Nekad je nužno odabrati stranu

Psiholog otkriva 5 stvari koje je naučio tijekom dubokih razgovora s ubojicama (i neke su nas iznenadile)

Pokušava nas staviti u drugačiju perspektivu gledanja ovakvih ljudi

FOTO: Screenshot

James Garbarino poznati je američki psiholog koji se već više od 20 godina bavi ispitivanjem ubojica prije nego što se, zajedno s njima, pojavi kao stručni svjedok u sudnici.

Dr. Garbarino, ujedno i profesor na Sveučilištu Loyola u Chicagu, ove je godine objavio i knjigu pod nazivom ‘Listening to Killers’, u kojoj detaljno objašnjava svoje dvadesetogodišnje iskustvo razgovora i procijene psihološkog stanja osuđenih ubojica.

Za Business Insider, Garbarino je izdvojio pet najvažnijih lekcija koje je naučio u tom svom bogatom iskustvu rada s ubojicama te otkrio one strane tih ljudi koje većina ne vidi ili ne želi vidjeti. A ovo je tih pet iznenađujućih i pomalo bizarnih lekcija:

1. Ubojice rijetko spadaju u kategoriju čudovišta

Suđenje.
Suđenje. cuffsnchains/Flickr

U ovih nekoliko desetljeća koja je proveo razgovarajući s mnogim hladnokrvnim ubojicama, tvrdi Garbarino, naučio je da se ispod svih tih slojeva nasilnih i sociopatskih tendencija obično krije osoba koja jednostavno treba pomoć.

“Ako sjednete nasuprot njih kao drugo ljudsko biće, onda i njihova ljudskost obično dođe do izražaja”, tvrdi. Jednom je prilikom razgovarao s čovjekom koji bi, prema svim definicijama, bio jednostavno zastrašujuć, ali Garbarinu je otkrio nešto posve osobno: da gotovo svaku večer zaspe plačući.

Ponekad ga, tvrdi, upravo takvi trenuci navedu da pogleda na svijet iz perspektive ubojica te tako pokuša razumjeti njihov proces razmišljanja i stanje njihova uma, kao i moralne dileme s kojima se susreću na putu prema zločinu. A to nas vodi do slijedeće lekcije…

2. Ne postoji bezosjećajni ubojica

Scena iz filma "City of God"
Scena iz filma “City of God” Screenshot/YouTube

Garbarino tvrdi da baš svaki zločin ima neku svoju logiku, čak i ako je izvana ne možemo vidjeti. Naravno, to ne oslobađa ubojice od svih groznih djela koja čine, dodaje, ali kaže kako to uvelike pomaže u otkrivanju vrlo važne pozadine koja vreba iz njihove psihe. Na taj način on pokušava razumjeti gdje je i što pošlo po krivu.

Garbarino ovdje navodi primjer navođenja na ulazak u bandu. Prije ulaska u bilo koju bandu, oni koji pokušavaju upasti u nju, moraju dokazati da su vrijedni tog ulaska tako što ubiju nasumično izabranu žrtvu. A ubiju je na način da joj daju pravo izbora želi li biti izbodena do smrti ili upucana.

“To je veoma daleko od izbora koji bi itko od nas ikad trebao donijeti”, kaže Garbarino. Naposljetku, upravo zbog te ogromne distance, ljudima je jako teško razumjeti koliko su ti ulozi ustvari visoki. Djeca obično ulaze u bande radi zaštite, ali barijere koje prije toga moraju preskočiti su previše jezive i grozne pa javnost obično vidi samo njihove posljedice. A do tada, kakav god povod kriminalci imali – i koliko god on možda za njih bio opravdan – postaje nebitan.

