Sjeli smo s čovjekom koji godinama stoji na Cvjetnom, drži transparent i jednostavno ne odustaje. Ovo je njegova priča

Kao i mnogi drugi Zagrepčani, nebrojeno sam puta prošla pokraj sredovječnog muškarca koji svaki dan stoji na Cvjetnom placu s nekim transparentom. Čula sam jednom da je to otac koji šutke protestira uime djevojaka dotučenih kalvarijom anoreksije i bulimije uvjeren da ih je hrvatsko zdravstvo ostavilo na cjedilu. Čula i nastavila svojim putem. No, taj čovjek, koga ne poznajem, nekidan mi je preko Facebooka poslao poruku: ”Pomozite nam”.

Zove se Hrvoje Rendulić, a njegova kći Suzana već se 20 godina bori s anoreksijom. Sastali smo se u jednom kafiću da mi objasni što želi. Pametan je, miran i artikuliran, po struci je diplomirani ekonomist, ali o bolestima iz spektra poremećaja prehrane govori kao da je pisao medicinsku enciklopediju.

Ali zašto ja?, pitam ga. Priča mi kako je pomoć za oboljele svih ovih godina tražio na milijun službenih adresa i nije je dobio. Tako da su ostali samo mediji. I tako smo proveli nekoliko sati nad tom kavom, crnom kao Rendulićeva kafkijanska pripovijest.

80 milijuna oboljelih u svijetu

Shvatili smo da moja kći, naše jedino dijete, ima anoreksiju kad je imala 13 godina, priča mi. Sada su joj 34, bolje je nego što je znala biti. Ali anoreksija je podmukla, povlači se pa se vraća, i od nje nikad nitko više nije miran. To je kronična bolest koja zahtijeva doživotni liječnički suport.

Suzana trenutno ima 45 kila, kaže otac. Nema ništa protiv ovoga što ja radim, ali sama želi biti izvan toga. Kao magistrica sociologije, radi dnevne i noćne smjene na poslu koji je daleko ispod njezine diplome, muči svoju muku i pokušava živjeti svoj život. Ali bojim se jer ni za nju – kao ni za sve druge djevojčice i žene koje stradavaju od poremećaja prehrane – u Hrvatskoj nema ni suvremenog institucionalnog liječenja, ni ozbiljne skrbi.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da u svijetu ima 80 milijuna oboljelih od poremećaja u prehrani od kojih su najpoznatije anoreksija i bulimija. To su dva lica iste bolesti, a prosječno prođe oko 4,5 godina prije nego što se problem primijeti i prizna. Žrtve su iz svih rasa i ima ih u svakom socijalnom kontekstu. Stručna literatura kaže da se bolest pojavljuje kod dva posto svjetske populacije, na devet žena oboli samo jedan muškarac. Zašto su toliko ugrožene žene, ne zna se. Život 26 posto registriranih završi samoubojstvom.

Nije to hir obijesnih cura

Službene statistike o broju oboljelih u Hrvatskoj nema, ali se odoka procjenjuje da se radi o 35 do 45 tisuća osoba. Bolest najčešće bukne u tinejdžerskoj dobi premda obolijevaju i mala djeca, a i starije osobe. Fiksacija na tjelesnu težinu kod anoreksije dovodi do isposničkog gladovanja kako bi se što više smršavjelo, a kod bulimije do kompulzivnog prejedanja, a zatim namjernog povraćanja da se unesena hrana izbaci.

Smatra se, međutim, da se kod ovih poremećaja, koji se kod nekih pojavljuju zajedno, zapravo uopće ne radi o hrani nego o očajničkom pokušaju bolesne osobe da emocionalne lomove, depresiju ili anksioznost ”zaliječi” vraćanjem kontrole nad svojim životom. Kad osjete da više nemaju oslonca, kod oboljelih se razvija privid da će uspostaviti izgubljeni balans ako preuzmu komandu barem nad vlastitim tijelom. Riječ je o distorziji emocionalne naravi s teškim fizičkim, mentalnim i socijalnim posljedicama koje uključuju i smrt.

