Profesorica sam u Hrvatskoj 35 godina i ponekad poželim da nisam

Profesorica iz Petrinje Gordana Šelendić za Telegram piše o svom zvanju

ZADNJA IZMJENA: Aug 24, 2015
Foto: Privatni album

Prolazi još jedno toplo ljeto koje smo jedva dočekali, moja djeca i ja. Radim već 35 godina u Srednjoj školi Petrinja i nikad mi nije na pamet pala pomisao da to nisu baš moja, rođena djeca, jer u učionici oni to postaju. I taj osjećaj vjerojatno ispunjava onaj krater nezadovoljstva izazvan nezavidnim egzistencijalnim statusom današnjeg prosvjetnog radnika.

Daleko od profila ucviljene provincijske učiteljice nezadovoljne svojom sudbinom, mogu se pohvaliti vrlo bogatim životnim iskustvom samohrane majke još jedne profesorice koja predstavlja moje najveće bogatstvo. Sve to imam na umu kada susretnem roditelje kojima je teško objasniti da pretjerano davanje materijalnih stvari ne znači da će njihova djeca biti bolji i vrjedniji ljudi.

Uvijek bih ipak ponovno izabrala ovaj posao jer najviše na svijetu volim kad mi se moji učenici godinama kasnije jave i kad vidim da su sretni i da sam ja možda ipak malo pridonijela tome. Ipak, ima puno stvari zbog kojih danas nisam sretna. Barem ne onako kako bih trebala biti kao učiteljica s još tri godine do mirovine.

Bilo je trenutaka kad sam se osjećala bespomoćno, beznadno, iziritirano, pa čak i prestrašeno. Ovo su neki razlozi zašto sam se ponekad dvoumila oko posla koji radim, ali ga usprkos tome i dalje volim.

1. Trenutaka kad poželim da nisam odabrala ovaj posao bilo je dosta

O tome sam razmišljala puno puta i prilično sam sigurna da nisam jedina. Pogotovo u posljednje vrijeme kad su nam ruke gotovo potpuno zavezane kad je u pitanju razredna disciplina. Učenik se danas na satu smije ponašati kako god želi, ali vi nemate instrumente kojima biste se borili protiv toga. Ne možete ga udaljiti s nastave samo tako: morate ga poslati pedagogu ili psihologu, ali uz jako dobar razlog – gotovo izgovor zašto to činite.

Imala sam učenika koji se konstantno ljuljao na stolici. Kad kažem konstantno, mislim to doslovno – konstantno. Sve četiri godine, čim ga nešto ne bi zanimalo, on bi se počeo ljuljati. Zvuči blesavo, ali to čovjeka iritira, i mene i učenike oko njega jednostavno smeta. Probala sam sve – razgovarati s njim prijateljski, otkriti što ga muči, zašto je nemiran, skrenula sam pažnju pedagogici na njega. No on je jednostavno bio potpuno nezainteresiran za sve što se oko njega događalo i samo se ljuljao.

Učenik se danas na satu smije ponašati kako god želi, ali vi nemate instrumente kojima biste se borili protiv toga. Ne možete ga udaljiti s nastave samo tako.

U njegovu slučaju, a vidjela sam to puno puta, škola je bila samo usputna, potpuno nepotrebna i dosadna stvar koju je, nažalost, morao obaviti. Roditelji su mu imali puno novca, naučili su ga da ga i bez truda sve čeka, njemu je samo preostalo da u potpunoj dosadi izdrži te četiri godine. Ljuljajući se.

2. U lošim trenucima sjetim se dobrih, recimo, sebe na početku karijere

šelendić facebook4

Točno se sjećam tog dana, učenici su bili četvrti razred srednje, srednja škola Petrinja, u kojoj sam i danas. Bio mi je prvi dan i nisam imala apsolutno nikakvu tremu. Bila sam puna znanja i energije, a nije mi odmoglo ni to što su klinci bili oduševljeni time što im je profesorica mlada i zgodna. To je bilo prije 35 godina i bila sam neopisivo sretna.

Bio mi je prvi dan i nisam imala apsolutno nikakvu tremu. Bila sam puna znanja i energije, a nije mi odmoglo ni to što su klinci bili oduševljeni time što im je profesorica mlada i zgodna.

