Saša Zalepugin: Zašto zabavnom showu Ja to mogu dajem (solidnu) trojku

Na HRT-u su do sada prikazane dvije epizode novog showa Ja to mogu koji je rađen na temelju inozemne inačice I can do that. No, još je sedamdesetih godina kod nas postajala slična emisija s radnim naslovom Pokaži što znaš pa me čudi da se za ovaj show morala preuzimati inozemna licencija, a nešto takvo moglo se napraviti i u domaćoj produkciji.

Sam show mi izgleda poput kućne zabave koja traje sat i pol koju prenosi televizija. Na toj zabavi zabavljaju se gosti i domaćini, oni bodre jedni druge, hvale natjecatelje i plješću, a cilj čitavog showa je da se pokaže kako poznate face mogu biti nespretne kada rade nešto drugo što inače ne rade.

U showu ima ljudi koji su manje ili više skloni izvršiti zadatak koji im je povjeren. Netko će bolje žonglirati, a netko lošije pa imamo prigodu vidjeti nekakvu svestranost tih natjecatelja koji su u stanju raditi stvari koliko toliko drukčije od onoga što inače rade.

Show ima previše ambalaže, a premalo događanja

Uvođenje profesionalaca u emisiju koji pokazuju kako se zapravo pojedine točke rade postavlja pitanje smetaju li ti profesionalci natjecateljima koji se šeprtljavo ponašaju ili ti natjecatelji koji se šeprtljavo ponašaju više smetaju profesionalcima.

Kada uvedete profesionalce, u tom slučaju imate dvije do tri točke koje su kvalitetno napravljene i koje pokazuju kako bi one zapravo trebale izgledati. Ako je glavni razlog showa da se pokaže kako se natjecatelji muče i trude da naprave nešto što ne znaju, onda je njegov cilj postignut.

Kada bih se osobno našao u toj poziciji da moram napraviti nešto što inače ne radim, pitam se što bih ja radio i bih li znao neku točku napraviti onako kako se to od mene zahtijeva. Moj nekakav utisak je da show u tih sat i pol koliko se prikazuje ima previše ambalaže, a premalo događanja.

Ljudi su zaboravili da se takva emisija kod nas već radila

Kada bi se usporedio Ja to mogu i Pokaži što znaš rekao bih da je prva inačica iz sedamdesetih bila bolja jer su ljudi namjenski morali pokazati na televiziji što to oni znaju raditi, za razliku od ovoga showa gdje su ljudi postavljeni u situaciju u kojoj moraju ili trebaju napraviti nešto što ne znaju.

Ponavljam, ako je cilj da se mi smijemo njihovoj šeprtljavosti onda je efekt postignut, ali nameće se pitanje zbog čega se plaća licencija za ovakve stvari? Treba se zapitati kako HRT ili bilo koja druga televizijska kuća koja se upušta u ovakve stvari ne mogu pronaći odgovarajuće i sposobne ljude koji bi napravili scenaristički duhovitu emisiju. Najlakše je kupiti licenciju, ali ta licencija nije nekakvo svjetsko čudo.

Ljudi su zaboravili da se takva emisija kod nas već radila. Mi to nismo izmislili, već je to davno izmišljena priča i na tome su se gradile mnoge zabavne emisije u kojima su amateri pokušali pokazati što znaju u pjevanju, žongliranju ili plesanju. To je bilo svima jako zanimljivo, a takvih će inačica biti i dalje, pa se zbilja pitam zbog čega se kupovala licencija kada smo sposobni, kao što je to ranije dokazano, sami napraviti.

Što se tiče voditeljice Barbare Kolar, moram reći da ona jako dobro obavlja svoj posao. Ona se u svemu tome zaista izvrsno snalazi. Duhovita je i visprena i spada u sam vrh voditelja na HRT-u. U konačnici, kada bih morao dati ocjenu ovom showu, on bi, s obzirom na sve navedeno, dobio jednu solidnu trojku.