Uvjerio sam samog sebe da imam dijabetes i prestao jesti šećer. To mi je ispala jedna od boljih odluka ikad

Novinar Telegrama piše o devet mjeseci života bez šećera

ZADNJA IZMJENA: Apr 17, 2017
Foto: Getty Images/iStockphoto

Imam 27 godina. To je dob koja sa sobom nosi dosta kontradiktornosti. Na primjer, sa 27 godina najmlađi sam u trenutnoj postavi naše redakcije. Kad nema mlijeka, prešutno se zna tko ide u dućan. Sedam od deset dana nosim majice nekih bendova i nikome to, izgleda, nije posebno čudno. Na šalterima me redovno pitaju kupujem li autobusnu kartu sa studentskim popustom. Po svemu što mogu vidjeti, svijet me percipira na isti način na koji me percipirao prije pet godina.

S druge strane, da sutra odem u banku i tražim kredit na 20 godina, možda bi mi ga i dali. Kada na ulici vidim nekog svog vršnjaka kako gura kolica s djetetom, uopće mi to nije (toliko) čudno. Dogodi mi se i da odem van i da u redu za WC stojim iza nekog klinjobera s kojim se nikada ne bi stavio u istu društvenu skupinu i da osjetim blagu neugodu što smo nas dvojica iz nekog razloga pomislili da bismo se tu večer mogli dobro zabaviti na istome mjestu.

Više mi nije isto kao prije pet godina

Ta šizofrena podvojenost moje dobi i društvene pozicije najgrublje se očituje u mom odnosu prema tijelu. Ako se ja još borim s prihvaćanjem činjenice da nemam 22 godine, i ako je ostatak svijeta ponekad i spreman blagonaklono zažmiriti na tu moju borbu, moje tijelo očito nema nikakvih problema s time da me bezobrazno podsjeti na to koliko sam zapravo star. Na primjer, jučer sam iz Zagreba, direktno s posla, putovao u Slavoniju za blagdane. Prije no što sam izašao iz redakcije, otišao sam se popišati. Došao sam na kolodvor i uredno ukrcao torbu u autobus. Imao sam dvadesetak minuta do polaska i pomislio “Možda da odem još jednom na WC prije puta”.

Prije pet godina nema šanse da bih razmišljao o tome hoće li mi mjehur izdržati put koji traje par sati. I to nije jedini sličan primjer. Recimo, prije pet godina bez beda bih izašao van preko tjedna i s tri i pol sata spavanja došao na faks, pojeo neku krafnu, do ručka se više ne bih sjećao da sam bio vani, a popodne bih nagovarao frendove da odemo na basket. Sada, ako navečer odem na neko malo duže piće, zaspem oko pola dva i ujutro odem na posao, u dva popodne stojim kraj aparata za vodu i maštam o tihoj utjehi utapanja.

Moj tragičan odnos prema tijelu

Moj odnos spram mog tijela je tragičan. Pušim bez ikakve savjesti. Rano sam se odselio od roditelja i posljednjih se deset godina hranim kao da sam na maturalcu. Mislim da je jedina zdrava navika koju sam do prije šest mjeseci sam od sebe inkorporirao u svoju dnevnu rutinu to što mi je uvijek bilo zabavno igrati se nekih sportova. Da to nije tako, uopće ne sumnjam bih se potpuno uništio. A onda sam se prije nekih osam mjeseci potpuno odrekao šećera.

Imam malo mlađeg brata. To znači da, kad sam bio klinac, ništa slatko nije bilo samo moje i da sam u svemu imao konkurenciju. Ne postoji nešto poput čokolada za kasnije. Kasnije nikada ne dođe. Ako je nešto dostupno, to se i pojede. Bez obzira je li dostupno postalo na krajnje pokvaren način, na primjer da nađeš tablu čokolade među loncima i onda je sam proždreš bez da ikome kažeš. To je bilo prešutno pravilo između mene i buraza. Bilo je previše kršenja moralnih postulata u vezi slatkog i obojica smo bili toliko ogrezli i cinični pred kaznama da bismo se uopće pravili da nije tako. Mama je to pokušavala kontrolirati tako da je raspodjelu slatkog radila na strogo klinički način. U kući je rijetko bilo „slobodnih slatkiša“, sve smo dobivali na ruke u jednokratnim dozama, kao štakori u laboratoriju. To je bio jedini način.

