Psiholozi otkrili veoma specifične i dosta uznemirujuće karakteristike poznatih ženskih serijskih ubojica

“Istraživači, kao što je recimo psiholog Marvin Zuckerman, odavno su otkrili kako postoji nešto u ljudskoj prirodi što nas privlači morbidnostima i zbog čega smo jako znatiželjni kad su takve stvari u pitanju. Ima nešto u teroru i stravi što jako privlači našu pažnju”, izjavila je za The Conversation psihologinja Marissa Harrison. “A nema ništa šokantnije ni u većoj mjeri zastrašujuće od ubojstva”, dodaje.

Harrison je sa svojim kolegom Tomom Bowersom s Fakulteta Penn State Harrisburg godinama proučavala zločine i karakteristike masovnih ubojica, i još se uvijek, kaže, uznemiri kad pročita izvještaj bilo kojeg od tih slučajeva.

Nema puno istraživanja o ženama ubojicama

Ali prošle godine dogodilo joj se nešto zanimljivo. Naime, studentica Erin Murphy kontaktirala ju je i zamolila da joj predloži literaturu u kojoj piše nešto o ženama serijskim ubojicama, koje trenutno proučava. “Tad sam shvatila koliko malo stručne literature postoji na tu temu”, rekla je Harrison.

I dok se o muškim serijskim ubojicama može naći brojna literatura i detaljno se informirati o njihovim zločinima, malo je onih koji su čuli za Belle Gunness ili Nannie Doss. To su žene čiji su zločini bili jednako gnusni kao i bilo kojeg muškog serijskog ubojice: Gunness je ubila više od 25 ljudi još u 19. stoljeću, uključujući i njenog muža i djecu, a Doss je u prvoj polovici 20. stoljeća ubila čak 11 ljudi, a među njima i svoju majku i unuka.

“Nakon što smo analizirali sve podatke, otkrili smo da žene serijske ubojice zaista posjeduju velik broj zaista specifičnih karakteristika”, kaže Harrison.

Neke studije tvrde da su većinom bile medicinske sestre, a ubijale su članove vlastite obitelji

“Postojeća istraživanja o ženama serijskim ubojicama dala su nam veoma korisne informacije”, kaže Harrison. Eric Hickey, kriminolog sa Sveučilišta Fresno u Kaliforniji i autor knjige ‘Serijske ubojice i njihove žrtve’, intervjuirao je 64 serijske ubojice iz SAD-a i otkrio poprilično uznemirujuće portrete žena koje su otrovale, upucale ili na smrt izbole mnoštvo muškaraca, žena i djece.

Većina njih bile su bjelkinje, a svaka od njih ukupno je ubila između sedam i deset žrtava. Također, više su ubijale članove vlastite obitelji nego strance. I iako je većina ubojica pripadalo višoj i srednjoj klasi, prevladavajući motiv ubojstva bio je novac.

Druga istraživanja su izvedena na puno manjem uzorku, ali su također pokazala značajne i vrlo važne rezultate. Na primjer, 2011. godine Amanda Farrell, Robert Keppel i Victoria Titterington proveli su istraživanje pregledavajući novinske članke o 10 američkih žena serijskih ubojica.

Otkrili su da su ove žene ubijale kroz mnogo dulje razdoblje nego muški serijski ubojice, a čak 80 posto svojih žrtava su osobno poznavale. Oba ova istraživanja pokazala su da su gotovo sve te žene serijske ubojice, ironično, bile medicinske sestre.

Analizirali 64 serijske ubojice

“Kad smo i sami odlučili napraviti studiju o ženama serijskim ubojicama, postavili smo dva glavna cilja”, kaže Harrison.

“Prvo, htjeli smo dokumentirati motive i metode ženskih serijskih ubojica i povijesti njihovih ubojstava na nekim novijim primjerima i na puno većem uzorku, jer što su uzorci veći, rezultati će biti vjerodostojniji. Nadalje, s obzirom da smo psiholozi, otkrili smo da nedostaju upravo psihološka istraživanja o ženama serijskim ubojicama”, pojašnjava.

“Za naše smo istraživanje također koristili podatke iz masovnih medija, baš kao i Farrell i njeni kolege. Internetska stranica Murderpedia.org poslužila nam je kao vrlo koristan izvor informacija o ubojstvima. Stranica je bila zaista vjerodostojan izvor, jer su svi podaci preuzeti s nje bili potvrđeni kao istiniti u 100 posto slučajeva. Na kraju smo prikupili profile 64 žene serijske ubojice (uzorak kao i u Hickeyjevom istraživanju) koje su zločine počinile u SAD-u, u razdoblju od 1821. do 2008. godine. I iako je naše istraživanje bilo limitirano samo onim informacijama koje su mediji odlučili objaviti o svakom pojedinom slučaju, rezultati koje smo dobili opravdali su pristup koji smo odabrali”, kaže Harrison.

