Umro je čovjek koji je zbog dječje paralize 70 godina bio zatočen u 'željeznim plućima'. Ovo je priča o njegovu životu

Nakon što je sa šest godina obolio od dječje paralize, liječnici su imali malo nade za Paula Alexandera. Opaka bolest paralizirala ga je od vrata naniže, no Paul je svejedno postao odvjetnik, pisac i aktivist. Većinu života proveo je zatvoren u ‘željeznim plućima’, stroju koji je osim za nekolicinu ljudi koji još uvijek ovise o njemu, relegiran kao atrakcija za znanstvene i tehničke muzeje.

Alexander je s godinama postao poznat pod nadimkom “Polio Paul” ili “Čovjek u željeznim plućima”, s obzirom na to da je proveo rekordnih 70 godina u stroju koju podsjeća na podmornicu, za što je nosio i Guinnessov svjetski rekord. Paul je preminuo ovoga tjedna u dobi od 78 godina u svom rodnom gradu Dallasu u Texasu.

Zapanjujući potez liječnika

Paul, rođen 1946. godine, odrastao je u jednom od uspavanih predgrađa Dallasa, sa svoja dva brata – Nickom i Philom. Sve je bilo u redu do jednog kobnog dana 1952. godine, kada su ga naglo počeli boljeti glava i vrat. Razvio je i visoku temperaturu. Čim ga je majka vidjela kako dolazi s igranja na kiši, poslala ga je ravno u krevet.

Liječnik koji ga je došao pregledati rekao je roditeljima da ga zadrže kod kuće jer su bolnice bile pune pacijenata s dječjom paralizom. Procijenio je da bi Paul tako imao bolje šanse za oporavak. U to doba, teško da se mogla pronaći bolest koje su se roditelji više bojali.

Jedan liječnik ga otpisao, drugi mu spasio život

Umjesto da se počeo oporavljati, Paulovo stanje se naglo pogoršalo. Nekoliko dana kasnije više nije mogao ni govoriti ni gutati. Roditelji su ga odveli u bolnicu Parkland, koja je, upozorili su ih, prekoračila sve kapacitete koje su imali.

Kada ga je liječnik konačno pregledao, jedino što je mogao učiniti jest dijagnosticirati dječju paralizu, vrlo zaraznu bolest koja napada živčani sustav. Paulovoj majci je rekao najgoru moguću vijest za bilo kojeg roditelja – da se ništa ne može učiniti.

Paul bi sigurno umro da ga nije pregledao još jedan liječnik, koji se odlučio kockati. Dječaka je hitno odveo u operacijsku salu i napravio mu traheotomiju, čime mu je očistio pluća od začepljenja i spasio mu život.

Zastrašujuća nova stvarnost

Od tada je za Paula počela zastrašujuća nova stvarnost. Nakon operacije se probudio u uskom metalnom stroju, nesposoban govoriti i micati se. U njemu je proveo 18 mjeseci, slušajući plač druge djece, koja su kao i on, često bila sama. Kad bi tijekom tog vremena i stekao prijatelja, često bi ubrzo ostao bez njega.

Kako bi mogao disati bila su mu potrebna metalna pluća. Riječ je o vodoravnom cjevastom stroju, koji djeluje kao veliki ventilator. Cijelo pacijentovo tijelo, osim glave, okruženo je strojem, a stroj regulira tlak zraka umjesto tijela. Pomaže stimulirati disanje ako to mišići tijela više ne mogu.

Bolest je danas gotovo pa iskorijenjena

Uređaj su prvotno razvili Louis Agassiz Shaw i Philip Drinker za pomoć žrtvama trovanja ugljenim plinom 1920-ih, ali postao je puno poznatiji kao pomoć za oboljele od dječje paralize – posebno tijekom masovnih izbijanja bolesti 1940-ih i 1950-ih. Takvi ventilatori se danas više ne koriste, budući da su ih zamijenili kompaktniji modeli koji koriste cijev koja prolazi kroz vrat. Potreba za tim željeznim ventilatorima brzo je opala nakon što je dječja paraliza cjepivom iskorijenjena.

Razvojem cjepiva 1950-ih godina, na kojem su radili znanstvenici Hilary Koprowski, Jonas Salk i Albert Sabin, broj slučajeva dječje paralize naglo je počeo padati. Prema podacima WHO-a, 1988. godine bilo je oko 350.000 potvrđenih slučajeva, a brojka je 2022. godine pala na samo 30 potvrđenih – uglavnom u Afganistanu, Pakistanu, Nigeriji i Sudanu.

Paul nije imao sreće pa je bio dio oboljelih tijekom posljednje velike epidemije u Americi, najgore u povijesti nacije, s oko 58.000 žrtava dječje paralize. Od nje su uglavnom obolijevala djeca, od kojih je 21.000 na neki način ostalo invalidima, a više od 3000 djece je umrlo.

Dokazao liječnicima da nisu u pravu

Doktori su dopustili Paulovim roditeljima da ga odvedu kući, s unajmljenim prijenosnim generatorom za napajanje željeznih pluća, jer su bili uvjereni da za dječaka nema spasa. No, Paul im je svojim bogatim životom dokazao kako nisu bili u pravu.

Paulova fizioterapeutkinja, gospođa Sullivan, obećala mu je pokloniti štene ako nauči gutati i zadržavati zrak u grlu, bez pomoći željeznih pluća, na tri minute. Paul je takvo disanje usporedio s disanjem žabe, ali je uspio. Nakon godinu dana dobio je svoju nagradu – psića Ginger.

