Spremam se na privikavanje svojih klinaca na vrtić i već su mi najavili urlanje. Priznajem, strah me

Još nekoliko dana i sve se vraća u normalu, pomislila sam prije nekoliko jutra dok sam dečke oblačila i pripremala za odlazak kod bake i djeda. Kao da su u ova dva mjeseca koliko ne idu u vrtić postali pravi mali razmaženci. Obojica čekaju da im pomognem svezati tenisice (u vrtiću to rade sami), vole kad im narežem meseko na tanjuru (u vrtiću to rade sami), prije izlaska iz kuće obavezno se traži omiljena igračka koju nose sa sobom a i dalje svakog jutra mlađi me bojažljivo priupita – mama, ne idem u vrtić, jel da?

Radujem se tom redu koji donosi jesen, jer, priznajem, tijekom ljetnih mjeseci svi smo ih previše razmazili. Smatram da i djeci treba odmor od vrtića, a na sreću imam takvu mogućnost zahvaljujući bakama i djedu, koji su im ovih ljetnih mjeseci ispunjavali sve njihove želje. Ali ove godine ponovno strahujem od polaska u vrtić. Dečki mijenjaju sredinu i ponovno prolaze kroz prilagodbu čega se pribojavam kao i svaka mama.

Važno je slušati savjete stručnjaka

Ovo je moj treći put. Prvi put sa, tada trogodišnjim, starijim sinom prolazila sam privikavanje na vrtić. Drugi put sa tada dvogodišnjim mlađim sinom privikavanje na jaslice a sada treći sa obojicom slijedi prilagodba na novi vrtić. Iako sve znam, strahovi su kao i kod svake mame i ovaj put neopisivi.

Znam da će na kraju sve biti okej, što svim roditeljima psiholozi objašnjavaju na prvim roditeljskim sastancima, ali treba preživjeti te prve mjesece. Neću lagati i govoriti kao je sve prošlo bajno, jer nije. Oba puta nam je bilo grozno i trebalo je vremena da se dečki, ali i ja priviknem. No na kraju uvijek bi bilo točno onako kako su nam objašnjavale tete u vrtiću i klinci bi počeli uživati.

Prije polaska u vrtić pročitala sam litetaturu što se tiče prilagodbe djeteta, znala sam što bi me moglo čekati u teoriji, no nitko vas i ne može pripremiti na ono što će se događati u stvarnom životu. Od prvih trenutaka starijeg sina učila sam da je vrtić divno mjesto, jer to uistinu i smatram, u kojem će se družiti s drugom djecom, igrati, pjevati, plesati, jesti i spavati. Tako da dijete nije imalo neku averziju prema vrtiću, sve dok nije krenulo.

Snažna reakcija na privikavanje

Sjećam se dok sam prvi put sjedila na roditeljskom sastanku prije polaska u vrtić i dok su meni i ostalim roditeljima objašnjavali što nas čeka – dijete možda neće spavati, može ponovno početi piškiti u gaće, znaju postati razdražljivi, plačljivi, ne žele spavati po noći, odbijaju hranu. Iako sam znala da je sve to moguće nisam mislila da će mog mališana to tako puknuti, a jest.

Možda se se moj stariji i radovao vrtiću ali nakon par dana na to je zaboravio i bacio se teti na pod pokazujući jedan od gadnijih tantruma. Sve češće je zaboravljao da mora ići na wc, iako do tada nismo imali takvih problema. A da ne govorim o razdražljivosti i suzama.

Sve ono što su mi govorili proživljavali smo u potpunosti, i život kao da nam se prvih vrtićkih tjedana pretvorio u najgoru noćnu moru. Kako se mališan osjećao? Grozno. Kako sam se ja osjećala? Isto tako. Puno smo tih prvih dana plakali, svađali se, mirili, nespavali, presvlačili se danju i noći.

Nema popuštanja

No zanimljivo, ti mali ljudi, tako nedužni i naivni, jako brzo shvate koga mogu smotati oko malog prsta. Svaki put kada bi tata starijeg ili mlađeg vodio u vrtić to bi u većini slučajeva prolazilo s manjim negodovanjem, mahanjem i pusicom. Kada bih ja nastupila nastajale bi drame. Već kad bi prošli kroz ulazna vrata vrtića dječja brada bi se počela tresti, a oči bi se u trenutku napunile suzama.

