Nekad je nužno odabrati stranu

Saša Zalepugin piše za Telegram: Kao i svi gledatelji, pamtim svaku neiskrenost televizijskih novinara

Urednik, voditelj i novinar za Telegram recenzira stanje hrvatske televizije

CBS News anchor Walter Cronkite reports that President John F. Kennedy was assassinated in Dallas on Nov. 22, 1963.
FOTO: CBS via Landov

Novinari bi trebali biti svjesni da jedino što imaju jest svoje ime i prezime. Po tomu ih gledatelji cijene! Objektivnost je izuzetno važna, a pogotovo za novinara. Onoliko koliko ste objektivni, koliko slušate svoju savjest u donošenju sudova o događajima o kojima izvještavate, toliko će vas drugi cijeniti.

Gledatelji jednostavno prepoznaju kada i koliko slušate naputke nalogodavca i kada ste u sukobu sa svojom savjesti. Kada se to dogodi, jednostavno nestane povjerenja, a ono se ne vraća.

Često novinari taj manjak objektivnosti opravdavaju patriotizmom. To je pogrešno. Patriotizam nije samo ljubav prema domovini, nego je isto tako sposobnost osuđivanja onog što je loše u toj domovini. Najbolji primjer za to je Ante Gotovina. Sjećam se snimke njegova legendarnog govora nakon završetka bitke kada je pozvao svoje suborce i pohvalio ih za sve što su dobro napravili, ali isto tako oštro osudio sve ono loše što se događalo. To je patriotizam!

Autocenzura i neobjektivnost nisu ljubav prema domovini

Žao mi je što ta snimka govora, sada kada se obilježavalo 20 godina Oluje, nije ponovno prikazana na nekoj od televizija. Iz nje bismo svi mi, a pogotovo novinari, mnogo toga mogli naučiti o objekivnosti i ljubavi prema domovini. Autocenzura i neobjektivnost to nisu!

Sjećam se kada sam u SAD-u snimao dokumentarnu emisiju Amerika, televizija u akciji, imao sam priliku i čast upoznati ikonu američkog TV novinarstva Waltera Cronkitea. On je odrastao i odgojen u duhu američkih konzervativnih vrijednosti od kojih je jedan od osnovnih postulata bio “govoriti istinu i samo istinu”.

Vrlo dobro poznavanje američke, a i svjetske politike, proslavilo ga je objektivnim i nepristranim iznošenjem svojih stavova i onda kada je to bilo malo teže.

Sjećam se kada sam u SAD-u snimao dokumentarnu emisiju Amerika, televizija u akciji, imao sam priliku i čast upoznati ikonu američkog TV novinarstva Waltera Cronkitea. On je odrastao i odgojen u duhu američkih konzervativnih vrijednosti od kojih je jedan od osnovnih postulata bio ‘govoriti istinu i samo istinu’.

Recimo, kad bi SSSR povukao neki pozitivan politički potez, on bi ga pohvalio iako je bio izraziti antikomunist. Isto kao što bi, iako je bio veliki patriot, oštro kritizirao neke pogrešne poteze američke administracije. Ovakvim potezima, kao nepotkupljiv i stranački neobojen novinar, stekao je veliku popularnost i ugled, tako da su njegove komentare uživo prenosile mnoge američke TV kompanije (CBS, NBC, NTV i druge).

Sarkazam koji je pametnome dosta

Imamo i mi takvih novinara, no sve ih je, nažalost, manje. Mislav Bago je jedan od njih. On barata činjenicama, njemu vjerujete kada govori. Svaka čast! Zoran Šprajc je takav. S dozom sarkazma ne vrijeđa nikoga, a sve kaže. Nekada njegov osmijeh na neku vijest govori više od svih riječi ovoga svijeta i pametnome je to dosta.

Pritom nemojmo miješati etablirane novinare koji iznesu stav s onim novinarima koji rade autocenzuru ili im nedostaje objektivnosti, to su sasvim drugačije stvari. I zato ne mogu nespomenuti bivšu novinarku HTV-a Elizabetu Gojan i njezino vođenje inauguracije. Možda u tome i jest bilo malo ženske zloće, ali njezina profesionalnost nikada nije trebala biti upitna.

Treba li novinar pročitati tekst za koji se zna da ne odgovara istini i time svjesno sudjelovati u neobjektivnom informiranju ili to odbiti učiniti, što bi značilo zapravo priziv savjesti.

Sve veću autocenzuru treba tražiti baš u strahu od gubitka posla. I danas je on veći nego ikada. Treba li novinar pročitati tekst za koji se zna da ne odgovara istini i time svjesno sudjelovati u neobjektivnom informiranju ili to odbiti učiniti, što bi značilo zapravo priziv savjesti. A što bi se moglo protumačiti ili kao povreda radne discipline ili udaljavanje s radnog mjesta i otkaz.

Novinarska profesija pred kušnjom

Mnogi novinari se često nalaze pred ovom moralnom dilemom i dovođenjem svoje novinarske profesije pred veliku kušnju. Kako u takvom slučaju postupiti? Postoji samo jedan odgovor, poslušati glas savjesti, jer gledatelji takve stvari pamte jako, jako dugo.

Ne vjerujete mi? Evo, primjera! U sjećanju mi je ostao jedan detalj iz Dnevnika od prije mnogo godina kad se Hrvatska nastojala uvrstiti u društvo Ujedinjenih naroda kao ravnopravna članica.

U sjećanju mi je ostao jedan detalj iz Dnevnika od prije mnogo
godina kad se Hrvatska nastojala uvrstiti u društvo Ujedinjenih naroda. Vijest je prvo pročitao Saša Kopljar, a kasnije tog dana i Dubravko Merlić, no od njega je ona ipak zvučala nešto drugačije.

Tada je na početku Dnevnika HTV-a, koji je vodio Saša Kopljar, objavljena vijest da je predstavnik američkog State Departmenta izjavio kako SAD podupire nastojanje Hrvatske da zauzme ravnopravno mjesto među europskim državama.

Ime i prezime je jedino što novinar ima

I tu je stavljena točka. Istog dana u kasnoj informativnoj emisiji koju je vodio Dubravko Merlić rečeno je kako je predstavnik SAD-a rekao da SAD podupire nastojanje Hrvatske da zauzme ravnopravno mjesto u Europskoj zajednici i tu je umjesto točke bio zarez, a u nastavku rečenice je rečeno:

“Ali tek onda kad Hrvatska ispuni sve svoje obveze koje pred nju postavlja europska zajednica”. Ovako formulirana izjava u suštini je u suprotnosti s cenzuriranim tekstom u prijašnjoj informativnoj emisiji.

Ovo je jedan od primjera eklatantnog neobjektivnog informiranja gledateljstva koje, ako usporedite ove dvije informacije, nužno moraju doći do zaključka da im se prešućuje istina. A kao posljedica stvara se nepovjerenje i prema TV postaji i prema drugim vijestima koje ova postaja emitira. I ono najvažnije, nepovjerenje prema novinaru i njegovu imenu. A tu se vraćamo na početak priče, ime i prezime je jedino što novinar ima!