Paul je s vremenom izvježbao “disanje poput žabe”. Na kraju je uspio samostalno disati satima, što mu je dalo velik korak prema slobodi. Premda mu je još uvijek trebao stroj za spavanje, mogao ga se nakratko tijekom dana osloboditi pa je počeo raditi na svojoj budućnosti. Majka ga je prvo školovala kod kuće, a kasnije je postao prva osoba koja je završila srednju školu u Dallasu bez da je osobno pohađao nastavu.

Nakon hrpe odbijenica upisao fakultet

Paul je imao i prilično bogat društveni život. Prijatelji su ga invalidskim kolicima odvozili u lokalno kino i zalogajnicu, kao i u pentekostnu crkvu gdje je odlazio s ostatkom obitelji. Paulovom ocu je, prisjeća se brat Phil, crkva bila vitalni ispušni ventil. “Tamo bi izbacio sve emocije iz sebe i samo bi plakao i plakao”, priča Phil.

Nakon što je završio srednju školu, Paul je nakon dvije godine odbijenica konačno upao na Southern Methodist University, a potom i pravni fakultet na Sveučilištu Texas u Austinu. Nastavio je raditi kao odvjetnik, a za sebe je govorio da je “vraški dobar”. Na sudu se znao pojavljivati u modificiranim invalidskim kolicima koja su ga držala uspravnim. Uz njega je bio tim njegovatelja, a bilješke je pisao držeći olovku na štapiću u ustima.

Na memoarima je radio pet godina

Putovao je čak i u inozemstvo zrakoplovom, a pronašao je i ljubav, koja je neslavno završila. Tijekom školovanja na sveučilištu, upoznao je i zaručio se sa Claire, čija se majka oštro usprotivila njihovoj vezi i prekinula zaruke.

Kasnije je Alexander uspostavio platonsku, ali duboku vezu sa svojom njegovateljicom Kathy Gaines. Njihov odnos uspoređivao je s brakom. Gaines je bila ta koja mu je predložila da piše svoje memoare 2020. godine. Svoju knjigu Paul je nazvao “Tri minute za psa: Moj život u željeznim plućima”, a na njoj je radio punih pet godina.

Nakon što je objavio svoju nevjerojatno životnu priču, Paul je ponovno radio na raznim kampanjama za prava osoba s invaliditetom, piše The Telegraph.

Željezna pluća postala muzejski eksponati

Paul nije nikada prešao na moderni ventilator s pozitivnim tlakom, jer je navikao na svoja željezna pluća, koja je nazivao svojim “starim željeznim konjem”. Njegov stroj je 2015. godine naišao na probleme pa je počeo ispuštati zrak. Tada je na YouTubeu objavio video u kojem moli za pomoć, koja je naposljetku stigla od mehaničara Bradyja Richardsa.

U Americi je 2014. godine samo deset ljudi koristilo željezna pluća, koja su postala pravi muzejski eksponat. Danas su praktički izumrla. Jedina osoba koja još koristi željezna pluća je gospođa iz savezne države Oklahome, Martha Lillard. Martha je, poput Paula, oboljela od dječje paralize kao dijete i od tada je osuđena na život u njima.

Uz YouTube, Paul se pojavljivao i na drugim društvenim mrežama, poput TikToka gdje je skupio 365 tisuća pratitelja, gdje odgovarao na pitanja ljudi o svom životu.

@ironlungman

Replying to @ⁱˢᵃ ˡᵉᵗ ᵐᵉ ˢᵉᵉ ᵗʰᵉ ᵈᵘⁿᵏˢ Thank you for all of your questions! Paul understands that even questions about the most basic functions of his life are valuable! conversationswithpaul ironlung poliopaul PaulAlexander QandA

♬ original sound – Paul “Polio Paul” Alexander

‘Nevjerojatan uzor koji će se pamtiti’

Paul nije mogao zauvijek prkositi i boriti se s problemima. U proljeće 2019. godine dobio je niz infekcija, zbog kojih mu je postalo previše bolno kretati se. Hospitaliziran je u bolnici Clements u Dallasu, a do sljedeće godine, kada je navršio 74, više nije mogao potpuno napustiti željezna pluća.

Paulova smrt potaknula je tisuće ljudi da ostave poruke podrške na njegovom GoFundMe stranici u samo nekoliko sati. Christopher Ulmer, aktivist za prava osoba s invaliditetom koji je organizirao stranicu za prikupljanje sredstava kako bi podržao njegovu skrb, napisao je u objavi na stranici: “Paul je bio nevjerojatan uzor koji će se i dalje pamtiti”.

Brat: ‘Volio je dobro vino i žene’

Od Paula se objavom na Facebooku oprostio i njegov brat Phil. “On je bio brat poput vašeg. On je volio, davao savjete, kudio kada je bilo potrebno, a povremeno bio pravi gnjavator. Komandirao je cijelom prostorijom kada se pojavio. Bio je pravi flert! Volio je dobru hranu, vino, žene, duge razgovore i puno smijeha. Jako će mi nedostajati”, napisao je Phil.

Paul Alexander nikada nije dopustio da strašna bolest upravlja njegovim životom i ambicijama, pa je u svojim memoarima poručio: “Htio sam ostvariti stvari koje su mi rekli da ne mogu postići i ostvariti snove koje sam sanjao. Moja priča je primjer zašto vaša prošlost ili čak vaš invaliditet ne moraju definirati vašu budućnost. Vi uistinu možete sve. Samo se morate odlučiti za to i marljivo raditi”.