Postala sam profesorica zbog književnosti. Do 15. godine pročitala sam pola knjižnice. Čitanje mi je bilo nešto najzanimljivije čime sam se mogla baviti. Upisala sam Filozofski fakultet, a tada (1972. i 1973. godine) tamo se sve događalo – glazbenici iz Azre i Filma – baš svi su bili na Filozofskom.

A kasnije sam shvatila da je upravo prenošenje znanja ono što želim raditi. Ništa me ne može usrećiti više od toga kad znam da sam nekoga nečemu podučila.

3. Neke učenike mi je teško prežaliti

Jako volim Lovru i dok sam živa, nosit ću ga na duši. Ne, nije mu se ništa tragično dogodilo i čini mi se da si je danas uspio preokrenuti život. Ali njegov je put bio jako težak, a ja se uvijek pitam jesam li to nekako mogla promijeniti. Lovro je bio moj izrazito inteligentan učenik, prepun potencijala. Išao je na državno natjecanje iz Lidrana sa svojom lirskom pjesmom Heroji ne plaču, obožavao je čitati, na satu ga se lako moglo zaintrigirati nekim književim djelom, kao jednom, sjećam se, s Madame Bovary. No s druge strane, imao je i problema. Nosio ih je od kuće, ja mu nisam mogla pomoći, nisam znala kako. Imao je sve više problema s ponašanjem, svoju nadarenost nije znao razvijati i iskoristiti.

Na kraju je pao razred i morao se preseliti u Zagreb u drugu školu. To me dugo ubijalo, osjećala sam se krivo. Nedavno sam čula da je završio školu i upisao fakultet i to me jako veseli. Ali ipak, grize me to što mu nisam mogla više pomoći. Dozvolila sam, kao i svi oko njega, pa i njegovi roditelji, da se usmjeri samo na loše. Daroviti klinci propadaju jer se njima nema tko baviti, a pored 30 i više drugih učenika to je često nemoguće.

4. Borba s roditeljima je vječna i ponekad puno teža nego ona s učenicima

Najviše na svijetu mrzim kad mi roditelji lažu u oči. Na učenike sam još kako-tako naučena, ali roditelji… Naslušala sam se svega: temperatura, povraćanja, obiteljskih situacija… A neki su toliko komotni da ni ne lažu nego misle da njihovo dijete zaslužuje poseban tretman bez obzira na sve. Prije ljeta mi je jedna mama mrtvo hladno rekla da joj kći nije došla na prvi sat jer je zaspala ujutro. Naime, išla je kasno spavati noć prije. Kao, to je potpuno normalno i što ja sad kompliciram.

Radi kao profesorica već 35 godina
Radi kao profesorica već 35 godinaPrivatni album

Ta ista mama mi je onda trčala donijeti djetetovu lektiru jer se ona, po tko zna koji put, nije sjetila. Iskreno, nije mi jasno zašto takvi roditelji misle da rade uslugu svojoj djeci. Klinci nemaju osjećaj odgovornosti, znaju da se mogu izvući s bilo čim i da su mama i tata tamo da pokupe za njima.

Lijepo sam objasnila gospođi da ću ja teško uspjeti u jednoj školskoj godini učiniti nešto od njega ako ona nije uspjela u tih 18 godina. Ipak, na kraju sam se krvnički trudila da mali napreduje.

Sjećam se prije rata kada mi je jedna sutkinja dovela 18-godišnjeg sina u četvrti srednje i doslovno mi rekla: “Učinite od njega što možete”. Mali mi je nešto kasnije zaspao usred ispita! Morala sam po domara da ga probudi. Kad sam pokušala razgovarati s njegovom mamom, ona je bijesno i tvrdoglavo ponavljala: “Pa napravite nešto od njega!”

Lijepo sam objasnila gospođi da ću ja teško uspjeti u jednoj školskoj godini učiniti nešto od njega ako ona nije uspjela u tih 18 godina. Ipak, na kraju sam se krvnički trudila da mali napreduje. U jednom trenutku se zagrijao za šah, kojim se i danas bavi. I rado me pozdravlja. On. Ne mama.

