Ovaj dečko je napisao knjigu o tome kako je to kad ti sa 17 godina dijagnosticiraju rak. Ovo je isječak

Robu Rufusu išlo je prilično dobro u životu. Imao je 17 godina, hodao je s navijačicom i imao je bend Blacklist Royals koji je osnovao sa svojim bratom blizancem. Bend je taman trebao krenuti na svoju prvu nacionalnu turneju, kad je Robu dijagnosticiran rak.

Prognoza je bila loša, dobio je svega par godina. A onda je Rufus svoja iskustva pretočio u knjigu Die Young With Me koja izlazi ovaj tjedan. Vice je prenio isječak iz njegove knjige.

---

Tata me nikad prije nije vodio liječniku, nikad. Liječničke preglede svrstavao je u istu kategoriju s roditeljskim sastancima, shoppingom i crkvom, dakle, stvarima koje je radila mama. Stoga nimalo ne čudi što nam je obojici bilo pomalo čudno.

Ordinacija doktorice Hallbeck nalazila se u dijelu bolnice koji nikad prije nisam posjetio. Njezina čekaona bila je puna žena koje su me sumnjičavo promatrale. Kad me sestra prozvala tata me pogledao. “Dolaziš?”, pitao sam ga. “Pa tvoja bi me mama vjerojatno isprašila da ne idem s tobom, a?” Magazin koji je čitao odložio je na stol i krenuo za mnom.

Prepoznao sam doktoricu Hallbeck čim sam je vidio. Žena srednjih godina, prosijede kose, ali još uvijek zgodnjikava – odnosno bila bi da nije nosila one velike naočale. Bila je prva liječnica koja je pokazala neki znak brižnosti, i to ne samo prema meni. Bila je uznemirena što su se njezini kolege prema mom lječenju ponašali tako bezobzirno.

Konačno smo se maknuli s mrtve točke

“Pluća ti zvuče grozno”, rekla mi je. “Odmah ću te naručiti na rendgen pluća. Ako se radi o upali pluća, onda je neka gadna upala u pitanju. Ako pak zračenje pokaže ono što mislim da će pokazati, onda moramo odmah započeti s terapijom.”

Kad je izlazila iz ordinacije i tata i ja pružili smo joj ruku. “Konačno se mičemo s mrtve točke”, rekao je tata kad smo ostali sami. “Da, trebalo je samo nekoliko mjeseci.” Potapšao me po ramenu i zahihotao se. Otišli smo potražiti odjel za rendgen.

Nalazio se u podrumu bolnice zajedno sa svim ostalim radioaktivnim mašinama. Nije bilo novina za čitanje, a u čekaonici su se nalazile samo tvrde platične stolice. Svje je bilo nekako sterilno. Bilo je jasno da ovamo nitko ne dolazi, ako to ne mora.

Bilo mi je neugodno pred mladom tehničarkom

Moje ime prozvala je i druga sestra. Taj put sam tatu zamolio da me pričeka vani. Soba za zračenje bila je mračna i neurednija nego što sam očekivao. Usred sobe nalazio se veliki bijeli stol, a u kutu se nalazila ploča. Tehničarka mi je rekla da skinem majicu i naočale i stanem ispred te ploče. Osjećao sam se nalagodno tako polugol.

Čuo sam kako se aparat za zračenje diže. Mislio sam da ću osjetiti nešto, ali nisam. “Udahni”, upozorila me tehničarka. “Dobro. Sad zadrži dah, drži….” Stroj se jedva čujno oglasio. Rekla mi je da se mogu opustiti i dala mi minutu da dođem do daha. Zatim mi je rekla da se okrenem u stranu i potom smo sve ponovili. Zatim još jednom za lijevu stranu. I tad je bilo gotovo.

“Brzo si to obavio”, rekao mi je tata kad sam se vratio u čekaonicu. “Kako je prošlo”, nastavio je. “Pa valjda dobro. Rekli su mi neka izađem i pričekam ovdje”, odgovorio sam mu. “Pa, veliki dječače, pričekajmo onda.”

Nalaze smo čekali satima

Čekali smo satima. Pacijenti su se izmjenjivali. No, nas nitko nije zvao. Pitao sam se jesu li zaboravili na nas. Razmišljao sam o tome bismo li jednostavno trebali otići. Ustao sam i zaputio se niz hodnik kako bih provjerio gdje je zapelo. Cijeli kat činio se prilično pust.

Ispred jedne sobe vidio sam nekog muškarca. Ležao je u bolničkom krevetu pokriven tankom bijelom plahtom. Nije se micao. Pretpostavio sam da ga je ondje ostavila neka sestra, poput kolica u supermarketu.

