“Zidovi, zidovi, ali gde su vrata? Zovite mi, molim vas, Srđu advokata!”.

Advokat iz ove pjesmice, nastale sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je Srđa Popović, jedan od najvećih odvjetnika s ovih prostora, koji je umro na jučerašnji dan prije deset godina. Popović je bio jedinstven jer se prihvaćao obrane onih koje u Jugoslaviji nije bilo mudro braniti.

Znajući kasniju povijest, teško je i zamisliti da je postojao čovjek koji je branio Franju Tuđmana i Vojislava Šešelja, Dobroslava Paragu i Željka Ražnatovića Arkana, Dobricu Ćosića i Vladimira Šeksa. Bio je u braniteljskom timu Andrije Artukovića, ministra unutarnjih poslova NDH, a jednom je prilikom na pitanje koga bi sve branio, odgovorio: „Možete dodati bilo koje ime“.

Najvažnije je braniti onoga koga je teško braniti

Takav stav u temelju je najčešćeg nerazumijevanja odvjetničke profesije. Kod slučajeva s mučnom pozadinom teškog zločina često se čuje prozivka „Pa kako ga netko može braniti?“. Popović će reći da takve palanačke optužbe dolaze zato “što je naša pravna kultura – nula i što ljudi kod nas ne razumeju da je suđenje jedan, da se filozofski izrazim, dijalektički proces u kome svaki učesnik ima svoju ulogu. Ako nekoga branite, zastupate samo jednu od mogućih teza i to zato što je – da bi se došlo do neke pravde – zakon tako propisao. Ne branimo mi anđele već ubice, lopove, ratne zločince…“

Unatoč tome, u šali je za sebe znao reći da brani samo nevine ljude. „Jer on je po zakonu nevin dok nije osuđen, a kad je osuđen ja ga više ne branim“.

Srđa Popović uvijek je ponavljao da je odvjetništvo zapravo dužnost, a ne tek posao ili zanimanje. To je poziv koji se radi iz dubljih razloga. Najvažnije je braniti upravo onoga koga je teško braniti i tko teško može doći do obrane. U tome, reći će Popović, leži čast tog poziva.

Život među potpuno drukčijima

Srđa Popović proveo je svoj vijek među ljudima nimalo sličnima sebi. Takvih je i danas najviše; znate ih jer su svugdje u javnom prostoru: nadmene svađalice koje su uvijek u pravu, a sugovornika ne slušaju, nego samo čekaju pauzu za udah da ga mogu prekinuti.

U takvom svijetu biste veličinu čovjeka kao što je bio Popović mogli prepoznati iz jednog prizora. Gostujući 2003. u emisiji Nedjeljom u 2, ispričao je da je njegov nekadašnji branjenik, istaknuti proljećar Marko Veselica svoju obranu želio temeljiti na velikosrpskoj hegemoniji. Na Popovićevo traženje da mu pokaže gdje točno vidi tu hegemoniju, Veselica mu je ukazao na veći postotak Srba u vojsci i policiji.

Iako su podaci bili točni, Popović mu je tu kontrirao, pitajući ga je li politika koju oni vode velikosrpska. „Ja sam smatrao da je ta represivna politika bila diktirana od Tita, ona je bila usmerena na to da se brani legitimitet SKJ i njegov lični, a to što su pritom Srbi bili nadmoćni, pretjerano zastupljeni. pa i prezastupljeni u vojsci i policiji, to je bilo sekundarno jer oni svoju politiku nisu mogli da vode.“

‘Oprostite, u pravu ste’

Nedjeljom u 2 je prije 20 godina imao drukčiji format, pa je osim voditelja Aleksandra Stankovića u studiju bilo još dvoje novinara. Jedna od njih, Olga Ramljak, na tom je mjestu prekinula Popovića i suprotstavila mu se, navodeći da ga je budućnost demantirala jer se JNA pažljivo, pomno i dugo pripremala za rat i pretvorila u srpsku vojsku. Popovićeva reakcija? „Tačno. U pravu ste. Oprostite, u pravu ste.“

U udarnom televizijskom terminu, advokat kojem je u krvi da se ne povlači, iznosi mišljenje koje ima 30 godina, i onda – suočen s nekoliko rečenica argumentiranog neslaganja – u četiri riječi priznaje da je u krivu. Ne samo da je u krivu, nego da je već više od tri desetljeća u krivu. Kad ste to zadnji put doživjeli od neke javne ličnosti? To je bio Srđa Popović.

Predvidio ruski imperijalizam

Godinama kasnije, neke Popovićeve riječi zvuče proročanski. Komentirao je jednom prilikom potpuni nestanak političkog centra u istočnim zemljama koje su ušle u EU. Događa se to, prema Popoviću, zbog frustracije ljudi što im životni standard zaostaje za zapadnom Europom. Pritom demokraciju, zbog njene kompliciranosti, doživljavaju neefikasnom pa u takvoj krizi oživljavaju neofašističke i neokomunističke ideje.

Te države nalaze se u situaciji sličnoj onoj iz tridesetih godina prošlog stoljeća i traže ista, isprobana rješenja koja ni tad nisu valjala. Kako u centru nema nikoga, tu se pojavljuje Rusija, poražena raspadom i krahom komunističke ideologije, ali sad – ohrabrena ogromnim prihodima od nafte – pokušava uspostaviti utjecaj na tim izgubljenim teritorijima.

