Provela sam popodne na livadi vrteći hoop i pritom osjetila čudnu sreću

Za nekoga tko od završetka srednje škole, a od toga ima već devet godina, promišlja kojom sportskom aktivnošću bih se mogla baviti, odlazak na prvi trening bio je ravan čudu. Naime, na internetu sam prije nekoliko mjeseci vidjela da postoje neki skroz kul ljudi koji se nalaze dva puta tjedno u dvorani kako bi vrtjeli hoop i pri tome se sjajno zabavljaju. No, zima je vrijeme kad Tamara spava i nekako sam to stavila po strani. A onda me prošli tjedan nazvala moja prijateljica Đurđica i rekla da nema više odugovlačenja, da navučem tajice i da nakon posla idemo na Ribnjak jer ekipa sad u parku vrti hoopove.

Preko njihove stranice Happy Hoop poslala sam poruku voditeljici Evi i idućeg dana došla na trening. Kad god pomislim na hoop, silno se razveselim jer pomislim na vrijeme kad sam bila klinka. Taj efekt, recimo, ne doživljavam kad vidim bilo koji popularni sport na televiziji (navodno zato, kako je tvrdila moja profa tjelesnog iz osnovne, jer se bojim lopte).

Početna nelagoda

Na pola puta prema Ribnjaku kroz glavu mi je prošlo da ja zapravo nisam sigurna znam li više uopće vrtjeti hoop. Počela sam osjećati laganu nelagodu. Niti znam te ljude s kojima trebam vježbati, niti kako će reagirati na mene i garant ću se obrukati. Kad sam dohopsala do njih neka cura je već, kao da ide na audiciju u akrobatski cirkus, vrtjela hoopove rukama, nogama, čime god je mogla i izvodila je čuda. Ni moja Đurđica, čini mi se, nije imala taj problem. Ležerno me dočekala na ulazu u Ribnjak, a hoop je uspjela vrtjeti od prve.

Malo me zatekla. Jer bilo je potpuno očito da je njoj nakon prvih 15 minuta krenulo genijalno, vrtjela je taj glupi obruč kao profesionalka, a ja sam se još uvijek sramotila. Dapače, bila sam uvjerljivo najgora. Po prirodi sam brzopleta, hoop mi je konstantno padao, a ja sam očajnički htjela uspjeti. Uopće nisam pratila ritam obruča koji se vrti oko mene, već sam ga manijakalno pokušavala uhvatiti svojim bokovima.

A onda sam stala, umorna, malo razočarana u samu sebe i – pokušala sve u slow motionu. Kiki, jedan od voditelja, mi je dao malo veći obruč (da se sporije vrti oko mene) i onda je već nekako krenulo. Taman kad sam postajala sve uspješnija, prešli smo na novu vježbu. Treba vrtjeti hoop jednom rukom, točnije oko nje, a onda ga dići i vrtjeti oko glave. Pao je preko mene, otkotrljao se na stazu, potjerao psiće koji su bili u šetnji, a jednom me čak poklopio i po nosu. Ali nakon nekoliko pokušaja, i to sam uspjela. I bila sam jako sretna.

Suočavanje sa smotanošću

Opustila sam se, uživala, vrtjela oko hoopa, vrtjela hoop oko sebe i u potpunosti ignorirala ljude koji prolaze oko nas. Shvatila sam da nema smisla da se živciram i da mi bude neugodno (pa čak ni kad mi je kolut odletio i pogodio neku gospođu koja je sjedila na klupi). Jedina prepreka koju moram savladati je moja karakterna mana, brzopletost.

Na svu moju sreću, Eva i Kiki su bili toliko dragi i pristupačni da nisam odjurila vičući “Nije ovo za mene, dajte mi tipkovnicu, tu sam puno spretnija!” Svaki put kad bih zapela, sa mnom su prolazili sve ponovno i ponovno i ponovno i naposljetku sam odradila trening do kraja i završila dan vrlo sretna. Na svojoj aplikaciji Balanced (kojom se pokušavam natjerati biti aktivna u svim segmentima života, a ne samo u redakciji) po prvi put sam valjda označila da sam se bavila fizičkom aktivnošću “Yoga or stretching” (pošto nema bolje ponude).

Osim što su me odmah naučili par kul pokreta, što sam se izmorila taman za spavanje, što sam uživala u prirodi i dobrom društvu, na početku i na kraju treninga odradili smo i vježbe istezanja. Tu sam doživjela jedini malo neugodni trenutak, kad sam čula kako moje kosti krckaju dok se vraćaju u svoj prirodni položaj tijekom istezanja.

Mrzim natjecateljske sportove

Da, na treningu mi je bilo toliko dobro da sam jučer ponovno išla i to sama jer moja frendica nije stigla (što je dokaz da me nitko nije morao nagovarati). Došla sam opuštena jer znam da će se nekome dati raditi sa mnom i da ćemo sve proći sto puta, ali da će se potruditi da naučim. Iako mi se bilo teže koncentrirati na dodavanje hoopa lijeva ruka – desna ruka, okret pa vrti hoop iznad glave, trening je bio super. Odlučila sam dati svom tijelu priliku da nauči neke nove motoričke pokrete, a Eva i Kiki su mi posudili jedan od svojih hoopova da mogu vježbati i doma u vrtu.

Ono što zapravo želim reći jest da postoji sport za svakog od nas koji se žele gibati, bez obzira na fizičke predispozicije za isti. Mislim da mi se hoop sviđa jer nije kompetitivan već je zabavan, a vježbanje u prirodi samo je dodatan bonus kad od radne okoline na sat vremena pobjegneš u neko mjesto mira.