Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o stručnoj nastavnici Đurđici Šakić (45) koja od rođenja ne čuje. To je nije spriječilo da završi školu i fakultet, osnuje obitelji i prije četiri godine nauči svirati violinu. Solo nastup imala je već 10 dana nakon što je prvi put u rukama držala ovaj instrument i odsvirala je skladbu bez greške.

Igrom surove sudbine, rođena u svijetu tišine. Gledam život oko sebe, osjećam da nešto nedostaje. Stojim sama ko’ na pustoj hridi. Ljudi prolaze kroz mene, netko se i smije, pokreću usne. Ja i dalje osjećam da nešto nedostaje. Proljeće, ljeto, jesen i zima. Svako doba svoje boje ima. Miriše dom, cvijeće i boje, ali osjećam da nešto nedostaje.

Ove sam stihove napisala kao odgovor na vječito pitanje koje mi se postavlja: ‘Kako je to biti gluh?’. Život u tišini prigrlila sam kao svoju snagu. Zato što ne čujem, svijet doživljavam na potpuno drugačiji način, a to sam pretočila u slike i poeziju. Umjetnost mi je oduvijek bila terapija, posebice kada sam prije četiri godine naučila svirati violinu.

Brat i sestra imaju uništen bubnjić

Odrasla sam u malom selu u Slavoniji, pored Nove Gradiške i prvo sam od četvero djece u obitelji. Često sam imala osjećaj da sam izolirana, čak i u obitelji gdje je od četvero djece, troje gluho. Jedino sestra koja je godinu dana mlađa od mene čuje sasvim normalno.

Kad se ta prva sestra rodila, tek tada su moji primijetili da nešto sa mnom nije u redu. Ona je imala godinu dana i već je počela pričati, a ja dvije i nisam govorila ni riječi. Mojim je roditeljima isprva rečeno da su im se poklopila dva ista gena. No, nakon opsežnog genetskog istraživanja, liječnici su zaključili kako su tri gluha djeteta u istoj obitelji puka slučajnost.

Meni je dandanas nejasno zašto ne čujem. U zagrebačkoj bolnici na Šalati su mi rekli da mi je izgorio slušni živac, a brat i sestra imaju uništen bubnjić.

Tek sam u srednjoj naučila znakovni jezik

U Zagreb smo preselili tek tijekom moje srednje škole pa sam ja u Slavoniji išla s vršnjacima iz mjesta u osnovnu školu. Brat i sestra su pak upisali zagrebačku Osnovnu školu za osobe s teškoćama u komunikaciji u Nazorovoj, a ja sam krenula u Srednju školu Slave Raškaj za krojačicu.

Mama, tata i sestra koja čuje bili su u Slavoniji, a nas troje smo bili u Zagrebu. Bilo je to vrijeme rata i teško se putovalo. Vlakom je trebalo sedam sati, a danas svega sat i pol.

Moji brat i sestra su od malih nogu imali priliku naučiti znakovni jezik i biti u okolini u kojoj su imali stručnu pomoć te nailazili na veće razumijevanje i potporu. Ja pak nisam poznavala svijet gluhih sve do srednje škole.

Roditelji nisu htjeli prihvatiti da ne čujem

U osamdesetima se malo znalo o gluhoći u Hrvatskoj, a prilagođenog programa kakav danas postoji, nije bilo ni na vidiku. Uz sve to, moji roditelji isprva nisu htjeli prihvatiti činjenicu da ne čujem.

Trebali su me u ranim godinama života početi integrirati u društvo pa su se rođaci često svađali s njima oko toga da krenem redovno u vrtić, a zatim u predškolu. Bilo mi je teško gledati ta previranja.

U osnovnoj sam se općenito snalazila jako teško. Krenula sam godinu dana kasnije no što sam trebala, kako bih bila u istom razredu sa sestrom koja čuje pa mi je ona pomagala u svemu. Od nje sam prepisivala sve što se diktiralo, no imala sam puno rupa u znanju.

Učitelji mi je rekao: ‘Operi bolje uši’

Bilo je puno neugodnih situacija u školi. Često sam odlazila na audiometriju u Zagreb i neke druge pretrage te donosila razrednici ispričnice. Ona bi se razljutila na mene i rekla mi da lažem pa davala neopravdane sate. Nerijetko je mama morala dolaziti u školu.

Ni drugi učitelji nisu imali razumijevanja za moje stanje, a ni vremena, znanja ili volje posvetiti mi se. Sjećam se da smo jednom bili na satu hrvatskog jezika i učili o točki i zarezu. Nisam mogla nikako pohvatati učitelja jer je sve diktirao pa je sestra zamolila da ponovi jer nisam stigla sve uloviti.

Okrenuo se prema meni i rekao mi: ‘Operi bolje uši’. Cijeli razred je pogledao u njega i svi su bili u šoku. Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam samo stala i zaplakala.

