Prilično osoban intervju kćeri omiljenog Hitlerovog ministra

Hilde Schramm najstarija je kćer Hitlerovog arhitekta Alberta Speera, a za Süddeutsche Zeitung pričala je ovih dana o osjećaju ambivalentnosti prema vlastitom ocu kojeg se nije uspjela riješiti čitav život. No, danas kaže kako je njezin život bio jako privilegiran. Odrastala je u idiličnim uvjetima u austrijskim Alpama. “Oko nas je buktio rat, a mi smo to jedva primjećivali. Moje šestero braće i sestara i ja neometano smo se igrali”.

Kad je rat završio zbrinuta je na sjeveru Njemačke, a u proljeće 1946. godine završila je u Heidelbergu kod bake i djeda s majčine strane. Imala je deset godina. “Vlakom smo se vozili kroz Njemačku. Stali smo u Hamburgu. Vidjela sam ruševine, slika je to koju nikad neću zaboraviti”. No, sjeća se kako za ratna razaranja ni tada nije okrivljavala Engleze, već svoj vlastiti narod. “Znala sam to nekako, a znala sam i da je moj tata djelomično kriv za taj rat”.

Speer je bio manipulator i to dosta uspješni

Albert Speer bio je, inače, jedan od Hitleru omiljenih ljudi i najbližih suradnika. Osim što je bio njegov glavni arhitekt koji je trebao izgraditi Treći Reich, bio je i prvo jedan od glavnih odgovornih ljudi za naoružanje njemačke vojske, a kasnije je postao i ministar naoružanja. Za vrijeme Nürnberških procesa osuđen je zbog ratnih zločina na 20 godina zatvora.

Nakon što je izašao iz zatvora napisao je bestseller kojim se nekako umilio javnosti. No, povjesničari danas znaju da je sve to bio dio njegove strategije za izbjegavanje odgovornosti za holokaust i druge ratne zločine. “Moj odnos s ocem je ambivalentan, a drugačiji niti ne može biti. Još sam davno odlučila kako ću si dopustiti da takav i ostane. No, stalno pazim na to da ga ne opravdam”.

Lobirala je za to da njezin otac izađe iz zatvora

Hilde je imala devet godina kad je njezin otac osuđen. Kad je izašao imala je 30 godina. Svoj su odnos održavali poglavito pismima, no ne taji da je dugo lobirala za to da njezin otac dobije prijevremeni otpust iz zatvora. Jednom je prilikom posjetila i Willyja Brandta kako bi joj on pomogao.

“Moja mama je mislila da za to nije u stanju, a moj stariji brat nije htio pa sam ja morala otići Brandtu. Spandau, berlinski zatvor u kojem je boravio moj otac, bio je saveznički pa sam se nekako morala dokopati njemačkih političara kako bi se oni u moje ime založii za mog oca. Tako sam završila kod Brandta, ali i kod predsjednika Heinricha Lübkea”, priča gospođa Schramm.

Svoj angažman po tom pitanju ne smatra nimalo problematičnim. “Ljude ponekad iritira što sam se zalagala za svog oca, ali stvar je jako jednostavna. Bila sam mlada, voljela sam svog oca – što nikad ni od koga nisam skrivala – i vjerovala sam u to da ako običajno pravo predviđa da se zakonska kazna ne mora odslužiti u cijelosti da se to onda odnosi i na slučaj moga oca”.

Hilde je radikalna ljevičarka, ali ne skriva oca

Zanimljivo je kako se još i danas čudi što zbog toga što je kćer Alberta Speera nikad nije imala većih problema u životu. Štoviše, do pada Berlinskog zida bila je čak i zastupnica u berlinskoj gradskoj skupštini. Zastupala je Zelene. No, stvari su se malo zakomplicirale nakon što ju je CDU-ov zastupnik Ekkehard Wruck 1991. nazvao izrodom nacističkih zločinaca.

