Ova žena si je pucala u glavu, raznijela si pola lica i svejedno nekako sve to preživjela. Evo kako ju je to promijenilo

Oko 85 posto ljudi koji se pokušaju ubiti pištoljem u pravilu umre. Christen McGinnes nije jedna od njih. Ona je 22. listopada uz svoju glavu stavila revolver i opalila okidač. Danas, 47 operacija kasnije, pomaže preživjelima u jednoj bolnici u Virginiji, a ovo je njezina priča.

---

Kad razmišljam o 2009. sjetim se samo kako se moj cijeli život te godine raspao, govori za Vice. Dobila sam otkaz nakon što sam 18 godina radila isti posao. Izgubila sam psa, moja najbolja prijateljica umrla je od raka pluća, a izgubila sam i baku. Prekinula sam dugogodišnju vezu. Sve do čega mi je stalo odjednom je nestalo.

Tad sam počela piti. Potrošila sam svu ušteđevinu. Auto mi je gotovo dvaput zaplijenjen. Izgubila sam osiguranje koje je pokrivalo troškove lijekova protiv depresije i anksioznosti. Izbačena sam iz stana. Trudila sam se nastaviti kao da je sve OK, ali ništa nije bilo OK.

Pomolila sam se i povukla okidač, ali nije upalilo

Jednog sam se jutra nakon besane noći digla iz kreveta i počela razmišljati o samoubojstvu. Jednostavno nisam vidjela izlaz. Za donošenje odluke trebalo mi je oko sat vremena, a kad sam je donijela, osjećala sam se spokojno.

Očistila sam stan, a zatim sam napunila revolver koji sam držala u kući kao zaštitu. Koristila sam izdubljene metke jer sam znala da će me oni ubiti. Nisam htjela da metak prođe kroz mene pa u strop jer je susjed iznad mene imao psa kojeg sam obožavala. Zadnje što sam htjela je ozlijediti nekoga osim sebe pa sam odlučila ubiti se na balkonu jer jer bio napravljen od čvršćeg drveta.

Bilo je 7 ujutro i na trenutak sam sjela kako bih se pomolila. Molila sam Boga da mi oprosti ono što ću učiniti. Molila sam se za to da moji prijatelji i obitelj budu OK, a zatim sam povukla okidač. Čuo se klik. U pištolj sam stavila samo četiri od pet metaka koliko prima. Pomislila sam kako mi možda nije suđeno.

Kad sam drugi put okinula sam si raznijela cijelo lice

Uzela sam telefon i prolistala kroz imenik. Razmišljala sam o tome kako bih svojim prijateljima uništila dan da im kažem kako sam se upravo pokušala ubiti. Sad znam da je onda iz mene progovarala depresija, ali tad ih jednostavno nisam htjela time zamarati.

I tako sam odlučila da doista želim umrijeti. Stavila sam pištolj ispod svoje brade i ponovno povukla okidač. Taj put je bilo prilično eksplozivno. Čula sam svog cimera kako viče što se dogodilo. Nisam znala da je bio doma i to je bilo ono što me spasilo – nazvao je hitnu.

Mogu samo zamisliti što je zatekao s obzirom da sam si raznijela lice. Izgubila sam dvije trećine zubi, cijelu desnu stranu lica, trećinu jezika i desno oko. Nije me boljelo. Jednostavno sam bila iznenađena. Čekala sam da mi se život izvrti pred očima, svjetlo na kraju tunela ili što već, ali to se nije dogodilo. Čula sam sirene. Sjećam se kako je neki muškarac ruke stavio na moja ramena i rekao mi da će sve biti u redu. A tad sam se onesvijestila.

U komi sam ležala tri tjedna

Prevezena sam u bolnicu Fairfax Inova i ondje tri tjedna ležala u polukomi. Jedva sam primjećivala koga od svojih posjetitelja. Posjećivalo me toliko prijatelja da mi je kasnije rečeno kako su zbog njih povećali broj ljudi koji odjednom smije u sobu. Sjećam se da me mama jako živcirala jer me stalno škakljala, a ja sam samo htjela spavati.

Kad sam se probudila iz kome tata me držao za ruku. Rekao mi je da je sve što moram napraviti to da moram ozdraviti. Rekao mi je kako sam spašena s razlogom i da ćemo pronaći koji je to točno razlog u pitanju.

Ostala sam bez lica pa nisam mogla piti niti jesti. Liječnici su mi napravili traheotomiju pa sam se hranila kroz cijevčicu. A morala sam odrezati i svu svoju kosu jer je bila puna krvi i smrskanih kosti. No, bila sam presretna što sam živa.

