Pozvali smo se doma kod učitelja koji je plešući 'Gangnam Style' s učenicima postao viralni hit

Definitivno najviralniji video u Hrvatskoj prošlog tjedna bio je onaj iz zagrebačke Osnovne škole Miroslav Krleža u kojem učitelj preslatko i potpuno uživljeno pleše s učenicima na korejski hit ‘Gangnam Style’, dok oduševljeni i uzbuđeni roditelji plješću i snimaju mobitelima.

Tada smo, nakon priredbe održane povodom obljetnice škole, 25-godišnjeg učitelja Lea Pavlačića koji je u školi na stručnom osposobljavanju, uhvatili da nam barem ukratko ispriča o svojem odnosu s učenicima i svojoj, prilično očitoj, ljubavi prema tom poslu.

No, ovaj vikend nas je primio kod sebe doma gdje smo porazgovarali o zvanju učitelja, klincima koje podučava i koji ga obožavaju, njegovim sjećanjima iz škole koja često nisu bila lijepa, ljubavi prema plesu i svemu što bi volio mijenjati u hrvatskom školstvu.

O radnom danu u školi

Trenutno sam na stručnom osposobljavanju u 3.B razredu, a to znači da pratim sve što moja mentorica radi i sve pišem u dnevnik praćenja. Uz to i ja održavam svoje satove. Po potrebi odem u prvi i četvrti razred ili, ponekad, i u osmi. Odradim tjelesni ili što god drugo treba. Svaki dan sve više učim kako raditi ovaj posao, družim se s djecom, igram se s njima, učim ih…

Ništa mi nije naporno, možda zato jer sam tek na početku karijere. Odlična mi je ova ideja o stručnom osposobljavanju, apsolutno je pun pogodak. Jer, realno, svi koji direktno s faksa ulete u ovaj posao zapravo nemaju iskustva, i to se vidi. Ovo nam omogućava da doživimo sve, prije dobijanja velike odgovornosti. A ja – što me više šaltaju, to više iskustva stječem.

O tome kako je postao učitelj

Iskreno, ne mogu se zamisliti na nekom drugom poslu. Završio sam srednju medicinsku školu jer sam oduvijek osjećao da moj posao mora biti: ili da pomažem ljudima ili da ih usmjeravam i učim nečem novom.

Želim drugima otvarati svijest i razvijati kritičko razmišljanje. Mislim da sam kreativan, imam nećake s kojima se obožavam igrati i ovo mi je jednostavno bio logičan odabir. Želim vidjeti kako mogu utjecati na nove generacije. Iskreno, kad sam ja išao u školu jako me smetao taj dosadni školski sustav u kojem stvari funkcioniraju otprilike ovako – tu je učitelj i njega se sluša, rješava se radna bilježnica i to je otprilike to. Nadam se da ću moći to promijeniti.

O spajanju kreativnosti i učiteljskog posla

Na svom satu maksimalno uspijevam iskoristiti svu svoju kreativnost. Kada se postavite prema djeci da ćete ih nagraditi plesom ili igrom, ona će 30 minuta imati koncentraciju i sve će pozorno slušati. Upijat će svaku vašu riječ i napravit će sve zadatke. A ako održite obećanje, iduće predavanje će biti isto.

U većini slučajeva se gradivo može obraditi u 30 minuta i ostane vam 15 minuta za igru. Neki puta ostane 5 minuta, nekad 10. No, uvijek uspijemo sve što smo se dogovorili. Ponekad se čak ni ne igramo, nego samo pričamo. Recimo, nedavno su gledali National Geographic i zanimalo ih je što je to Amazona. I onda se mi zezamo i pričamo, ali istodobno učimo. Pa šta to nije super?

O pjevanju i plesanju

Plesati sam počeo sa 3 godine. Bio sam najmanji u grupi, jer je donja dobna granica za upis bila pet godina, ali kad je trenerica vidjela koliko imam ritma pristala me uzeti. Bio sam vjerojatno jedini dečko u Karlovcu koji je plesao. Sve sam plesao; jazz dance, MTV dance, hip-hop, breakdance, balet…

Radio sam kao koreograf nekim našim poznatim pjevačima. Nekad sam i pjevao u dječjem zboru, ali mi pjevanje nije jača strana. Više sam se orijentirao na ples. To je trajalo do moje 23. godine. Još uvijek plešem ujutro kad se probudim. Ples je sastavni dio mog života, ali se njime ne bavim više profesionalno.