„I to ne samo nad zemljama bivšeg SSSR-a, već i nad zemljama celog istočnog bloka, gde na neki način spadamo i mi. To se čini oslanjajući se na dve stvari: Prvo, na ruski gas – da se te zemlje učine zavisnima i kasnije mogu ucenjivati; i drugo, koristeći se katastrofalnim imidžem SAD-a i vladajućim antiamerikanizmom u svetu. To može da bude ozbiljna strategija obzirom na vekovne imperijalne težnje Rusije.“

Završio na naslovnici Timesa

Srđa Popović rodio se 24. veljače 1937. u Beogradu u odvjetničkoj obitelji. Otac Miodrag je advokatsku kancelariju, kojoj će se Srđa priključiti 1961. godine, osnovao još 1933. godine, kad se rodila Srđina starija sestra Gordana, također odvjetnica. Vrlo brzo se Srđa zainteresirao za obranu neobranjivih, za ono što se danas zove – ljudska prava.

To mu je donijelo brojne probleme, pa i kaznenu osudu koju su mu napakirali kao branitelju jednog disidenta. Zbog toga je još 1976. završio na naslovnici londonskog Timesa. No, Popović nije dopuštao da se njega samog naziva disidentom. Disident je, kaže Popović, onaj tko je bio dijelom nekog pokreta od kojeg se kasnije udaljio. Tko nije ni bio u bilo kakvom pokretu, nije disident.

Ako usporedimo današnje, nedvojbeno slobodnije sudstvo s onim u čijim je vodama plivao Srđa Popović, ipak ćemo prepoznati neke sličnosti. Komentirajući niske postotke oslobađajućih presuda, Popović je 1989. godine primijetio da začudo ima dosta presuda na višim sudovima gdje se uspijevaju ishoditi značajna sniženja kazne.

„To je posledica toga što onaj niži sud ne želi ništa da rizikuje i više voli da ‘pogreši’ tako što će biti suviše revnostan i pokazati strogost prema protivniku, nego da bude preblag. E sad, onaj viši sud, koji ima veći politički autoritet i koji manje mora da se dokazuje, zato što je već stigao tamo gde je trebalo da stigne, dozvoljava sebi da to umeri. Ili, isto se tako dešava da, kad onaj prvi sud izrekne svoju presudu, nastane jedan ‘urlik’ u javnosti, ili pritisak spolja i iznutra, pa se pod tim pritiskom malo reterira i kazna se čak znatno smanji. Ja smatram da je to samo dokaz da tu nekog nezavisnog suda nema, jer sud očigledno podleže pritiscima čak i te vrste. Podleže pritisku da se optuženi osudi, ali podleže i pritisku da se ta kazna kasnije ublaži.“

Pokupio se i otišao u Ameriku

Čim su se tenkovi JNA pokrenuli, Srđa Popović ostavio je sve i s cijelom obitelji otišao u Ameriku. Nije želio da njegovo četvero djece odrasta u takvom svinjcu.

“Takvo je bilo vreme. Dok sam još bio tu, na putu od kuće do kancelarije, molio sam boga da nikoga poznatog ne sretnem. Samo da me još neko ne razočara. U jednom trenutku sam shvatio – nisam ja njima potreban, ni oni meni. Većina su. Plebiscitarno su na drugoj strani.”

U New Yorku je, na uglu 42. ulice, kupovao tjednik Vreme, koji je bio pokrenuo taman prije napuštanja Srbije i koji je udomio slobodnomisleće novinare tog vremena.

Milošević srušen, ali ne i njegov projekt

Ostao je u Americi sve dok nije pao Slobodan Milošević. Djeca su mu odrasla u Americi i završila škole, pa se pomirio s time da će tamo i ostati i da ga više ne trebaju. Unatoč povratku u Beograd, nije vjerovao u službeni narativ spontanog uklanjanja Miloševića s vlasti.

„Ne smatram da je ulica skinula Miloševića. Smatram da ga je skinula međunarodna zajednica, uz pomoć određenih krugova u zemlji. Mislim da je tu napravljen deal, da su tu mnogi zločini oprošteni, da je tom prilikom obećano mnogim ljudima, koji su se obogatili pod Miloševićem, da samo treba da promene stranu i da će im to dozvoliti da zadrže. Tako da ustvari nije moglo doći do katarze jer je napravljen jedan sporazum da se žrtvuje jedan čovek koji je postao nemoguć, a da se od projekta ne odustane.“

U svojoj državi nikad nije bio osobito popularan; prijetili su mu i nazivali ga izdajnikom, poglavito kad je iz egzila 1994. potpisao peticiju kojem se tražila vojna intervencija protiv srpskih aerodroma s kojih polijeću zrakoplovi koji bombardiraju Bosnu i Hercegovinu. Na pitanje o tome je li ga ikad bilo sram što je Srbin, diplomatski je odgovorio da on nije Srbin nego advokat, iako se ni advokatima osobito ne ponosi, ali ih se ne bi odricao. „Ja sam advokat, šta mogu?“