Prije mjesec dana, sa svojim prvim ozbiljnim novcem, kupio sam si novi Playstation. Sad mi je neviđeno žao

Prije mjesec dana sam si kupio plejku. Sad, jasno mi je da bi mi svaki drugi desetogodišnjak, mogao reći ‘i šta sad’, ali briga me. Meni je to velika stvar. Ja nisam dugo financijski neovisan i ovo mi je bila prva veća kupnja. Ne znam je li netko dobio Nobela za ideju o povratu poreza, ali što se mene tiče, nekakvo ordenje bi bilo na mjestu.

Nisam morao dugo razmišljati što ću s novcem. Nisam od onih koji kao obožavaju putovati pa smisao života nalaze u polupansionima u Brnu. Mislim, lijepo je putovati i sve, ali iskreno, briga me za Brno. Nemam auto ni vozačku. Živim u centru i ne treba mi sad. Ne moram više plaćati godine na faksu, pelene i kolica mi još nisu problem, nemam dugova po birtijama, neću se tetovirati, nije me briga za odjeću.

Nisam to htio napraviti na pola

Kad su mi već te pare pale s neba, htio sam ih potrošiti na nešto što će mi život učiniti ljepšim. Nešto što mi se neće sljedeće jutro vratiti u obliku glavobolje i nestanka volje za životom, nešto što ću moći podijeliti i s drugima. Bilo je, zapravo, dosta lako odlučiti. I nisam to htio napraviti na pola. Nisam htio uzeti neku povoljnu prevaru u kojoj uz konzolu dobiješ neku igricu koju nitko ne želi, ograničenu memoriju ili samo jedan joystick.

Ako sam već mislio potrošiti tih par tisuća kuna viška, koje su se u mojim rukama naviknutim na početničke plaće činile velikim i skliskima, htio sam da sve bude kako treba. Neću kupovati ništa polovno, uzet ću si sve što želim. I još jedan gamepad za prijatelje, i veliku memoriju, i igrice čije sam krnje verzije godinama pokušavao pokrenuti na laptopu. Luksuz nema smisla ako je s figom u džepu.

Iznenađujući život odrasle osobe

Naravno, pogledao sam što se nudi na Njuškalu. Mislim, nisam lud. Ako će baš biti neka brutalna ponuda, naravno da ću je uzeti u obzir. Da sam bio pametniji, naučio bih nešto iz tih oglasa. Na internetskim oglasnicima nudili su se na deseci polovnih PlayStationa, uvijek s istim, gotovo tragičnim tekstom. ”Nudim PlayStation, gotovo nov, dva puta upaljen. Jednostavno nisam vremena igrati. Pola cijene”. Kažem, da sam pametniji. Nisam bio.

Otkad sam završio faks, morao sam naučiti dosta toga, ali možda najvažnija stvar koju sam od tada shvatio je da ti uloga odrasle i odgovorne osobe baš i ne dozvoljava da vodiš baš onako kompletan život.
Ako nema smisla ovako napisano, probajte zbrojiti. Odrastao čovjek bi trebao raditi, i to osam sati. Drugo, većini ljudi potrebna je nekakva romantično-emocionalna komponenata u životu, sad je li to u obliku veze ili dejtanja ili čega već, manje je bitno. Bitno je da i na to odlazi vrijeme.

Gleda me kao nadurena mačka

Pa onda moraš imati društveni život i prijatelje, pa onda moraš nekada nešto i pročitati, pa imati hobi, pa baviti se sportom, pa prošetati psa, oprati suđe… To su samo gole osnove, a i za njih, u tom kao normalnom životu nema baš uvijek vremena. Nešto uvijek trpi, nešto se odgađa. Taj PlayStation nije samo luksuz u smislu novca. Još je veći luksuz u smislu vremena. Svaki put kada ga igram, ne radim nešto drugo, a to drugo je uvijek važnije.

Mislim, plejka kao plejka me nije razočarala. Razočaralo me to što je ta plejka krunski dokaz da više nisam klinac koji može doći iz škole, patike šutirati tri metra od sebe i onda se ostatak dana igrati. Problem je u tome što me sada taj skupi krunski dokaz svaki dan svojim ciničnim plavim svjetlom gleda kada dođem kući. Cijeli dan čeka ugašen na ceremonijalnom mjestu u dnevnom boravku i kao nekakva nadurena mačka govori: ” E lik, jesi me ti stvarno toliko platio da ti tu skupljam prašinu?”

Ozbiljna grižnja savjesti

I ja, eto imam grižnju savjesti. Ne samo zbog novca. Novac sam trošio i na uzaludnije stvari. Ja stvarno imam grižnju savjesti kad se ne igram. I to ne baš malo. Kad legnem navečer, a da taj dan nisam upalio PlayStation ja se toga stvarno sjetim. To me zna toliko mučiti, da svjesno i namjerno palim plejku čak i ako mi se ne igra.

Da kada si u glavi radim raspored za taj dan, uračunavam da sat vremena odvojim za PlayStation. Kao da mi je obveza. Nije mi se jednom dogodilo da sam oko jedanaest uvečer, kada mi se već spavalo, svejedno odradio tih sat vremena. Tek toliko. Da ne stoji tu bez veze.
Možda sam ipak trebao otići u Brno.