5. Gradivo je ponekad stvarno glupo

Kad pogledam što sve djeca uče, potpuno mi je jasno da su preopterećena. Kad bacim pogled na udžbenik iz biologije i koliko podataka ti mladi ljudi moraju pamtiti, a onda upišu strane jezike ili brodogradnju, baš mi nema smisla. Naime, ne mislim da je problem biologija. Već sam rekla, obožavam znanje i obožavam kad ga klinci upijaju. Ali kad gledam našu djecu koja moraju naštrebati sve te često potpuno beskorisne informacije, a s druge strane ne znaju se izraziti, to me ubija.

Iskreno, neke jedinice gradiva ni ne pogledam jer mislim da su beskorisne. Mislim da je važnije znati da djeca u nekim drugim dijelovima svijeta kopaju dijamante ili rade obuću od toga koje je boje bio prsten na Juditinoj ruci. To pitanje su stavili na maturu prije nekoliko godina i zaista je glupo.
Ni popise lektire nitko nije mijenjao već godinama, a suvremenost, ritam i tempo života koji nas okružuju nameću sasvim nove knjige za čitanje. Svaka čast renesansnim piscima u Hrvatskoj, ali pretjerano je tražiti od djece da toliko vremena provedu čitajući pjesnike iz 16. stoljeća uz druge predmete koji su im na grbači.

Iskreno, neke jedinice gradiva ni ne pogledam jer mislim da su beskorisne. Mislim da je važnije znati da djeca u nekim drugim dijelovima svijeta kopaju dijamante ili rade obuću od toga koje je boje bio prsten na Juditinoj ruci.

Djeca bi svakako trebala znati za te pisce i staviti ih u ispravno vrijeme povijesti književnosti, ali ne bismo ih trebali opterećivati da znaju svaki banalan detalj poput boje prstena.

Ponekad se pitam koja je svrha mog predmeta u današnjem svijetu, i to mislim na cjelokupni program koji moj predmet obuhvaća. Moj predmet je takav da treba inzistirati na stvaranju humanosti prije svega, zajedništva, solidarnosti i ljubavi među ljudima i da ih nauči da se znaju izraziti.

Kada vidim kakav je današnji svijet, ponekad se pitam jesam li ja licemjerna što ih učim svemu tome. Jer kad učiš nekoga da postoji hrabrost, dužnost prema nekome, plemenitost, ponos i odgovornost, a znaš da to nije svijet u koji ga nakon toga puštaš, osjećaš se loše. Tada nisam sigurna ima li moj predmet pravu svrhu.

6. I način na koji ih podučavamo je malo upitan

Priznajem, djeca nam ne dobivaju one prave životne alate, ne znaju ni kako iskoristiti informacije koje su naštrebali. Profesori su naprosto prihvatili taj način. Ispitaju ih, oni izbiflaju svoje i to je to. A djeca nam na kraju ne znaju govoriti, ne znaju voditi inteligentan razgovor, ne znaju kritički razmišljati.

Ne znam, meni su neke druge stvari važnije. Želim ih vidjeti da razmišljaju, želim da slažu rečenice, želim da imaju svoje mišljenje.

7. Nažalost, često moram glumiti

Profesorica Šelendić na nastavi
Profesorica Šelendić na nastaviPrivatni arhiv/Facebook

Postoje teške situacije i u našim životima, samo što se moramo s njima nositi opreznije. Najteže mi je bilo nakon što su mi umrli mama i tata, a ja sam se nakon tri dana vratila na nastavu. Bila sam u strašno teškom stanju, no našao se jedan učenik koji me uporno provocirao iz zadnje klupe. Tada sam shvatila jedno – prosvjetni radnik mora ostaviti svoje privatne probleme iza vrata učionice i ponašati se kao glumac. Jednostavno ne smijemo reagirati.

Najteže mi je bilo nakon što su mi umrli mama i tata, a ja sam se nakon tri dana vratila na nastavu. Bila sam u strašno teškom stanju, no našao se jedan učenik koji me uporno provocirao iz zadnje klupe. Tada sam shvatila jedno – prosvjetni radnik mora ostaviti svoje privatne probleme iza vrata učionice i ponašati se kao glumac.