O sudjelovanju na showu Hrvatska traži zvijezdu

Najviše sam se prijavio u show jer sam imao osjećaj da moram poslati poruku. Kad sam bio klinac u školi redovito su me maltretirali. Jer sam plesao, jer sam nosio razne zabavne odijevne kombinacije, jer sam bio drugačiji od njih. Obratio sam se svojim učiteljicama za pomoć, ali svejedno se nikad nisam osjećao zaštićen.

Danas, kada sam ja na njihovom mjestu, nemam strpljenja za netoleranciju i diskriminaciju i u mom razredu one ne postoje. Odabrao sam ovaj poziv kako bih štitio djecu, onako kako mislim da je nekad netko trebao zaštititi mene.

Ljudi se često izruguju mladima s nekakvim talentom, bilo da se radi o pjevanju, glumi ili plesu. Mnogo mladih odustane od nekih stvari, a ja ih želim potaknuti da ostanu svoji i guraju dalje.

Mnogi su se, kad sam bio u showu, pitali zašto se tako odijevam. Moja poruka mladima je da se trebaju boriti za sebe ukoliko ne rade ništa loše. Ako šalju ljubav i pozitivu, ne vidim razlog za diskriminaciju. I zato sam se tako odjenuo za show. Da sam došao tamo u trapericama i majici ne bih im poslao tu poruku. Nije mi bio bitan plasman, već poruka koja je meni bila jako važna. Mislim da su mnogi to uspjeli shvatiti.

O viralnom videu i ‘Gangnam Styleu’ s klincima

Dodatno radim u dječjoj igraonici i uvijek na početku i na kraju rođendana nešto plešemo. Uvijek slušam djecu i nikad im ne namećem nešto što bih ja htio. A djeca mi uvijek kažu kako vole ‘Gangnam Style’ pa onda to i plešemo. Klinci vole i ‘Proud Mary’ od Tine Turner, jer je pjesma opet postala popularna otkako se emitirao show ‘Tvoje lice zvuči poznato’.

Iskreno, ‘Gangnam Style’ nije bio planiran, ali kako me puno djece u školi upoznalo kroz zamjene drugih učitelja, tako su svi stalno htjeli plesati na tu pjesmu. Naime, ja ih pod glazbenim uvijek učim što im je propisano, ali smatram da treba napraviti 5 posto prostora da se radi nešto po njihovim željama. Pa smo tako naučili plesati tu koreografiju.

Na kraju sam pitao ravnateljicu bih li mogli na proslavi obljetnice škole za točku iznenađenja izvesti taj ples, jer ga puno djece zna. A i mislio sam da bi bilo simpatično da ih je više razreda istodobno na pozornici, a ne da se predstavlja samo razred po razred. Rekla je da može i to je bilo to. Odjednom smo postali senzacija, a ni sam ne znam kako. No, drago mi je što su roditelji bili sretni. A najviše djeca.

O najboljim i najgorim momentima u školi

Najgori je administracija. Učitelji su previše time zatrpani. Ne vidim pretjerani smisao toga, ali što se mora nije teško. A najzabavnije mi je zapravo kada imam sat razrednika, gdje mogu pričati s djecom. Volim njihovu iskrenost, kod njih je uvijek sve crno ili bijelo. Sa starijima se ta iskrenost izgubi. Pričam s djecom i čujem neke ideje i zaključke koje mi sto godina ne bi pale na pamet.

O opterećenosti djece

Čini mi se da su preopterećeni svim predmetima. Trebalo bi ih malo rasteretiti kako ne bi bili pod stresom. Grozno je vidjeti malo dijete koje je pod stresom. Jedino što mogu je da im svojom pozitivnom energijom učinim školu što veselijim mjestom.

O kvalitetama koje mora imati učitelj

Osoba mora biti zauvijek dijete. To je prva i osnovna stvar. Ukoliko nisi na razini djeteta i zaboraviš tu razigranost i kreativnost koju dijete ima, gubi se čar posla i postanemo frustrirani. Plaća u prosvjeti nije bajna, ali ljudi moraju biti svjesni da to nisu odabrali zbog plaće jer smo svi znali kada smo upisivali fakultet što nas čeka.

Kada ga upišeš znaš da ćeš ga raditi za prosječnu plaću, ali radiš ga zbog drugih stvari, a to je zato jer je to poziv. Mi usmjeravamo djecu i to je ogromna odgovornost. Moramo uvijek biti kreativni, pozitivni i otvorenog uma.

O učiteljskom obrazovanju

Smatram da bi prije upisa na fakultet trebao postojati intervju s prijavljenim kandidatima, jer nisu svi ljudi za taj posao. Uveo bih dodatne psiho testove i testove kreativnosti, a na taj način bi se vidjelo je li osoba kompetentna ili ne.