Zapisi o anoreksiji i bulimiji datiraju još iz antike. U 18. stoljeću uvršteni su među priznate bolesti i svrstane u nomenklaturu psihijatrijskih poremećaja. O njima se ponekad piše kao o ”hiru obijesnih cura”, a tom stereotipu, kaže Rendulić, podliježe i dio naših liječnika koji bolest svode na utjecaj mode i show businessa. Činjenica da od anoreksije obolijevaju i petogodišnja djeca, pokazuje koliko su ovakva tumačenja pogrešna i opasna. U Grazu, uostalom, postoji poliklinika za infantilnu anoreksiju.

Okidač za anoreksiju

Rendulić je uvjeren da je okidač za anoreksiju kod njegove kćeri bila trauma koju je kao djevojčica doživjela kad je on ostao bez posla, a obitelj zapala u siromaštvo iz koga se nikad nisu izvukli. Kad je Suzana oboljela, Rendulić je sa 70 obitelji uglavnom adolescentica oboljelih od anoreksije i bulimije, te prijateljskom ekipom liječnika pedijatara, gastroenterologa, psihijatara i endokrinologa, osnovao Udrugu Nada.

Vjerovao je da će kroz udrugu biti lakše senzibilizirati odgovorne adrese da skoče na noge i nađu način i formu da se pacijenticama pomogne. Ideja je bila da se osnuje javnozdravstvena ustanova, referalni centar za poremećaje u prehrani, barem jedan u državi, gdje će ekipa educiranih liječnika konzilijarno tretirati oboljele. – Vapili smo da nam se pomogne – kaže Rendulić.

Tata iz usmene predaje

No rezultat je – nula. Specijalna ustanova ni danas ne postoji čak ni u Zagrebu, a provinciju da i ne spominjemo. Adekvatne zdravstvene pomoći nema. Udruga tavori u neimaštini tako da ne može platiti ni telefon, a kamoli liječnike od kojih neki i dalje pomažu koliko mogu u svoje slobodno vrijeme.

Prostor koji su od Grada Zagreba dobili na korištenje 2011. godine odavna je morao biti vraćen jer nemaju ni za režije. A očajne obitelji oboljelih iz cijele Hrvatske, ali iz država bivše Jugoslavije, svakodnevno zovu i dolaze k Renduliću da im on kaže što da rade i kamo da idu. On je taj tata iz usmene predaje, savjetnik i tješitelj. Supstitut za institucije kojih nema.

Potpuno nepismeni sustav

U mojim bilježnicama koje vodim ovih 20 godina imam evidenciju o 8762 slučaja i sudbine, kaže gospodin Rendulić. Sve zapisujem, imena, datume, kontakte. A koliko je još oboljelih za koje ja ne znam. Mogu navesti imena 941 osobe koja je u ova dva desetljeća umrla zbog neadekvatnog liječenja anoreksije i bulimije. Od strašnog izgladnjivanja im otkažu srce, pluća, bubrezi, jetra. Ali nikome ne piše da je umro od poremećaja u prehrani

Ponavlja da je oboljelima potrebna stalna i doživotna dostupnost interdisciplinarnog liječničkog tima da se lakše hrvaju s bolešću i čestim recidivima. Obiteljima treba prepoznatljivo mjesto gdje mogu doći po pomoć i gdje će pacijentice primiti pripremljeni liječnici, pregledati ih i osigurati im svrsishodnu terapiju. No, sustav je, kaže, potpuno nepismen za ovaj problem, a i ono što se čini neozbiljno je i na pogrešnom je tragu.

Subspecijalizacije za poremećaje u prehrani traju tri do četiri godine. U Hrvatskoj ih, kaže Rendulić, nema, a liječnike se ne šalje van da se educiraju jer je to skupo. Neki pošteni i odgovorni liječnici sami su mi priznali da ne znaju što početi s anoreksijom i bulimijom. Ali zato imate dosta komercijalno usmjerenih prodavača magle koji se reklamiraju kao stručnjaci za poremećaje u prehrani. Pacijentice čuju za njih, odu i – pobjegnu.