Lakše procjenjujem ljude

Sada sam ipak zahvalna jer sam odrasla u takvom okruženju gdje nije bilo djece koja ne čuju. Zato sam naučila čitati s usana i usvojila sam mimike zbog kojih danas, uz pomoć slušnog aparatića koji sam dobila sa šest godina, govorim gotovo pa bez teškoća.

Bila sam jednom na kavi s prijateljima od dečka Pavela. Pričali smo normalno i u jednom trenutku ih je dečko zamolio da sporije pričaju jer sam gluha i čitam im s usana. Oni su u čudu zinuli. Nisu mogli vjerovati da mogu tako dobro pričati, a gluha sam. Prvo što su pitali jest kako imam slavonski naglasak, a nikad ga nisam čula.

Znanstveno objašnjenje toga jest da naša podsvijest čita mikrogeste, a svaki naglasak zahtijeva svoj specifičan način govora i pomicanja usana i čeljusti. Zato danas lakše procjenjujem ljude te čitam iz izraza lica tko je iskren, a tko nije.

To mi je velik blagoslov jer su gluhi u većini slučajeva i nijemi ili eventualno proizvode nejasne zvukove. Nemaju intonaciju i dobru artikulaciju.

Zna biti i smiješnih zabuna

Pričanje mi je bilo strašno izazovno jer nisam imala priliku od drugih i iz iskustva naučiti kako se koji predmet zove, što inače djeci dolazi intuitivno.

Bila sam jednom s mamom u vlaku i vidjela sam sok na kolicima koja su stajala sa strane. Bila sam jako žedna i ponavljala sam mami riječ ‘bicikl’ jer sam kolica povezala s kotačima. Nisam znala koja je riječ za sok.

Znam se tome i nasmijati jer često dolazi do nesporazuma kad nešto krivo čujem. Legla sam s dečkom jednu večer u krevet i rekao mi je ‘Laku noć ljubavi’, a ja sam ga samo zbunjeno pogledala jer sam čula ‘Žao mi je čaruge’ pa mi ništa nije bilo jasno. Proplakali smo od smijeha.

Jednom mi je učenica rekla da joj nije dobro jer ima visok tlak. Ja sam joj odgovorila ‘Super, popravi to’ jer sam čula da nije napravila dobro neki zadatak. Srećom pa je i njoj to bilo simpatično pa se krenula smijati.

Teško sam sklapala prijateljstva

Oduvijek sam se obožavala družiti, no prijateljstva sam teško sklapala. Izdvajala sam se od svojih vršnjaka, ali gluhoća mi je davala svojevrsni duševni mir jer nikada nisam bila opterećena stvarima kojima su drugi bili opterećeni.

Život mi se osjetno promijenio tek kada sam upisala modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Profesori su bili puno susretljiviji i imali su strpljenja posvetiti mi posebnu pažnju. Svi su mi tada govorili da ne mogu studirati i da to nije za mene. Zainatila sam se i dokazala svima da su u krivu.

Žao mi je jedino što sam propustila tipičan studentski život jer me je činjenica da ne mogu komunicirati kao i svi ostali, dosta zakinula. Kolege su me zvali na druženja i tulume, ali sam to izbjegavala. Kad bih išla, sjedila bih sa strane, dok su se oni družili i pričali u krugu, što ja nikako ne mogu pohvatati.

Danas imam dvoje zdrave djece

Odmah po završetku faksa, zaposlila sam se u svojoj Srednjoj školi Slave Raškaj u Zagrebu na poziciji stručnog učitelja, a danas sam nastavnica i razrednica. U međuvremenu sam upoznala i bivšeg supruga Sandra s kojim imam prekrasnog 15-godišnjeg sina Melkiora i 17-godišnju kćer Gabrielu.

Svoju djecu obožavam i zahvalna sam da su oni zdravi. Bilo mi je jako teško odgajati ih zato što nisam razumjela kada su nešto trebali. Teško sam se povezala s njima, a nisam čula ni njihove prve riječi.

Nisam ih mogla čuti ni kad su bili bebe pa bi se probudili usred noći i plakali. Tu je bivši suprug stalno uskakao. S vremenom sam si nabavila svjetlosnu budilicu, što mi je pomoglo da ja ustanem po noći presvući ih i nahraniti.

Odsvirala sam bez greške

Da ću ikada samostalno svirati glazbu bilo mi je sasvim nezamislivo. A onda sam upoznala sjajnu profesoricu violine Renatu Novoselec koja je pokrenula hvalevrijedan program Violinmusic4all. To je prvi takav program u svijetu za osobe poput mene, za djecu i odrasle, koji nas uči svirati violinu vibracijama koje osjetimo na tijelu.

Nisam znala čitati note i ništa nisam razumjela. Stavila sam violinu na vrat, prošla gudalom i osjetila vibraciju. Nevjerojatan osjećaj. Već nakon 10 dana, Renata me bacila u vatru. Svirala sam u Muzeju Mimara i izvela solo skladbu Lightly Row na koncertu u pratnji sjajnog orguljaša Marija Penzara. Odsvirala sam sve bez greške. Čak su mi i dirigenti pljeskali.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.