Postoji sasvim logično objašnjenje zašto smo ovisni o šećeru (i kakve to veze ima s evolucijom)

Dr. Nicole Avena, neurologinja i stručnjakinja za područje prehrane te asistentica u Mount Sinai Hospital, objašnjava učinak koji šećer ima na naše tijelo i mozak. Kada uzmemo slatko, signal se sa jezika šalje u cerebralni korteks koji aktivira sustav nagrađivanja. To nas ohrabruje da jedemo još više. Veliki dio sustava nagrađivanja čini otpuštanje dopamina u mozak, a kada dopamina ima previše, izaziva ovisnost. To nije ista ovisnost kao o alkoholu ili nikotinu.

Sigurno ćete dućanom hodati malo sumnjičaviji. Ali nemojte nikako uvijek odšetati od polica sa slatkišima praznih ruku. Složeni šećeri su važan i potreban dio naše dnevne prehrane, samo ne dozvolite da budu fokus. Kakav bi život bio bez slatkiša, bez meda, čokolade, slatkih sirupa?

Ljudski jezik može prepoznati četiri osnovna okusa slano, kiselo, gorko i slatko. Ljudima je sasvim prirodno da najviše vole slatko zbog primata, životinja koje su evoluirale jedući voće sa drveća.

Majmuni pate samo da bi se dokopali meda

Majmuni su provodili vrijeme u šumi tražeći zrelo voće. Više su voljeli zrelo voće od nezrelog i gorkog jer im je davalo više energije i imalo više vode koju je ponekad u prirodi bilo teško naći. Primati kao i ljudi razvili su nepce za slatke stvari. Osim pukog voća ljudi su još dodatno proširili ljubav prema slatkome.

William McGrew, sa Cambridge Universityja, devedesetih godina objavio je da čimpanze koriste štapiće koje umaču u pčelinje košnice i ližu med. Pate da bi ga se dokopali. Prstima provaljuju u košnice, ignorirajući zujanje i ubode ljutih, uznemirenih pčela.

Znanstvenici su otkrili da umakanje prstiju u med pokazuje multikulturalno ponašanje čimpanza, u različitim dijelovima Afrike čimpanze su se dosjetile različitim pomagalima da se dokopaju meda. Sa ovakvim nasljeđem nije čudo da i ljudi slijede ljubav za slatkim.

Danas jedemo 120 milijuna tona šećera godišnje

Šećerna trska proširila se diljem svijeta, Arapi su širili šećernu trsku kako im je carstvo raslo, križari su donijeli šećernu trsku natrag na sjever Europe, a Kolumbo je donio trsku na Karibe gdje raste kao korov.

Jednom kada su ljudi otkrili kako ekstrahirati šećer iz repe i kukuruza koji rastu u različitim klimatskim uvjetima, nije bilo koraka natrag. Danas, jedemo 120 milijuna tona godišnje i tržište se još širi.

Kada je prehrambena industrija otkrila da volimo dodavanje malo šećera u procesuiranu hranu, bez obzira na to što nije dobar za zdravlje, potrošnja se još povećala. Poput čimpanza koji su zanemarivali ubode pčela kradući med iz košnica, i mi ignoriramo loše posljedice uzimanja šećera, brže kvarenje zuba i širi struk.