Imao sam kolegicu na fakultetu koja je doslovno rekla “Ja mrzim Srbe”, a ja sam joj rekao da će se susretati s djecom srpske nacionalnosti i pitao je hoće li ta djeca zbog toga imati nižu ocjenu. Odgovorila mi je posve ozbiljno – da. Ta cura je diplomirala kada i ja. I ja ne mogu vjerovati da takva osoba može izaći s Učiteljskog fakulteta. To mi je potpuno nepojmljivo jer učitelj treba biti najotvorenija osoba na svijetu; treba prihvaćati ljude različite boje kože, različite vjeroispovijesti, različitog porijekla i odgoja.

O disciplini

Pa naravno da uvijek ima djece koja su živahna i koja imaju probleme s disciplinom. Normalno je da je 10-godišnje dijete živo i zaigrano. Nisam profesor koji će zabraniti nekome da ide na wc ili da netko usred sata našilji olovku. Meni zbog tih 30 sekundi što će šiljiti olovku neće propasti svijet.

Održavati koncentraciju cijelih 45 minuta je teško. Mora ih se zaposliti i zabaviti, a tada nemam prevelikih problema s disciplinom jer se s djetetom može sve dogovoriti. Ako zna da je kasnije vrijeme za igru, a sada mora odraditi zadatak on će ga uglavnom ispuniti. A puno pomaže kada, recimo, djetetu kažete da će on biti vaš pomoćnik. Ako ono drži slike koje trebate pokazati razredu, tada se dijete osjeća bitnim. A to je važan osjećaj.

 

O vlastitim greškama na poslu

Ima ih. Recimo, kada nešto krivo napišem pa me djeca ispravljaju – “Učitelju, što nije tu trebao biti zarez?”. To su te neke simpatične sitnice. Ali, realno, radim u školi svega tri mjeseca pa i nije bilo baš vremena za neke velike greške.

O popularnosti kod djece i roditelja

Mislim da me djeca vole jer sam dijete i zato što ih razumijem. Nisam toliko davno izašao iz školskih klupa. Dobro se sjećam svoje škole i znam im se približiti. A sretno dijete znači i sretan roditelj. Kad roditelj vidi da se dijete vraća veselo iz škole, da jedva čeka ponovno ići u školu, da vikendom pita za svog učitelja i da prati gradivo, onda često roditeljima ništa nije jasno.

No, oni vide način na koji radim s njihovom djecom i dobijam njihovu podršku. Djeca me obožavaju jer nisam profesor koji će im dati tonu zadaće i tjerati ih da samo uče. Da se mene pita, ali ne pita, ja bih izbacio udžbenike od 1. do 4. razreda, pogotovo jer djeca to moraju tegliti u školu.

To je po meni nepotrebno. Ako si kao profesor kreativan onda ti udžbenik apsolutno ne treba. To je stvar koju roditelji uviđaju. Djeca su u mom razredu uvijek najbolja. Najbolje napišu testove, a svi imamo jednake testove. Nikome nije jasno kako to uspijevamo, ali to je sve zbog dobre motivacije.

O dječjem zagrljaju (i rušenju na pod)

Studenti Akademije dramske umjetnosti baš o meni snimaju jedan dokumentarac u kojem će biti prikazana ta situacija. Recimo, ja nemam sat, pa odem zamijeniti neku drugu učiteljicu. I često, kad uđem u razred, djeca se zatrče prema meni sa svojih mjesta i to bude jedan veliki zagrljaj. To je kao stampedo, svi padnemo na pod i smijemo se.

O promjenama u školstvu

Ovo sve što radim i trenutni publicitet koji prihvaćam je da pokažem drugu stranu. Vjerujem u bolje sutra jer sam vječni optimist. Mislim da su promjene u školstvu moguće. Za njih ću se boriti. Ne znam do kad ću imati snage, ali trenutno imam elana, energije, želje i volje da se neke stvari promijene i nadam se da ću uspjeti.

O slobodnom vremenu

Jako mi malo vremena ostane za mene, jer imam dva posla. Od osam ujutro do jedan popodne sam u školi, dođem doma, skuham si, speglam robu, počistim i idem na drugi posao i vraćam se u devet navečer. Ukoliko mi ostane snage odem s frendovima na cugu, ako ne, onda idem spavati.

Nedjelja mi je slobodna i tada raspalim glazbu plešem i pjevam. Volim ići šetati u prirodu i volim čitati. Radim na drugom kraju grada, pa stignem uvijek čitati u tramvaju. Družim se s prijateljima, odlazim u Karlovac svojoj obitelji kad mi to vrijeme dopušta i družim se s nećacima. Moje vrijeme je gotovo uvijek vezano za djecu.