“Nije me to nimalo pogodilo”, tvrdi Schramm. “Uvijek sam nastojala biti otvorena po pitanju svojeg porijekla. Prije nego što sam ušla u gradsku skupštinu zamolila sam prijatelja koji je radio na radiju da snimi razgovor. Snimku nisam slušala otada, ali moja je namjera bila ta da svima, koji to žele znati, objasnim odakle dolazim, što mislim o svijetu i što sam dotad radila”.

Mediji je, inače, nisu osobito napadali zbog oca kad se bavila politikom. No, stvari su se malo promijenile. “Danas, u poznim godinama, događa mi se da ljudi moja predavanja najavljuju kao predavanja kćeri Alberta Speera. To je smiješno. Imam 80 godina. Doktorica sam znanosti, bila sam političarka, bila sam potpredsjednica berlinske gradske skupštine. Ne želim da se moje ime zauvijek veže uz moga oca.”

Osnovala je udrugu za pomoć žrtvama holokausta

Gospođa Schramm često se u životu zalagala za žrtve II. Svjetskog rata, a osobito za žrtve holokausta. Tvrdi, doduše, kako to u prvoj liniji nije činila kako bi njoj samoj bilo lakše već se nada da je stvarno pomogla prvo drugim ljudima, a tek onda sebi.

Čak je suosnovala i udrugu koja se zalagala za povrat imovine židovima, no stvar je propala jer Nijemci nisu htjeli priznati da su se sami ili njihovi preci okoristili patnjama židova. Od oca je, kaže, naslijedila nekoliko ranoromantičarskih djela vrijednih nekadašnjih 150.000 njemačkih maraka, ali je taj iznos donirala svojoj maločas spomenutoj udruzi jer nije htjela imati veze s očevim novcem.

Da postoji alternativa naučila je od učiteljice židovke

No, ona se za razliku od mnoge druge djece nacističkih zločinaca prilično zdravo nosi s bremenom koji je naslijedila. Njezina mlađa sestra Margaret Nissen, primjerice, još uvijek tvrdi kako je ponosna na svog oca. “Gledajte, čovjek ne uči kako se nositi s takvim stvarima, jednostavno se s njima nosi jer želi voditi svoj vlastiti život. Nauči se nositi s tom pričom jer ne želi da mu ona odredi život. No, da biste to mogli morate biti u stanju odustati od nekih stvari.“

A vodila se i za idejom da postoje i drugačije stvarnosti, drugačije pozicije. „Tražila sam protusvijetove ondje gdje su postojali. Osim toga, uzor sam pronašla i u svojoj srednjoškolskoj profesorici povijesti, gospođi Dori Lux.“ Bila je židovka. Bila je obrazovanija od drugih ljudi.

“Dora je imala djecu, bila je udana i zaposlena. Moja je majka bila kućanica i bila je uvjerena da je se mnoge stvari ne tiču jer ih ne razumije. A Dora je bila potpuno drugačija. Učila nas je da moramo kritički promišljati o svijetu.“

Osnovala je komunu u Zapadnom Berlinu

Ideje koje je Lux usadila u Schramm urodile su plodom. Schramm je postala radikalna ljevičarka. Kasnih 60-ih čak je osnovala i komunu u kojoj je uz njezinu obitelj živjela još jedna. “Htjeli smo da nam svima bude dobro. Htjeli smo da se i ženama omogući rad te da se muškarci također brinu za djecu”. Hilde, inače, još i danas živi u toj zajednici. Pred godinu dana pridružilo im se i nekoliko izbjeglica i tvrdi da nikad nije imala bolje cimere.

Sretna je, kaže, što je nacistička strahovlada pravovremeno prekinuta i što je zbog toga imala prilike upoznati ljude koji su joj otvorili oči. „Da se to nije dogodilo vjerojatno bih i sama završila u sustavu. To je ideja koje se još i danas bojim“, kaže ova danas 80-godišnja radikalna ljevičarka.