Proveli smo par dana s dečkom koji je odlučio smršaviti nordijskim hodanjem u velikom eksperimentu

Ulazim u veliku, svijetlu dvoranu na DIF-u i čujem glasne uzdahe. Pogled mi zastaje na dečku, ne bih mu dala više od 20 godina, koji razvlači skijaške štapove po rukama. Barem mi tako izgledaju. Velik je i začuđujuće pun energije. I znoji se neprestano. Uz njega stoji, čini mi se jednako mlad, potpuno isklesan čovjek i strogo, ali vrlo mirno, izdaje naredbe. Dečko sa štapovima bez pogovora ga sluša.

“Danas je gotovo, završili smo!” uzvikuju mi kad su me skužili. Filip Vargović, apsolvent je Kineziološkog fakulteta, a Marin Švraka… Pa, Marin je njegov projekt. Projekt na koji je iznimno ponosan.

Filip i Marin napravili su mnogo u posljednjih deset tjedana. Marin je zahvaljujući nordijskom hodanju smršavio 13 kilograma. Na Kineziološki fakultet došao je sa 135 kila, a na kraju ova dva i pol mjeseca ima 122 kile.

Opseg trbuha smanjio mu se za 17,5 centimetara, a krvna je slika nakon dugo vremena, kažu nalazi, u granicama normale. Nekima, te brojke možda zvuče smiješno jer nisu ogromne kakve gledamo, recimo, u raznim reality showovima u kojima pretili ljudi neviđeno brzo i neviđeno puno mršave, ali ova dvojica ne mogu biti zadovoljnija.

Eksperiment od 10 tjedana

No krenimo redom. Cijela stvar je počela još u ožujku kad je 24-godišnji apsolvent Filip odlučio diplomski rad napraviti na najluđi i najbolji način. Umjesto suhoparnih podataka, analiziranja nečega na papiru tek toliko da dobije diplomu, odlučio je provesti pravo, živo i prilično zanimljivo istraživanje. Htio je vidjeti koliko nordijsko hodanje može imati učinka na tijelo pretile osobe u točno deset tjedana.

Njegov diplomski rad ‘Analiza promjena u sastavu tijela u pojedinim motoričkim i funkcionalnim sposobnostima nakon desetotjednog programa nordijskog hodanja’, koji će Filip braniti u rujnu, prvo je takvo istraživanje u Hrvatskoj u kojem se gleda učinak nordijskog hodanja na zdravlje neke pretile osobe uz detaljno praćenje dijagnostičkih podataka.

Filip je bio uvjeren da će bez problema pronaći nekoga za istraživanje, pogotovo jer radi kao trener u školi nordijskog hodanja. Međutim, malo se zeznuo. Ispalo je da mu je to bio apsolutno najteži dio posla. Doslovno koga god da je pitao, a da je imao problema s viškom kila, nije se htio priključiti njegovu eksperimentu.

Sve dok se jednog vikenda, kad je bio u posjetu obitelji i frendovima u rodnoj Virovitici, nije sjetio 19-godišnjeg Marina, također iz Virovitice. A Marin je pristao istog trena. Zapravo, Filip još nije dovršio ni pitanje do kraja, a ovaj je samo ispalio – da.

Taj student prve godine ekonomije s kilogramima se muči već godinama, do trenutka kad mu se Filip obratio skupio ih je 135. Organizam mu je bio u prilično lošem stanju, teško se kretao, tijelo je sve lošije podnosilo nagomilanim kilama. Stoga je poziv došao u pravom trenutku. Jer, koliko god je dugo očajnički želio poduzeti nešto u vezi svog zdravlja, naprosto nije pronalazio adekvatan način. Nije uopće znao otkud da krene. Sve do Filipova poziva.

No, Marin nije uvijek imao problema s težinom. Dapače. Već kao klinac se ozbiljno počeo baviti sportom; od treće godine života do prvog razreda srednje škole trenirao je rukomet. Bio je brz, okretan, volio je treninge i natjecanja. Naprosto, bio je sportski tip. Zapravo, nije bio tako daleko od Filipa danas koji ga posljednjih 10 tjedana trenira. I sve je bilo okej dok mu se nije dogodila potpuno neočekivana operacija.

Nekadašnji sportaš

Zbog pilonidalnog sinusa, odnosno urasle dlake na tritici, završio je s osam centimetara dubokim rezom zbog kojeg je dugo morao strogo mirovati. Kako je rana bila otvorena, objašnjava, bila mu je zabranjena bilo kakva tjelesna aktivnost. I u tom je trenutku sve počelo, samo je odjednom krenulo nizbrdo.

“I dalje sam jeo kao sportaš, ali nisam se nimalo kretao. Dane sam provodio igrajući igrice zatvoren u kuću i jedući”, prisjeća se tog perioda Filip. Priznaje da je ubrzo shvatio da situacija s kilama izmiče kontroli, no zbog, kako kaže, lijenosti i komfora zapravo ništa nije poduzimao.
“Kada je Filip nazvao, znao sam da mi je to jedina i odlična prilika, a i mama me tjerala da se pokrenem”, priznaje Marin, koji danas obožava raditi sa svojim trenerom.

Ali nije bilo tako na početku. U tih deset tjedana proliveno je puno znoja, truda, bilo je kriza i teških trenutaka, no obojica tvrde da baš nikada nije bilo govora o odustajanju. Marina sportski duh očito nikad nije do kraja napustio.

Dečki su trenirali tri puta tjedno po sat i pol na Jarunu. Od prehrane je bilo važno jedino da Marin izbjegava cedevitu, fast food, prženu hranu, pizze, ostale sokove te da se usmjeri prema nešto zdravijim namirnicama. Ništa drastično, samo da prestane unositi smeće u svoje tijelo. No zabrane što se tiče količine nikad nije bilo.

