Produženje vozačke zbog dioptrije super opisuje ludilo naše birokracije. Evo na što sam utrošila dan i 465 kuna

Od svojih 30 godina, 17 ne vidim dobro. U šestom razredu osnovne krenulo je žmirkanjem prema ploči, iz predzadnje klupe. Dioptrija mi je od tada polako ali uporno rasla, s tek neznatnih kratkovidnih -0.75, preko -3.5 na koliko sam bila s 18. Moji recentni oftalmološki nalazi iz proteklog mjeseca pokazuju da sam sada na okruglih -6.

U praksi, to znači da se ne sjećam kako izgleda ujutro se probuditi i jasno vidjeti, pa, bilo što oko sebe. Ne ustajem iz kreveta bez naočala na nosu, a leće su većinu dana – u punom smislu – moje oči. Drugim riječima, toliko ne vidim da bez leća ili naočala ne mogu učiniti baš ništa, kamoli raditi nešto iole složenije. Primjerice, voziti automobil.

Ipak, i mi ćoravi vozimo, ali uz vrlo opipljivu i repetitivnu novčanu cijenu koju nikada ne plaćaju vozači s urednim vidom. Ili oni sretnici koji u vrijeme polaganja vozačkog nisu imali dioptriju (ili su je nekako prešutjeli). U čemu je kvaka?

Uvelike besmislena misija

Kada sam polagala vozački, na liječničkom sam pregledu prijavila svoju dioptriju; i gospođa liječnica dijagnosticirala je tada da, bez leća ili naočala, ne vidim dobro pa mi je ispisala potvrdu kojom mi dopušta upravljati vozilom, ali na rok od pet godina. Kada je moja vozačka prestala važiti, zakonski su mi propisi jasno naložili da moram na ponovni liječnički pregled kako bih produžila svoju vozačku. Taj pregled, međutim, nisam mogla obaviti kod svojeg oftalmologa.

Naime, ljudi koji ne vide dobro, pregled za produženje vozačke mogu obaviti samo u zdravstvenoj ustanovi licencirane medicine rada jer tako propisuje Zakon o sigurnosti prometa na cestama. Taj pregled, dakako, košta. Čak postoji odluka ministra zdravstva iz 2010. godine, uredno zabilježena u Narodnim novinama, kojom je propisana cijena toga pregleda 350 kuna; zakon, također, vrlo eksplicitno kaže da naknadu “vozači sami plaćaju”. Prošloga tjedna odlučila sam obnoviti svoju isteklu vozačku i istovremeno bilježiti svaki od koraka u toj uvelike besmislenoj misiji.

Dokaz da nisam psihički oboljela jer ne vidim

Krećem s guglanjem pregleda u licenciranim medicinama rada i slavodobitno nalazim jednu koja po akcijskoj cijeni nudi pregled za 250 kuna. Bingo, ušteda od 100 kuna. U uputama za dolazak kod njih, pronalazim natuknicu da im moram donijeti potvrdu svoje obiteljske liječnice da ne bolujem od – nije zafrkancija – kroničnih ili psihičkih bolesti.

Imajući na umu malu, sitnu, zaista neznatnu činjenicu da sve ovo prolazim samo zato što ne vidim dobro, zanemarujem sav besmisao u kojem se nalazim i prihvaćam posve razumljivim što od mene traže dokaz da nisam psihički oboljela samo zato jer ne vidim dobro. Misija produljenja vozačke počinje, dakle, na adresi moje obiteljske liječnice.

Prethodno zovem sestru i objašnjavam joj što mi treba. U njenom glasu čujem radost kada, u kritičnoj fazi pandemije, tražim da doktorici prenese moje tople pozdrave uz molbu za potpisanim i pečatiranim papirom na kojem piše da sam free od kroničnih i psihičkih bolesti.

Nebitni nalazi mog oftalmologa

Skupljam potvrdu kroz prozor doma zdravlja, veli sestra da nema potrebe da bezveze ulazim unutra u punoj epidemiološkoj spremi. S tim papirom odlazim u jednu od zdravstvenih ustanova licencirane medicine rada. Prvo plaćam pregled po akcijskoj cijeni od 250 kuna i interesiram se o redovnoj cijeni. Inače je, kažu, onih ministrovih 350. Znatiželjno pitam trebaju li nalaze mog oftalmologa, ali mi nezainteresirano kažu nek ih držim kod sebe jer će me oni pregledati.

Odlazim na prvi dio pregleda; pod maskom gledam u stroj koji projicira sliku; standardno, čitam slova u prvom, drugom i daljnjem sve sitnijem redu. Odjednom ne vidim dobro; stakalce kroz koje gledam zamaglilo se jer dišem kroz zaštitnu masku. Sljedeća je slika test na daltonizam, a posljednji je test moja detekcija s koje se strane pali bljeskajuće bijelo svjetlo iz stroja. Polažem ove testiće i upućuju me dalje na pregled kod doktora.

Višestruke potvrde o duševnom zdravlju

Na stolu su stetoskop i tlakomjer pa očekujem mjerenje tlaka i preslušavanje. Čovjek, međutim, ispunjava dva papira; pri prvome me pita ima li u mojoj obitelji težih kroničnih oboljenja. Odgovaram negativno i on križa kolonu. Pri idućemu pita jesam li ja osobno teže bolovala ili bolujem od kroničnih bolesti.