Odlučio sam se vratiti. “I, jesi li imao sreće?”, pitao me tata. Sjeo sam pored njega i odmahnuo glavom. “Ne, ti?”, pitao sam ga. “Prošlo je nekoliko sestri. Zaustavio sam ih, ali nisu htjele razgovarati. Sve što su mi rekle je da moram pričekati.” Čekali smo cijeli dan. Skinuo je sako i raskopčao košulju.

Osjetio sam da nešto nije u redu

Pola sata kasnije pored nas su prošle dvije medicinske sestre. Tata ih je presreo. Zaustavile su se oklijevajući. Prišao im je. Kad je govorio nisu ga gledale u oči. “Prezivamo se Rufus. Bili smo na rendgenu pred par sati. Samo sam htio provjeriti možemo li doma ili …”

Primijetio sam kako jedna sestra bulji u mene, bila je mlađa od svoje kolegice. Pogledi su nam se sreli, a tad joj je odjenom usnica zatitrala. Izgledala je kao da će zaplakati. Otišla je niz hodnik. Tata je gledao u drugu sestru.

“Doista nam je žao što ste toliko čekali”, rekla mu je ignorirajući reakciju svoje kolegice. “Doktor će doći za trenutak. Molim vas, ostanite dok doktor ne porazgovara s vama”, rekla je tati. Tata je nešto na brzinu promrmljao dok mu je lice ostajalo bez boje. Vratio se i sjeo do mene.

Doktor mi je pokazao masu na rendgenskoj slici

Nije mi ništa govorio. Samo je buljio niz hodnik. Nekoliko trenutaka kasnije sestra nas je usmjerila prema ordinaciji. Čim smo ušli bilo nam je jasno da ova prostorija nije bila namijenjena primanju gostiju. Soba je bila zatrpana starim nalazima i praznim šalicama kave. Za stolom je sjedio neki muškarac.

Predstavio se kao doktor Houston, glavni radiolog. Sjedili smo s druge strane njegovog stola. Bili smo uznemireni. Nisam imao pojma zašto smo ondje. Noge su mi se tresle. “Pregledali smo vaše nalaze. Inicijalno smo tražili znakove pneumonije, ali naletjeli smo na našto drugo…”

Upalio je neki svjetleći zid za koji su bile zakačene snimke mog tijela. Gledao sam svoju nutrinu i uočio veliku sjenu. Doktor Houston govorio je dalje. “Čini se da smo pronašli neku vrstu mase u vašem toraksu. To objašnjava sve vaše simptome.”

Saznao sam da imam rak, limfom

“Masa? Što to znači?” Doktor je stao masirati svoju sljepoočnicu. “Ne znamo dok ne provedemo još pretraga. No, prema onome što sam vidio i s obzirom na vaše godine rekao bih da se radi o limfomu.” Tata se pomaknuo na rub svoje stolice. “Govorite jebeno normalno”, puknuo je.

Doktor Houston je pročistio svoje grlo. “Ne bih trebao ništa pretpostavljati dok ne provedemo dodatne pretrage”, rekao mu je. “Limfom, je li to neki oblik leukemije?”, pitao je tata. “Otprilike, te dvije bolesti često dolaze u paru”, ogovorio mu je doktor. “Čekajte malo, želite reći da se radi o raku?”

Doktor Houston nije ništa odgovorio. Samo je zurio u svoj stol kao da traži riječi u svom neredu. “Je li ta masa u meni neka vrsta tumora ili nešto”, pitao sam ga. Doktor je oči protrljao rukavom svoje jakne, a tad me pogledao direktno u oči.

Htjeli su me odmah zadržati u bolnici

“Ne znamo, Robert. No, saznat ćemo, i to brzo. Imaš sreće što si došao na ovaj pregled. Čini se da su ti pluća na rubu kolapsa”, govorio mi je. Prekinuo ga je moj tata. “Ima li moj sin rak?” Glas mu je pucao. Nikad ga prije nisam vidio takvog. Nervoznog. Uplašenog.

“Gospodine Rufus… Žao mi je. Da, limfom je tip raka koji je uobičajen kod djece i tinejdžera. Kao što vidite, rendgen je pokazao…” Nisam ga više čuo. Nastavili su razgovarati, a doktor je pokazivao nešto na mojim nalazima. Osjećao sam se kao da sam u nekom bestežinskom stanju. Tonuo sam u samoga sebe. Osjećao sam se prazno.