Igranje psihoterapije

Pitam Rendulića što konkretno ne valja s Centrom za krizna stanja na Rebru i Ambulantom na Psihijatriji za poremećaje prehrane, Zavodom za adolescentsku psihijatriju, odjelom u bolnici Jankomir i drugim sličnim kapacitetima. Tvrdi da ono što se u hrvatskim ustanovama naziva liječenjem poremećaja u prehrani asocira na Let iznad kukavičjeg gnijezda. Pacijenticama se naveliko daju teški lijekovi za ozbiljna psihička stanja koji ih samo totalno umrtve.

”Nekidan mi je bila majka iz Zadra s djevojkom koja je na koljenima, nesposobna za studij. U Zadru je isključivo kljukaju tabletama za živce i to je za njih to”. U Jankomiru se, nastavlja, ”igraju neke grupne psihoterapije za sve poremećaje odjednom, pa na seansama sudjeluju zajedno oboljeli od šizofrenije i djevojke koje imaju anoreksiju”. Sve to stalno slušam od pacijentica. To su, kaže, improvizacije sramotne za struku. A sva su ta mjesta na javnim budžetima. Klinika za djecu Grada Zagreba ovim se bolestima ne bavi.

Bolest o kojoj se više misli nego što se zna

O anoreksiji i bulimiji još uvijek se više misli nego što se zna, ali u svijetu se puno istražuje i prihvaćeni su standardni protokoli najboljeg liječenja. Istraživanja su pokazala da su ove bolesti povezane s genetskim felerom te da su te osobe, koje nered u svojim životima žele kompenzirati uspostavom iluzornog reda nad svojim tijelima, u pravilu natprosječno inteligentne, senzibilne i introvertne, perfekcionisti i najčešće uzorni đaci.

I Suzana je bila odlikašica od početka školovanja do kraja. No, oni ne priznaju svoju bolest i u stanju su spretno manipulirati svojom okolinom kako bi osujetili svaki pokušaj da im se pomogne. A s druge strane, njima u liječenju ne možeš prodavati fore, kaže Rendulić. Oni odmah osjete neznanje.

Hrvatska ignorirala ponuđenu pomoć

Hrvoja Rendulića, koji već devetu godinu stoji kao luđak na Cvjetnom placu, svake godine pozivaju kao gosta na svjetske konferencije ugledne Akademije za poremećaje u prehrani (Academy for Eating Disorders, AED) iz Washingtona. Sljedeće godine ići će, opet o njihovom trošku, ovoga puta u Monterrey u Meksiku. Opet će održati 15-minutnu prezentaciju kao i svaki put do sada. Tamo ga slušaju i poštuju, a ovdje ga nitko ne želi ni vidjeti, ni čuti.

”Iz AED-a su našem ministarstvu zdravstva svojedobno slali ponudu da će oni financirati subspecijalističko školovanje za par hrvatskih liječnika kako bi se i ovdje stvorila neka baza za ozbiljan tretman poremećaja u prehrani. Ministarstvo im nikad nije ni odgovorilo”, kaže Rendulić. Kako znate, pitam. Pa znam. Iz AED-a su mi javili.

Primio ga je kao ministar samo Darko Milinović

Iako je pisao ”svima i svakome”, kaže da su ga jednom zvali u Vladu kad je Ivo Sanader bio premijer da dođe i kaže što hoće. Bio je i rekao je, ali nikad se ništa nije desilo. Primio ga je kao ministar zdravstva i Darko Milinović i otac je imao dojam da želi pomoći. ”Obećao je da će se formirati referalni centar i izraditi smjernice za postupanje kod anoreksije i bulimije na nacionalnom nivou. Ali onda su bili izbori i sve je palo u vodu”, sjeća se Rendulić.

Ovi zdravstveni autoriteti iz Grada Zagreba, dr. Mirna Šitum, dr. Vjekoslav Jeleč i dr. Drago Prgomet, nikad mi nisu ni odgovorili na molbu da me prime kao ni Rajko Ostojić kad je bio ministar. Vili Beroš? Ma kakvi. ”Eto vam zašto ja osam godina stojim ovdje na trgu. I neću se maknuti dok god me noge budu držale. Borim se kako znam, imalo ikad smisla ili ne. Više mi i nema druge”, kaže Rendulić.