Ponovno stoički zanemarujem sav besmisao u kojem se nalazim i odgovaram negativno, razmišljajući o svom kartonu koji liječnik ispred mene drži u svojim rukama; u njemu je, naime, uredno priložena friška potvrda moje obiteljske liječnice kojom garantira da ne bolujem od kroničnih ili psihičkih bolesti. Usmeno, dakle, još jednom potvrđujem da ne bolujem. Konačno dobivam pečatiran papir ozbiljnoga naslova: “UVJERENJE o zdravstvenoj sposobnosti za upravljanje vozilima”. Na njemu piše da sam “sposobna” za vozača u položenim kategorijama, ovaj put uz vremensko ograničenje na 10 godina, uz nošenje naočala ili leća i uz, evo ga opet, ponovni pregled po isteku 10 godina.

Kako sam se počastila zbog uštede

Konačno krećem put MUP-a. Svraćam na kiosk i s veseljem kupujem 15 kuna arhaičnih biljega, koliko košta nešto što se zove upravna pristojba. Preko interneta još plaćam naknadu državi za izradu vozačke dozvole; prebacujem u proračun 200 kuna jer se odlučujem za ubrzani postupak u kojem će sve biti gotovo za tri radna dana. U redovnom se postupku na vozačku čeka mjesec, a naknada državi iznosi 151 kunu. Pobjedonosno, dakle, plaćam 50 kuna višu cijenu jer sam, hej, maloprije uštedjela 100 kuna na akcijskom pregledu u medicini rada.

 

Na MUP u Heinzelovoj ulazim lakša za 465 kuna, s potvrdom da mogu upravljati vozilom, potvrdom da sam definitivno fizički i duševno zdrava, a sve to samo zato što ne vidim dobro. Cijeli proces, od svoje doktorice do MUP-a, obavljam u radno vrijeme liječnika koje sam obilazila, a koje se poklapa s mojim radnim vremenom. Sve skupa u mojoj “misiji vozačka” traje dva i pol sata. Točno je tako i ostalim građanima koji ne vide dobro i koji, da bi produljili vozačke, nerijetko uzimaju slobodne dane; nemaju, naime, luksuz spojiti posao s privatnom obvezom.

Penalizacija zbog lošeg vida

Dvije su ključne paradoksalne točke u ovoj priči. Prvo, redovito kontroliram svoj vid jer vrlo ozbiljno ne vidim. Brinem da imam leće i naočale u skladu s rastućom dioptrijom, a kada je ona -6, vjerujte, iznosi samo za stakla lete u nebo. No sve moje kontrole i sva moja pobožno uredna briga o vidu, državi ne znače baš ništa u trenutku kada trebam riješiti nešto toliko banalno poput produljenja vozačke dozvole. Jednostavno, potpis i pečat mog oftalmologa po zakonu ne vrijede pa sam, zato što ne vidim, penalizirana svakih pet do deset godina.

Drugo, ljudi koji u trenutku polaganja vozačkog ispita nemaju zabilježenu dioptriju, a pojavi im se bilo kada kasnije, zapravo nikada neće morati plaćati preglede na koje su, pet po pet ili deset po deset godina, osuđeni ljudi koji nisu dobro vidjeli prilikom polaganja. Znam da je tome tako iz nebrojeno mnogo primjera, no zovem prijatelja da još jednom potvrdim. Ljetos mu je istekla vozačka nakon sada standardnih 10 godina važenja; kada je nekoć polagao, nije imao problema s vidom, no on mu se pogoršao u narednim godinama.

Sami vide da ne vide dobro

Međutim, kako je u nultom koraku kod polaganja sve bilo OK, kasnije nastala dioptrija mu, što se tiče MUP-a, nikako i nikada nije evidentirana. Produljenje vozačke za mog prijatelja s dioptrijom, ne znači i plaćanje zdravstvenog pregleda kao u mom, jednako “dioptrijskom” slučaju. Na MUP je u lipnju, prepričava mi, otišao samo predati zahtjev za novu vozačku. Platio je 151 kunu naknade za izradu, famoznih 15 kuna biljega i to je bilo to.

O svemu sam ovome upitala Ministarstvo zdravstva. Kažu tek da, u skladu sa zakonom, uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za upravljanje vozilom može izdati samo specijalist medicine rada, a ne doktor druge specijalnosti. U odgovoru se, pak, nikako ne dotiču konkretne situacije u kojoj se nalazi moj prijatelj.

Pišu mi i kako je visina naknade od 350 kuna usklađena s cjenikom Hrvatske liječničke komore. U finalu ističu da se pritom ne radi o pravu koje proizlazi iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Kao da to ne znaju vozači koji svakih nekoliko godina iz svoga džepa, zbog fizičkog nedostatka, izdvajaju tih 350 kuna da bi netko potvrdio i pečatirao ono što već sami znaju, kontroliraju i vide. Da ne vide dobro. Sve to, naravno, uz dodatnu potvrdu da od dioptrije nisu psihički oboljeli.