Probudio sam se s okusom slatkog u ustima

Ja sam tu ‘vidim slatko – pojedem slatko’ praksu nastavio i u svom odraslom životu. Svjestan svoje sklonosti, nikada u stanu nisam držao slatko. Ako sam htio nešto slatko, kupio bih si jednokratnu dozu (jedan sladoled, jednu čokoladicu) i to je bilo to. I zapravo, nisam sa slatkim imao nekih problema. A onda sam se ovo ljeto našao na jednom divnom mjestu gdje se raspodjela slatkog nije radila na tako strogo klinički način.

Dvadeset dana bio sam na tom mjestu gdje je bilo normalno da, na primjer, na stolu bude zdjelica bajadera i da prođu dani da nitko, onako u prolazu, ne uzme ni jednu. Meni je to bilo dosta nevjerojatno. Prvih par dana sam to zbunjeno promatrao, a onda sam se, uljuljkan u ljetnu dokolicu, potpuno opustio.

I to je trajalo neko vrijeme, sve dok se jedno jutro, negdje pred kraj ljetovanja, nisam probudio s okusom slatkog u ustima. Ja sam možda malo sklon hipohondriji. To znači da ne funkcioniram na način da u takvoj situaciji pomislim, na primjer, “možda bih mogao malo smanjiti”, već da sam pomislio da je to sasvim sigurno prvi simptom dijabetesa.

Zaključio sam da sigurno imam dijabetes

Ne znam zapravo je li okus slatkog rano ujutro simptom dijabetesa, ali mi se u tom trenutku činilo kao da bi mogao biti i to je bilo dovoljno. I nisam zapravo znao što je uopće dijabetes, ali sam znao da je to trajna dijagnoza što je bilo dovoljno da ga se ozbiljno uplašim. To sam jutro čvrsto odlučio da više uopće neću konzumirati šećer.

Pod tom sam odlukom mislio da neću više jesti slatkiše, da neću piti nikakve slatke sokove i da neću zaslađivati kavu. Iako sam u tom trenutku bio relativno siguran da imam dijabetes, ipak mi nije palo na pamet da manično čitam deklaracije na hrani kako bih otkrio koliko je dodanog šećera u limenci pasirane rajčice ili da otvaram YouTube klipove o tome koliko se zapravo žličica šećera nalazi u glavici kupusa. Toliko lud ipak nisam bio. Moja je odluka bila dosta bazična. Odlučio sam da ću od sada izbjegavati samo šećer koji mogu jasno vidjeti ili okusiti i s tom sam se odlukom vratio u Zagreb.

Kako sam preživio apstinencijsku krizu

Prvih par dana su zapravo bili dosta jednostavni. U Zagrebu me zdjelice bajadera više nisu pratile zavodljivim pogledom. Jednostavno sam prestao kupovati slatko. S obzirom da sam, zbog lijenosti koja je u studentskim danima često uključivala i odlazak u dućan, u životu popio nebrojene šalice odvratne instant kave bez mlijeka/šećera, kava mi nije bila problem. Mislim da sam pukao negdje treći dan. Ljudi koji na YouTubeu imaju kanale o zdravom životu, o šećeru pričaju kao o snažno adiktivnoj stvari s ozbiljnom apstinencijskom krizom. Ja sam na ljude koji imaju takve YouTube kanale gledao kao na dosta sumnjivu sektu.

Pamtim dan kada sam pukao. Sjećam se da sam hodao Ilicom. Još je bilo ljeto i bilo je nepodnošlivo vruće. Bilo je rano poslijepodne i grad je bio pun ljudi. Ja sam, gotovo odjednom, postao strašno umoran. Pogled mi se doslovno mutio. Dva tri metra ispred mene bila su u čudnoj izmaglici. Grad je bio brutalno glasan. Ljudi koji su prolazili pored mene bili su nekako vlažni i još topliji od zraka iznad užarenog betona. Nevjerojatno su me iritirali. Možda bih i viknuo na nekoga da me slučajno okrznuo svojim znojnim ramenom. To nije dio moje prirode i mislio sam da znam što mi je. Kupio sam sladoled, sjeo u nekakav parkić da ga pojedem i zapravo je brzo prošlo.