I dok bi stariji govorio da ne želi ići i odbijao obući šlapice, mlađi bi sa suzama koje klize niz obraze i drhtavom bradom (što je vjerujte mi još gore) oblačio šlapice pripremajući se na nevjerojatno glasan urlik u trenutku tetinog preuzimanja.

Taj vrisak znala sam čuti do polovice vrtićkog dvorišta, a vjerujte mi dvorište je uistinu veliko. Svaki put bih plakala, razmišljala da ih ostavim kod baka, razmišljala da prestanem raditi… I onda bi suprug rekao da ih on vozi sljedeći dan. I naravno, tada bi sve prošlo bolje.

To me svaki put podsjetilo na priču moje prijateljice koja je jako teško podnosila cjepljenje svog djeteta, uvijek kada bi ušli u ordinaciju ne zna se tko je bio nervozniji ona ili dijete, da bi je na kraju pedijatrica zamolila da ako je to moguće da suprug to obavlja umjesto nje. Iz toga sam naučila da u tim stvarima treba biti dosljedan i čvrst, nema popuštanja jer ako oni osjete i trunčicu roditeljske sumnje iskoristit će je.

Vidjela kako izgledaju prvi dani bez roditelja

Privikavanje s Janom bilo mi je gore iako sam već imala iskustvo sa starijim sinom iza sebe. S adaptacijom smo krenuli s tjedna dana zakašnjenja jer se Jan razbolio i tako kupio još tjedan dana uživanja kod bake i dede. I danas se šalimo da se namjerno razbolio. Kada smo krenuli na privikavanje više s nama nije bilo roditelja druge djece svi su to obavili prethodni tjedan.

Tako da je u sobici bila hrpa uplakane djece koja je stajala ispred vrata čekajući svoje mame i tate. Jedan dečkić je svih sat vremena, koliko sam ja bila tamo, plakao i zvao mamu. Moram priznati da me to dotuklo do temelja. Bilo mi je žao malenog, ali zamišljala sam i svog sina kako će za par dana raditi to isto. Naravno da su tete sve radile kako bi ih utješile, ali tuga tih prvih dana je bila pregolema.

I da, zatekla sam Jana prvi put nakon što sam ga na sat vremena ostavila samog kako čeka kod vrata. I da čula sam ga kako vrišti dok sam odlazila vrtićkim hodnikom. I on je tjednima protestirao u vrtiću odbijajući hranu, a toliki je izjelica i znam da mu je to bilo stvarno teško. No to je bio njegov odgovor i revolt na novu fazu u njegovu životu.

Poskrivećki jeo kruh

Sjećam se kako me je užasavala pomisao kako mi dijete gladno satima u vrtiću, no znala sam da mu ne smijem u tome popustiti. I nisam! Nisam mu pripremala doručak doma te sam mu govorila da ga u vrtiću čeka fini doručak. On je prvi put nakon nekoliko dana poskrivećki, uvjeren da ga teta ne vidi, pojeo komad kruha. Nakon par dana nije mogao odoljeti pireu i faza odbijanja hrane ubrzo je bila iza nas.

No u tim prvim tjednima osjećala sam se očajno. Ipak, znala sam da su to njihovi prvi veći koraci odrastanja i sazrijevanja te da jednostavno svi zajedno to moramo proći. Nakon par mjeseci kod obojice se dogodila ona divna promjena, zavoljeli su vrtić i svoje prijatelje. Sven jako voli ići, a Jan, koji zbog čestih prehlada nije bio toliko redovit u vrtiću, ipak manje.

No, divno mi je tijekom protekle vrtićke godine bilo slušati kako teta u vrtiću fino kuha, kako im se bilo lijepo igrati, kako su naučili novu pjesmicu ili igru s prijateljima.

Najavio da će plakati

Prije nekoliko dana Jana sam jedne večeri krenula pripremati da uskoro kreće u vrtić. Polušao me dok sam mu objašnjavala kako će sada biti s bracom zajedno u grupi u novom vrtiću, kako će im biti lijepo i kako će se igrati i upoznati puno novih prijatelja. Sve je u tišini odslušao i samo mi rekao – znaš, ja ću ti plakati.

Iako sam mu pokušala objasniti da ću ja prvi dan biti sa njim, da će se igrati i da će ga braco paziti, to ga ni najmanje nije zanimalo. Samo je ponovio upozorenje: rekao sam ti – ja ću plakati. Tako da sebi, kao i svim roditeljima želim da prilagodba na vrtić što brže prođe jer nakon nekoliko tjedana svega ovoga prisjećat ćemo se s olakšanjem i oni će zavoljeti vrtić.