Nisu htjeli da napustim bolnicu, ali nije postojao niti stvarni razlog da ostanem. Bilo je osam navečer i više nije bilo pola zaposlenika. Konačno su nam rekli neka ujutro opet dođemo doktorici Hallbeck kako bi nas uputila na onkologiju.

Tata mi je kupio pizzu, nije znao što bi drugo

Kad smo se vozili kući ni ja ni tata nismo znali što bismo rekli. “Jesi li gladan”, pitao me tata na kraju. “Naravno”, odgovorio sam mu. “Što želiš, momče? Možeš dobiti što god želiš.” Ono što sam želio nije bilo baš nešto što se može dobiti iz kutije pa sam se odlučio za pizzu.

Kući smo se vratili oko devet. Pred vratima nas je čekao dostavljač. Držao je gomilu kutija koja mu je sezala preko glave. Tata je gledao u hranu kao da je zaboravio da ju je on naručio. “Pričekaj trenutak, kompa.” Iz novčanika je izvukao sav keš i dao ga dostavljaču. “Stvarno?”, pitao je dostavljač tatu. Potvrdno je kimnuo. “Samo mi pomogni unijeti ih.”

Pojavili smo se sa sedam pizza i nekoliko litara Cole, ali nijedan od nas nije znao što bi rekao Natu. Dočekao nas je zbunjen. Tata je pokušavao objasniti što mu je doktor govorio, ali je izostavljao riječi rak i tumor. Govorio je o nečemu u mojim limfnim čvorovima i dodao da se moramo vratiti sutra.

Pobjegao sam u podrum i razmišljao o kemoterapiji

Nisam to više mogao slušati. Ruke su mi se počele tresti. Bacio sam pet komada pizze na tanjur i povukao se u podrum. Nisam znao kamo bih drugamo otišao. Sam sam sjedio dolje, a pizzu sam jeo na stepenicama. Pokušavao sam razbistriti glavu. Čuo sam kako njih dvojica razgovaraju. Nisam znao mnogo o raku osim da puno ljudi od toga umire. Znao sam da je loše.

Ljudi koji imaju rak moraju na kemoterapiju, gube kosu i povraćaju. Toliko sam o tome naučio s televizije. No, nisam imao pojma što to zapravo znači. Radilo se o nekoj vrsti tajne bolesti. Ljudi razgovaraju o liječenju, ali ne i o bolesti. “Boli li rak? Hoći li ga osjetiti u sebi? Hoće li me ubiti?”

Moj brat blizanac pokušao me utješiti

Otvorila su se vrata. Moj brat se polako spustio niz stepenice. “Hej”, rekao mi je i sjeo pored mene.”Pa, ovo je prilično sjebano”, dodao je. “Misliš li da će te staviti na kemoterapiju ili nešto”, pitao me. Nitko još ništa nije znao. Nat je ustao i počeo hodati po sobi bubnjanjući po svojim preponama.

“Hej, čak i da te stave na kemoterapiju ne može biti toliko loše. Pa, upravo smo svirali zajedno. Tako da, čak i da dobiješ kemoterapiju neće to biti neka velika stvar. Sranje, možda ćeš propustiti masu nastave i izgubiti nešto kila. No, dok dođe vrijeme za turneju kosa će ti ponovno narasti i bit ćeš sjajno!”

Zaboravio sam na turneju. “Možda. Nadam se.” Ustao sam. Nat mi se približio. “Bit ćeš dobro. Sve će ovo biti dobro.” Kimnuo sam. “Da. OK. Sve će biti dobro”, odgovorio sam mu. “Jebeš rak.”

Mama se dobro držala kad je saznala za moj limfom

Vrata su se ponovno otvorila. Pojavio se tata. Gledao nas je obojicu. “Mama zove, pita možemo li malo porazgovarati.” Popeo sam se stepenicama i uzeo telefon. Teško sam disao. Mama nije plakala, što je bilo dobro. Da je plakala vjerojatno pih puknuo. Rekla je da se vraća kući.

Bilo je deset i trideset. Znao sam da joj nešto moram reći, barem nešto. U imeniku sam potražio broj Routea 60. Javio se neki lik pa sam mu rekao neka mi da Ali na telefon. Rekao sam mu da je hitno.

Reći curi da imam rak bilo je prilično gadno

Otišla je na parkiralište. Zamišljao sam je ondje obasjanu uličnom rasvjetom. Iznenadio sam se kad sam izgovorio da misle da imam rak. Ali je vikala i vikala. Pokušao sam je smiriti. Rekao sam joj da će sve biti u redu. Govorio sam joj ono što je meni govorio Nat. No, samo je plakala, ispričavala se ni zbog čega.