Progovorila sam opet tek nakon tri godine

Nije bilo jednostavno pronaći rehabilitacijski centar. Preselila sam se u hotel u kojem sam se brinula za sebe dvije godine. Primala sam invalidninu, a pomogli su mi i članovi obitelji. Počela sam ići terapeutu i psihoterapeutu, a kako nisam mogla govoriti tipkala sam svoje misli na kompjuter.

Počela sam govoriti tek u studenom 2012. nakon što su mi liječnici izvadili cjevčicu iz grla. Prekrasni muškarac s kojim sam se tad viđala bio je djelomično gluh pa sam morala govoriti jasno kako bi me razumio. Stvari bih ponavljala nekoliko puta, a tad bih ih svejedno zapisala. Bio je to oblik terapije. Mogla sam svoj govor trenirati u nekoj instituciji, ali sam shvatila da to mogu raditi i sama.

Dječak mi je pričao kako se pokušao ubiti

A kako je mirovanje bio značajan dio mog oporavka prilično sam ograničila svoje aktivnosti. Prošlo je otprilike godinu dana prije nego što sam opet počela govoriti dovoljno jasno da bi me ljudi razumijeli. U studenom 2013., tri godine nakon što sam se pokušala ubiti, konačno sam opet progovorila.

Počela sam volontirati u bolnici u kojoj mi je spašen život. Jednog sam dana ušetala u sobu nekog djeteta koje je imalo dadilju. Netko je morao biti stalno s njim jer je se dečko pokušao ubiti. Rekla sam mu kako sam i ja to pokušala. Otvorio se i ispričao mi je stvari koje nije rekao nikome drugome. Držala sam ga za ruku i slušala, a onda sam shvatila da sam zbog toga spašena.

Prošla sam kroz 46 jako bolnih operacija

Još uvijek nemam trećinu jezika i imam svega 11 zubi. Vidi se da mi se nešto dogodilo, ali većim dijelom izgledam onako kako sam izgledala nekad. A sve to zahvaljujući svom nevjerojatnom plastičnom kirurgu doktoru Rezi Miraliju. Nisam se predala jer sam znala koliko vjeruje u mene.

Prošla sam kroz 46 operacija. Rane brže zacijeljuju što više spavam pa sam spavala 16 sati dnevno. I da, taj je cijeli proces bio prilično bolan. Drago mi je što mogu reći da nisam na analgeticima, ne želim postati ovisna o lijekovima.

Često vodim psa svog cimera u šetnje. Provodim mnogo vremena na Facebooku i pišem knjigu o svemu što mi se dogodilo. Više ne pijem. Znam da ne smijem ako želim ostati zdrava i sretna. Viđam se tri godine s čovjekom koji me jako podržava. Voli me bezuvjetno. Prekrasno je.

Više ne pomišljam na samoubojstvo

Otprilike godinu dana bih se svaki put kad bih se našla u blizini pištolja htjela upucati. Okružena sam pištoljima jer imam nekoliko prijatelja koji su bivši vojnici i posjeduju svoje vlastito oružje, a imam i mnogo prijatelja koji odobravaju posjedovanje oružja. Znam da ću, kad ih posjetim, imati pristup pištoljima, ali to više nije važno jer sam OK.

Moj tata zamolio je detektiva koji je radio na mom slučaju da uništi pištolj s kojim sam se pokušala ubiti kako više nikoga ne bi ozlijedio. Nikad više neću posjedovati oružje.

Ostala sam bez prijatelja jer su se bojali da sam luda

Ljudi su me većim dijelom podržavali, ali ostala sam bez nekoliko prijatelja koji su otišli jer su odlučili da više neće biti uz mene pokušam li se ponovno ubiti. Drugi me nisu htjeli u blizini svoje djece. Suicid je stigmatiziran pa neki ljudi misle da sam luda ili neuravnotežena.

Bojim se vratiti se na tržište rada jer bih svom potencijalnom poslodavcu trebala objasniti zašto nisam radila proteklih šest godina. Reći ću im da sam se pokušala ubiti jer sam po tom pitanju toliko otvorena da to može saznati bilo tko tko me odluči guglati.

Da se mogu vratiti u prošlost rekla bih samoj sebi da moram nazvati tatu i ispričati mu u koliko se ozbiljnoj situaciji nalazim. Moj tata uvijek bi ostavljao sve postrani kako bi mi pomogao. Nisam bila svjesna da to radi.