5 najvažnijih rezultata njihove studije

1. Kao što je to bio slučaj i u prijašnjim istraživanjima, pokazalo se da je većina žena u istraživanju dolazilo iz višeg ili srednjeg sloja.

2. Gotovo sve (92 posto) su poznavale svoje žrtve, gotovo sve su bile bjelkinje, najčešća metoda ubojstva bilo je trovanje, dok je najčešći motiv bio novac.

3. Većina tih žena bilo je fakultetski obrazovano, ili su imale završenu barem srednju školu. Zanimanja kojima su se bavile bila su vrlo raznolika, pa ih je tako bilo od vjeroučiteljica do prostitutki. Gotovo 40 posto njih bavile su se nekakvim poslovima u zdravstvu (najčešće su bile medicinske sestre), a oko 22 posto njih bile su domaćice i majke.

4. Većina žena iz istraživanja bila je udana. Ustvari, ove su ubojice bile čvrsto monogamne – udane, najčešće ipak dva puta, a rijetke od njih čak i po sedam puta. Za većinu onih čije su fotografije bile dostupne pokazalo se da su bile prosječno ili čak iznadprosječno privlačne. Također, sve su bile Kršćanke (tamo gdje su uspjeli iščitati podatke o vjeroispovijesti).

5. Gotovo dvije trećine njih bile su u nekakvom srodstvu sa svojim žrtvama, jedna trećina njih ubila je svoga muža, a čak 44 posto ovih žena ubilo je svoju biološku djecu. Više od 50 posto njih ubijalo je djecu, dok je jedna četvrtina njih ubijala starije i nemoćne osobe, odnosno one koji nisu imali gotovo nikakve šanse da im uzvrate.

Mogli bismo reći da su muški serijski ubojice ‘lovci’, a žene ‘sakupljači’

Prvo: Podaci (kao i podaci iz prijašnjih istraživanja) pokazuju da je glavni motiv za ubojstvo kod žena serijskih ubojica novac, dok je u ranijim istraživanjima dokazano kako je glavni motiv za ubojstvo kod muških serijskih ubojica seks.

A ovi se rezultati u potpunosti podudaraju s evolucionarnom psihološkom teorijom. Robert Trivers još je 1972. godine zaključio kako je ženama primarna i najvažnija stvar u životu osiguranje sredstava, s obzirom na njihov ograničeni reproduktivni potencijal. S druge strane, muškarcima je najvažnije naći što veći broj seksualnih partnerica i iskusiti što je više moguće seksualnih interakcija, s obzirom na njihov neograničeni reproduktivni potencijal (relativno neograničen broj spermatozoida).

“Naravno, ne želim reći da smo mi žene evoluirale u serijske ubojice. Ono što pokušavam reći jest da bi genetski posredovani nesvjesni nagoni koji su se u nama razvili kao neka vrsta anomalije mogli donekle objasniti ove zločine. A ti bi nagoni mogli također objasniti i razlike između ženskih i muških serijskih ubojica”, tvrdi Harrison.

Drugo: Ranija su istraživanja pokazala da su muški serijski ubojice često uhodili i ubijali potpune strance, dok su žene češće ubijale ljude koje su osobno poznavale. Stoga bismo mogli reći da su muški serijski ubojice ‘lovci’, a žene ‘sakupljači’. Iako je ovakav zaključak pomalo neobičan, on ustvari pokazuje da su aktivnosti naše psihe uvelike slične aktivnostima psihe naših davnih predaka.

Ipak ne znamo sa sigurnošću što pretvara žene u ubojice

Harrison na kraju postavlja važno pitanje: “Možemo li onda sa sigurnošću znati što to žene pretvara u serijske ubojice?” A odgovor na ovo pitanje je, nažalost, ne. “I iako neka psihološka istraživanja i studije mozgova ubojica, kao ona psihologinje Adrian Raine, zaista prikazuju neke prevladavajuće trendove, budućnost ovakvih zločina nikad ne možemo predvidjeti sa stopostotnom sigurnošću”, tvrdi.

“Ipak i dalje tvrdim da smo mi ljudi zaista veoma fascinirani ubojstvima, a ta naša morbidna znatiželja možda se javila zbog straha – zanima nas ono što bi nam potencijalno moglo nauditi. I nadam se da će profili tipičnih ženskih serijskih ubojica koje smo do sad stvorili potaknuti na daljnje analize te da će, možda, pomoći u prevenciji ovakvih zločina”, zaključuje psihologinja Harrison.