Vrlo brzo je sve išlo automatski

Ja zapravo ne znam je li to taj dan bilo zbog šećera ili sam si ja to samo tako upakirao u sjećanje, ali ne sjećam se ni jednog drugog slučaja koji bih mogao povezati s nekakvom apstinencijom. Zapravo, malo je čudno koliko je bilo lako. Mislim, nisam se ja skidao sa heroina, neš ti šećera, ali je to “odvikavanje” bilo bolno jednostavno. Slatkog nije bilo u stanu, ja ga nisam kupovao i to je manje više bilo to. Uvijek su mi priče ljudi koji bi prestali pušiti i onda samodopadno propovijedali da “čovjek treba samo snažno odlučiti” bile malo jadne. Sad pišem o ovome i sam ne mogu smisliti ništa bolje.

Svjesno nisam jeo šećer možda dva tjedna. Pod tim svjesno mislim da sam aktivno razmišljao o tome kako neću uzeti ništa slatko. Nakon toga sam zaboravio na to i išlo je automatski. Dosad sam uvijek padao na svim iskušenjima pa sam si taj šećer, kada sam već uspio, uzeo kao nekakvu čudnu točku ponosa. Iako sam svjestan da odbijanje keksa u redakciji – jer “ne jedem šećer” – nije pretjerano šmekerska rečenica.

Što se sve promijenilo

Osim tog šećera, nisam promijenio ništa. To znači da moje prehrambene navike i dalje uključuju umakanje smokija u vrhnje za vrijeme gledanja filma i tri piva bez razloga. Ja se u pravilu ne važem često, ali negdje na jesen, ljudi koji me nisu vidjeli neko vrijeme, počeli su mi govoriti da sam smršavio. I stvarno jesam. U dva mjeseca bez šećera smršavio sam nekih pet, šest kila. Nakon toga sam prestao gubiti na kilaži i ostao. Pretpostavljam da to znači da bi ovo trebala biti neka moja prirodna težina i da te kilograme koje sam izgubio nisam trebao ni imati.

U međuvremenu mi je sve postalo slađe. Nedavno sam pokušao jesti petit beurre kekse s mlijekom i prestao jer mi je bilo slatko. Da mi je netko petit kekse predstavio kao slatko prije godinu dana vjerojatno bih mislio da taj netko nije skroz normalan. Jednom sam u krizi neke večernje smjene, u nedostatku boljega, skuhao tri u jedan kavu. Imao sam osjećaj kao da pijem nekakav vrući McDonaldsov šejk. Bilo je ozbiljno grozno.

Fali mi samo jedan efekt šećera

Druga stvar koju sam primjetio, i koja doduše može biti psihosomatska, je da su mi se raspoloženje i koncentracija nekako uravnotežili. To naravno ne znači da sam non stop sretan, zapravo ni približno, ali možda nekako staloženije trpim sve frustracije i sitne tragedije svakodnevice. To je dosta važno jer sam zbog nekih drugih svojih karakternih osobina prisiljen trpiti život s konstantnim i opetovanim ostavljanjem novčanika po taksijima i kartica u bankomatima. I dalje me te stvari izbace iz takta, ali nekako na kraće vrijeme i dosta manje intenzivno.

Možda, zapravo, najčudnije od svega je to da me slatko uopće ne privlači. Gotovo da ga i ne gledam kao hranu. Uopće se ne osjećam uskraćenim za nešto. Žao mi je samo jednog efekta šećera. Prije, kad bih trebao iskrcati neki dulji tekst, to bih radio na način da bih gutao kavu i slatkiše sve dok se ne bi doveo u to neko stanje izazvano kofeinom i šećerom koje možda nema ime, ali je meni dosta poznato i u kojem bih doslovno imao osjećaj da bih se, ako maknem prste s tipkovnice, počeo tresti. To je zapravo divan osjećaj koji ne traje dugo, i nakon kojeg bih se osjećao dosta loše, ali za vrijeme kojeg bih radio brzo i ushićeno. Sada mi je to teže postići i često mi se događa da satima brljavim po osrednjim rečenicama. Ostalo je sve super.

Jerko Mihaljević
Telegram autor
4 članaka Više o autoru