Prvi trenizi bili su samo uhodavanje i učenje tehnika pravilnog nordijskog hodanja. Iako zvuči jednostavno, stvarno nije. Sve je stvar položaja štapova, načina držanja tijela, ritma hodanja… Ima nekoliko pravila bez kojih, ako se ne savladaju, cijela stvar nema puno smisla.

Naime, pri nordijskom hodanju aktivira se čak 90 posto mišića i u tijelu se počinju događati dosta nevjerojatne stvari.“Priznajem, u jednom trenutku sam se počeo pitati na što sam to pristao. Ali znao sam da više nema nazad. Izgledao sam si ludo i imao sam osjećaj da me drugi tako gledaju dok pokušavam uskladiti štapove, hodanje, ruke, noge”, prisjeća se Marin prvih treninga. Tehniku nordijskog hodanja svladao je nevjerojatno brzo.

Kilogram cedevite u dva tjedna

Prva velika kriza dogodila se nakon tjedan dana. “Tog jutra jedva sam se digao s kauča. Sve me ludo boljelo. I neopisivo mi je nedostajala cedevita”. Naime, Marin je do tada znao popiti kilogram cedevite (od koje ispadne 13 litara soka) u dva tjedna i osjećao je užasnu krizu.

“Ne biste vjerovali, teže mi je bilo odreći se cedevite nego omiljene hrane”, kaže u jednom od razgovora tijekom vježbi na poligonu. Umjesto pizza i prvog obroka u dva sata popodne, Marin je sada jutra započinjao smoothiejem, za ručak bi pojeo meso i zdjelu salate, a za večeru bi se na meniju našao posni sir. Za međuobrok tu bi uvijek bila spremna neka jabuka. I uvijek je mogao jesti koliko je želio.

“Smoothieji su mi apsolutno najgori, nikada ih nisam zavolio”, mršti se uopće pri pomisli, ali zna da su zdravi pa ni od njih ne odustaje.

Tijekom istraživanja Filip ga je mjerio svaka dva tjedna u dijagnostičkom centru Kineziološkog fakulteta. Nakon prva dva tjedna Marin je skinuo pet kilograma te je vaga pokazala 130,8 kilograma.

To se moglo očekivati, objašnjava mi u jednom od razgovora Filip. U tom trenutku, kaže, uglavnom je otišla samo suvišna vodan koja mu se nakupila u tijelu. U sljedeća dva tjedna otišlo je tri kilograma (127,9). I to su bili trenuci najveće krize.

Velika kriza i prve dvojbe

Iako su trenirali kao ludi, pomaci na vagi bili su sve manji. Tada su se javile i neke dvojbe, ima li to sve uopće smisla… No odustajanje nije dolazilo u obzir. Nakon šest tjedana otišlo je 4,6 kilograma i na kraju je imao 123,3 kilograma. U to vrijeme Marin je pripremao dosta veliki ispit i bio je, kaže, pod ogromnim stresom, što se odrazilo i na vagi te je vratio nekoliko kilograma i stao na 127,9.

“Ne biste vjerovali kako se stres i hormoni mogu odraziti na vagi”, objašnjava nam trener. No zadnjih tjedana dečki su zapeli kao manijaci i otopilo se još pet kilograma. Tako je Marin završio sa 122 kilograma, odnosno 13 kila manje.

Cijeli se proces nevjerojatno odrazio na Marinovo cjelokupno zdravlje. Prije početka istraživanja napravljena je kompletna krvna slika koja je pokazala da ima povišen kolesterol, glukozu, trigliceride.

Krvna slika mu se potpuno promijenila

Nakon deset tjedana priča je drugačija i, kako je dečkima liječnik istaknuo, sve je u granicama normale. Marin tvrdi da nije očekivao toliki uspjeh, odnosno da se zahvaljujući nordijskom hodanju, osim gubitka kila, toliko oporavi cijeli organizam. Kaže da je danas poletniji, sve mu je mnogo lakše raditi.

No ovo sve za dečke je tek početak priče. Od rujna kreću u još jedna akciju. Filip će Marinu povećati broj treninga te će uz nordijsko hodanje uvesti i dodatne aktivnosti te će mu regulirati prehranu. Na temelju bazalnog metabolizma, odnosno mjerenja udisaja ugljičnog dioksida i kisika, mjeri se koliko neka osoba ima potrebe za kalorijama te će mu na temelju toga odrediti količinu i vrstu obroka.

Filip vjeruje da to neće biti neki problem jer je Marin već sada promijenio prehrambene navike i jede zdravo, sada još samo mora smanjiti količinu obroka i povećati njihov broj u jednom danu.
Ovaj diplomski rad potvrdio je brojne pozitivne učinke koje nordijsko hodanje ima na zdravlje osobe, pogotovo na one koji se bore s viškom kilograma.

“Pri nordijskom hodanju aktivira se čak 90 posto mišića i znatno se pospješuje cirkulacija. Opterećenje zglobova nogu i kralježnice smanjuje se za 30 posto. To je intenzivna aktivnost pri kojoj se troši velika količina energije. Ono je izuzetno korisno za sve uzraste, a pogotovo za starije ljude koji imaju problema sa zglobovima i artritisom. Također, to je najbolja aktivnost za sve one koji žele smršavjeti”, govori Filip i otkriva da planira pokrenuti školu nordijskog hodanja za pretile osobe. Ali prije toga u rujnu slijedi obrana diplomskog rada.