Na kraju je ostala bez suza. Utihnula je. Bili smo na liniji, ja u svojoj sobi, a ona sama na parkiralištu. “Volim te, volim te, volim te, volim te, volim te”, zaklinjala se. “Znam. Sve je cool, obećajem. Smiri se. Nazvat ću te sutra nakog pregleda. Možda nije ništa, ok? Imam pregled jako rano tako da ćemo se vjerojatno vidjeti u školi”, rekao sam joj. “OK, možda nije ništa. Vidimo se u školi.” Ne znam je li itko od nas vjerovao u to.

Moji roditelji nisu nikad bili uplašeniji

Čuo sam mamin auto oko tri ujutro. Proveo sam nekoliko sati dopisujući se s prijateljima. Govorio sam im jako malo. Nisam više mogao podnijeti ideju telefoniranja nakon razgovora s Ali.

Mama i tata su sjedili za kompjuterom u radnoj sobi nedaleko moje spavaće. Čuo sam ih kako razgovaraju. Tata je mami stalno iznova prepričavao što se događalo u bolnici. Mnogo je psovao. A zatim sam čuo kako je netko zalupio vratima. Ležao sam u krevetu razmišljajući što su pročitali na internetu. Nikad tatu nisam doživio toliko uznemirenog.

Školom sam pokušao otjerati razmišljanje o raku

Nisam mogao spavati. Ustao sam iz kreveta, stavio naočale, otišao do stola i upalio lampu. Sjeo sam i otvorio ruksak. Što god da se dogodi sutra, znao sam da ću propustiti nekoliko tjedana nastave. Mislio sam kako bih trebao napraviti koliko god mogu da ne zaostanem s gradivom previše. Trebao sam nečime opteretiti svoj mozak.

Počeo sam raditi na eseju. Bio je gotov, ali sam morao sve provjeriti još jednom. Gospođa Ray je ionako bila jedina cool profesorica u školi. Možda zna cijeniti trud pa me neće zatrpati poslom dok sam bolestan.

Naslov mog eseja je bio Punk Rock Elite. Na prvoj sam se stranici bavio punkom. Govorio sam o drugom i trećem valu punka (kad sam ga, ujedno, ja i počeo slušati) i načinu na koji se glazba promijenila. No, drugi dio eseja, onaj na koji sam bio jako ponosan, danas drugačije doživljavam.

Moj esej o punku

Kako je punk postajao sve uspješniji glazbeni žanr, tako su ga korporacije nastojale producirati u nešto profitabilnijem okruženju. Taj se pokušaj pokazao uspješnim na nekoliko razina. No, bez obzira na to koliko je taj blijedi korporativni punk pogodan za obitelji uvijek će mu nedostajati nešto.

Jer, punk rock se ne svodi na to koliko brzo čovjek svira ili kakvu kosu ima. Radi se o stavu – o jebi se stavu koji se ne može proizvesti ili naučiti u nekoj sobi za sastanke. Punk je mnogo više od pobune protiv diska ili političkih stranaka. Punk rock se buni protiv svega! I to je, začuđujuće, prilično utješno.

Zahvaljujući punku osjećam se svemogućim jer zidovi koje viđam oko sebe nisu stvarni. Punk razvlašćuje sve unaprijed određene establišmente kao što su religija, politika, standardi i status quo.

Kao što su jednom pjevali Like the Dead Boys: “Nije li zabavno kad znaš da ćeš umrijeti mlad? Toliko je zabavno…” Mislim, možete li zamisliti da to pjeva Avril Lavigne? To je razlika između punk rocka i svega drugoga. Punk rock je način života.

Konačno sam počeo plakati

Zurio sam u vlastite riječi. Ogadile su mi se. Koja hrpa sranja, pomislio sam. Umrijeti mlad, od čega? Autodestruktivnog, sebičnog sranja? Jebeš to, ne broji se ako ne znaš što se sprema.

Je li itko od tih mladih punk rockera imao rak? Je li itko od njih umirao polako u bolničkoj haljinici, a ne kožnoj jakni? Da su znali što im se sprema bi li još uvijek toliko idealizirali smrt?

Bacio sam olovku na zid. Ustao sam i ugasio lampu. Plakao sam. “Nije li zabavno”, rekao sam tiho. Plakao sam sam sve dok mi se san nije smilovao dovoljno da se na kraju ipak ukaže.

---

Isječak iz knjige DIE YOUNG WITH ME Roberta Rufusa