prava, koja je podrijetlom bila tuareg, i bila je kći liberalnog alžirskog imama. Oni su još uvijek oženjeni i imaju troje djece.

Kaminsky posjeduje fotografiju koju je zabilježio nakon oslobađanja Pariza, a na njoj se nalazi tridesetero djece koja se više nisu morala skrivati i koja su se nadala da će ponovno biti ujedinjeni sa svojim roditeljima. Svjestan je činjenice da i danas postoji mnoštvo djece koja se nalaze u sličnoj situaciji kao djeca s te fotografije, te da ih posjedovanje krive putovnice može koštati života. “Učinio sam sve što sam mogao dok sam mogao. Sada ne mogu učiniti više ništa.”