3. Ubojice su duboko oštećeni pojedinci

Jack Torrence ("Isijavanje")
Jack Torrence (“The shining”) gokyor/Flickr

Garbarino tvrdi da nije zlo ono što navodi ljude da ubiju. Točnije, on smatra da su ubojice vođene razarajućim traumama iz svoje prošlosti. Svakom ubojici s kojim je do sad razgovarao Garbarino je postavio set od 10 pitanja koja su bila vezana uz obiteljsko nasilje, silovanje i ostale opasnosti do kojih može doći u djetinjstvu. Takav je test poznatiji pod nazivom ‘Razmjeri štetnih iskustava iz djetinjstva’.

Većini populacije rezultati takvog testa bit će izrazito povoljni i normalni, odnosno oni neće biti veći od 0 ili jedan. ‘Kad sam takva pitanja postavio ubojicama s kojima sam razgovarao, rijetko tko je imao rezultat manji od osam“, kaže psiholog. “A vrlo su često rezultati bili devet ili čak deset.”

Garbarino ovakva iskustva uspoređuje s napadom morskog psa. Nitko neće kriviti 25-godišnjaka jer ne može hodati, zato što mu je morski pas odgrizao nogu kad je imao pet godina, a nikad nije bio na fizikalnoj terapiji niti dobio protezu, tvrdi psiholog. A mnogi ubojice prolaze upravo kroz slične teškoće.

“Mnogi ubojice upravo kao da su bili psihološki napadnuti od strane morskog psa. To iz tebe izvlači isto tako ogroman komad tvoje psihe. I zato smatram da je potrebno upravo to uzeti u obzir kako bismo mogli razumjeti zašto se nasilje događa i kako bismo mogli pomoći onima koji ga čine”, kaže.

4. Ponekad su upravo najgore ubojice najsposobnije za promjenu

Alex (iz filma "A Clockwork Orange")
Alex (iz filma “A Clockwork Orange”) Pineapples101/Flickr

Psiholog Garbarino tvrdi kako opseg zločina ne predviđa uvijek kako će ubojica reagirati na rehabilitaciju. Također tvrdi kako je upravo adolescentska faza ta u kojoj je promjena najviše moguća.

U knjizi, psiholog opisuje slučaj tinejdžera koji je unaprijed planirao i počinio grozan masakr u jednoj američkoj školi. Tužitelji su mu htjeli suditi kao odrasloj osobi, što bi mu donijelo nekoliko desetljeća zatvorske kazne te bi ga se proglasilo krivim po svim točkama optužnice za ubojstvo s predumišljajem. Ali Garbarino se uspio izboriti da mu se sudi kao maloljetniku.

Kao rezultat, tinejdžer je nekoliko godina kasnije ponovno krenuo u školu, kasnije se pridružio američkoj vojsci, oženio se i osnovao obitelj. “Prošao je kroz tu ludu fazu”, kaže psiholog te dodaje: “Umjesto da država potroši milijune dolara i strpa ga u zatvor, on je izrastao u uzornog građanina. I to je moguće u puno više slučajeva nego što ljudi misle.”

5. Takvi razgovori mogu biti nevjerojatno iscrpljujući

Scena iz filma "Kad jaganjci utihnu"
Scena iz filma “The Silence of the Lambs” Dave Eckelman/Flickr

“Kad uđeš u takav svijet i provedeš toliko vremena u doticaju sa svom tom patnjom i traumama, to zaista može uzeti danak”, tvrdi psiholog koji je u tom svijetu proveo nekoliko desetaka godina.

Stoga se on s vremena na vrijeme okreće duhovnom životu kako bi se lakše nosio s tim mučnim sjećanjima. Kaže također da bi bez toga neprestano živio u strahu i bilo bi mu jako teško apsorbirati informacije o silnim tragedijama o kojima sluša.

“Nisam sam odabrao ovaj posao”, tvrdi Garbarino, koji je prvotno radio kao psiholog sa siromašnom djecom. “Nakon prvih pet godina rada uzeo sam jednu godinu pauze kako bih se odmorio i kako bih se kasnije mogao vratiti na posao, s obzirom da mi je sve to stvarno bilo previše.”