Razgovarali smo s Marshom Ivins, jednom od rijetkih žena koja je postala astronaut i putovala svemirom

Marsha Ivins bivši je astronaut, i ujedno jedna od rijetkih žena u toj branši. Marsha je bila na pet svemirskih misija, a svoj poziv da postane astronautom osjetila je 1961. godine kada je Amerika poslala prvog astronauta u svemir.

Za nju je njen posao vrijedan svih rizika koje nosi, i uživala je u svakoj sekundi provedenoj u svemiru. Teško joj je opisati kakav je to točno osjećaj kada se osoba ne nalazi na Zemlji, ali ga poistovjećuje s dobivanjem djeteta. Danas je u mirovini, ali to joj ne stvara problem jer o svom poslu priča na predavanjima diljem svijeta.

Jedno takvo predavanje ponovno ju je dovelo u Hrvatsku, pa će u nekoliko naših većih gradova pričati o svim svojim iskustvima u svemiru. Marsha je za Telegram ekskluzivno progovorila o tome kako je postala astronaut, koji problemi danas postoje sa svemirskim programima, i kakva je atmosfera u svemirskom šatlu.

O tome kako je postala astronaut

Kada sam imala 10 godina tada je Amerika prvi puta poslala astronauta u svemir. Gledali smo to na TV-u, pratilo se svako slijetanje, mediji su izvještavali o tome. Smatrala sam to toliko zanimljivim da sam htjela biti astronaut. Tada se to nije smatralo ženskim poslom. Išla sam u školu za inženjera iako su mi rekli da to ne mogu, a i moji roditelji su mislili da ne mogu postati astronaut. Morala sam jednostavno probati vidjeti kuda će me sve to odvesti.

O stavu njenih roditelja

Moj otac je bio ponosan a majka je to mrzila jer se cijelo vrijeme brinula i nije voljela niti jednu sekundu koju sam provela u svemiru. Voljela je ideju što sam bila astronaut, ali joj se nije sviđalo što astronauti rade.

O ženama astronautima

Zaposlena sam u trećoj klasi astronauta, i bila sam zapravo 11. žena koja je zaposlena u toj grupi. Tada žene nisu bile neobična pojava u našoj maloj grupi. Nismo se ponašale drugačije od ostalih, a ni muškarci nas nisu tretirali drugačije.

O emocijama tijekom putovanja u svemir

Postoji cijeli spektar emocija kada ideš u svemir. Prvi puta mi je to sve bilo nepoznato iako su nas pripremali za let. Osjećaš se pomalo kao u simulaciji, ali znaš da se radi o stvarnoj situaciji. Nešto ti govori da ideš s planeta i to ti nije normalno. Ako si prvi puta letio avionom, a svi su letili avionom, letenje se smatralo nečim uobičajenim. Tada nije bilo jednostavno otići u svemir. Nervozan si, uzbuđen, uplašen si i bojiš se da ćeš pogriješiti. Koncentriraš se na stvari i tisuće emocija ti prolazi kroz glavu.

O povezanosti s idejom da si u svemiru

To je bio moment kada sam pitala zbilja sam u svemiru? Većinu vremena radiš i pomažeš drugima. Nemaš puno vremena razmišljati da si u svemiru. Kada bi novi ljudi letjeli, uvijek bi te netko zaustavio da gledaš zalazak sunca i da u umu stvoriš tu povezanost s idejom da si u svemiru.

O vremenu u svemiru

Ne znam kako nekome opisati kako je to biti u svemiru. Ne postoji išta što može opisati taj osjećaj. Mislim kako objasniti nekome situaciju kada si prvi puta roditelj i kada vidiš svoje dijete? Nemam to iskustvo, pa kako to opisati nekome tko nema dijete? To je nešto što je tvoje i nemoguće je to opisati.

O riziku

Svaki astronaut koji je letio, ili još nije letio zna da postoje rizici. Nadamo se da ćemo ih nekako smanjiti. Povijest je pokazala da nismo najbolji u njihovom rješavanju, ali smo pokušali i radimo na tome. To je šok, ali nije neočekivano. Nadaš se da se ništa neće dogoditi, ali ti rizici su stvarni. Shvaćamo i razumijemo da oni postoje i spremni smo riskirati. Ono što radimo vrijedno je rizika. Kada se dogodila nesreća Challenger 1986. radila sam u uredu, a i pomagala sam kada je došlo do nesreće sa svemirskim šatlom Columbia. Pomogla sam identificirati dijelove šatla koji se vratio, i pomogla sam da on ponovno ode u svemir.