Danas uvijek objasnim svojim đacima da probaju biti mirniji ako sam bolesna ili mi se dogodila neka teška situacija, ponekad upali, ponekad ne. No moja je stvar kako se ja privatno osjećam jer znam da moram raditi. To je taj glumački aspekt. Zato nam je nekad i potrebno to naše ferije jer bismo inače poludjeli.

8. Ponekad se bojimo za svoju sigurnost

Najgori trenutak u karijeri mi je bio kad sam jednom učeniku dala jedinicu, naprosto ništa nije radio na nastavi i zaslužio ju je. No on se užasno naljutio. Potpuno je podivljao i krenuo prema meni. Sjedim tako ja za svojim stolom i razmišljam trebam li pokazati strah ili ne. On je bio rabijatan tip, poslije je završio i u popravnom domu, nasilje mu nije bilo strano.

Kad sam mu dala jedinicu, podivljao je i krenuo na mene. Gledajući vestern filmove, naučila sam da ne smijem pokazati strah i ostala sam sjediti mirno na svome mjestu, iako sam u sebi doslovno umirala od straha.

Iskreno, priznajem da sam očekivala da će netko od njegovih kolega ustati i spriječiti ga, barem oni dečki koji su išli na hrvanje. No nisu. On je uzeo stolicu i bacio je na mene. Gledajući vestern filmove, naučila sam da ne smijem pokazati strah i ostala sam sjediti mirno na svome mjestu, iako sam u sebi doslovno umirala od straha. Stolica je prošla pored mene, a mene je jedino držala misao da ne smijem pokazati strah.

9. Najsretnija sam s malim gestama

Profesorica sa svojim učenicima
Profesorica sa svojim učenicimaPrivatni album

Jedan od najdivnijih trenutaka u mojoj karijeri na koji sam najponosnija dogodio se nedavno. Dobila sam poruku na Facebooku od jednog dečka koji će sada biti četvrti srednje, a koji je glumio u predstavi koju sam nedavno organizirala. Za tog dečka svi iz nekog razloga uporno govore da je propalitet.

Napisao mi je: ‘Moja draga profesorice, obećajem da više neću biti propalitet. Vidim koliko se trudite i radite i ne pišem vam ovo da bih dobio dvojku ili da bih vam se ulizao, nego vam to samo želim reći, dok to mogu’. Pa zar nije to divno?

A on mi je napisao: “Moja draga profesorice, obećajem da više neću biti propalitet. Vidim koliko se trudite i radite i ne pišem vam ovo da bih dobio dvojku ili da bih vam se ulizao, nego vam to samo želim reći, dok to mogu”. A taj dečko kod mene ima tri. Pa zar nije to divno? Fućkaš onih tisuću kuna što su mi skinuli s plaće jer sam stara, fućkaš sve. Zbog ovog se isplati.

10. Plaća i mirovina koja me čeka su deprimirajuće

Plaća mi već godinama pada i mislim da mi nikad nije bila baš ovako mala. Profesorske plaće su danas ispod prosjeka. Nekada davno, kada sam tek počinjala, mogla sam si priuštiti da kćer i sebe odvedem na skijanje tri dana. To su bila tri prekrasna dana u kojima smo nevjerojatno uživale, a danas si to jednostavno ne mogu priuštiti. Ovako loše plaće nismo imali ni kad smo 1992. išli prosvjedovati pred Sabor.

Nemam pojma kako ću. Sva sreća pa imam ovu svoju dobru djecu kojima platim kavu, a oni kažu kako će oni meni kasnije plaćati kave kad god me sretnu. Spremna sam i na to da mi tu i tamo kruh kupe.

Realno, mi smo predzadnja država u Europi po izdvajanju sredstava za školstvo, a to je zbilja grozno reći. Stoga će mi mirovina, u koju idem za tri godine, biti strašno mala i iskreno, malo se bojim. Nemam pojma kako ću. Sva sreća pa imam ovu svoju dobru djecu kojima platim kavu, a oni kažu kako će oni meni kasnije plaćati kave kad god me sretnu. Spremna sam i na to da mi tu i tamo kruh kupe.

Gordana Šelendić
Telegram autor