O bestežinskom stanju

Nasmijali ste se oko toga jer je to smiješno. Jedino kako to mogu opisati je ako imate dijete i bacite ga u zrak, a ono se smije i želi da ga opet bacite u zrak i uhvatite. Smijete se u svemiru više nego na Zemlji i teško je opisati zašto je tako. Mogu naopačke razgovarati s tobom, ili mogu biti bilo gdje. Mogu raditi akrobacije koje nikada ne bih mogla raditi na zemlji. Zabiješ se u zid i teško je naviknuti se na to. Ako pogledate li ljude koji su tamo nekoliko mjeseci vidite koliko su oni magični. Mogu biti na bilo kojim mjestima dok se mi ostali međusobno sudaramo. Teško je to opisati.

O 55 dana u svemiru

55 dana je samo jedna od 5 misija na kojima sam bila. Prolazimo trening u simulatoru prvo, i radimo plan gdje ćemo spavati, gdje ćemo staviti naše stvari, i kako ćemo koristiti kupaonicu. To je kao kada se seliš u novu kuću ili sobu. Napraviš si svoje gnijezdo kako bi se osjećao kao da si kod kuće.

O investicijama i svemirskim programima

Postoje dvije vrste investicija. Jedne su vezane uz financije, a druge uz ciljeve. Moraš imati cilj i misiju, reći da idemo na mjesec u idućoj dekadi i vratiti ljude natrag, a to je Kennedy rekao i napravio. Uložio je novac i uspostavio je program. Kuda sad idemo? NASA dobiva novac, ali nema fokusa na misije. Prvi puta u 50 godina NASA nema program kojim bi poslala ljude nekud u svemir. NASA je vladina organizacija i sve se radi kroz tu sferu. Imamo Međunarodnu postaju, imamo jak planetarni robotski program koji je poslao robote na Mars, ali ne postoji program koji bi astronaute poslao nekamo. Kada ćemo ići na Mars? Gdje je taj program sa svim ciljevima? Idemo na asteroid? U redu, ali je to jednako teško i skupo kao ići na mjesec. Što biste rađe vidjeli, da ljudi idu na asteroid ili na Mars? Naravno, da idu na Mars.

O radijaciji koja onemogućava veće svemirske letove

Što smo dalje od Zemlje radijacija je jača jer nema atmosfere koja bi nas zaštitila. Možemo pričati i o evoluciji tehnologije. Dobivamo bolje mobitele jer svi imaju mobitele. Postoji tržište za to. Na Zemlji nemamo problema s radijacijom jer nas štiti atmosfera. Ne postoji dobar razlog da se ta tehnologija unaprijedi. Ako kažemo da idemo na Mars, postoje izazovi i tehnologija koju treba razviti. Jedno je da se zaštitimo od radijacije, a ujedno je potrebno jako puno električne energije da sustav radi, i da rade strojevi. Nismo znali kako otići na mjesec dok nismo otišli tamo i poboljšali tehnologiju da se to dogodi.

O dokazivanju da se može otići u svemir

Ruski i američki svemirski program razvijao se istovremeno, a tada se to radilo iz razloga da se vidi tko će prvi doći na mjesec. To nije bila istraživačka misija, nego je to bilo “ja mogu napraviti nešto što ti ne možeš”. Kada su Amerikanci prvi došli na mjesec, Rusi su rekli da oni tamo ne žele ići. Na mjesecu smo proveli 21 sat i nismo ga istražili. Nije bilo namjere da se tehnologija unaprijedi. S mjeseca smo donijeli kamenje koje se proučavalo. Pokazali smo da možemo otići tamo. Kada Kinezi odu u svemir, opet će se dogoditi situacija u kojoj ćemo reći “Gle što Kina može”. To je dobro za njih jer će demonstrirati da mogu napraviti nešto što drugi očito ne mogu.