Priča zatvorenika iz Texasa koji od 2010. živi u samici i, prilično je sigurno, iz nje nikada neće izaći

Donosimo priču koju je za Vice napisao zatvorenik Christopher Dye.

Od 1996. godine živim u kavezu, součen s višestrukim doživotnim zatvorskim kaznama zbog zločina koji mi se stavljaju na teret. Ja sam odgovoran za to.

Od 2010. godine zatvoren sam u samici, zbog ubojstva drugog zatvorenika koji me napao nožem tijekom jutarnje molitve. Prema zakonu koji je u Teksasu na snazi, zatvorenika se može kazneno procesuirati, čak i ako je ubojstvo počinjeno u samoobrani. U samici ću jednog dana najvjerojatnije i umrijeti. I za to sam odogovoran.

Rekao mi je da ovo radi samo zbog plaće

Ono za što nisam odgovoran je smrt jedog od najboljih čuvara u kaznionici. U utorak, 14. srpnja 2015. godine, čuvar Davison otpratio me iz dnevnog boravka natrag u moju ćeliju. Upravo se vratio iz posjete kćerima u Chicagu, i bio je doista sretan – neprestano je pričao kako se sjajno proveo. Bilo mu je žao što nisu mogli otići na Ribfest, festival koji se svake godine organizira u čast pečenih rebarca, jer se morao vratiti natrag na posao.

Ubijen je sljedećeg dana.

Kako sustav kaznionica u Teksasu ima kroničnih problema sa sigurnosti, Davison i njegovi kolege morali su često raditi prekovremeno. Tehnički, kao stariji čuvar mogao je tražiti premještaj u neki zatvor gdje bi mu posao bio manje stresan, ali nije htio. Rekao mi je da ovdje radi samo zbog plaće. Većina čuvara jednostavno rade stresne i nezahvalne poslove na vrlo ružnim mjestima kako bi prehranili obitelji. Kao što i većina zatvorenika naprosto nastoji preživjeti i vratiti se svojim bližnjima.

Smirivao bi situaciju vječitim osmijehom na licu

No Davison je bio prijateljskije raspoložen od većine ljudi koje poznajem – s obje strane zatvorskih zidova. Gledao sam ga kako rješava razne probleme zatvorenika. Bilo je tu svega, od prehrane, preko vodoinstalaterskih radova, rješavao je konflikte. Smirivao bi situaciju s vječitim osmijehom na licu, bez obzira na to što mu se događalo u privatnom životu. O sebi nije puno pričao, ali znali smo da se razveo i da mu je nedavno umrla mama.

Za njegovo ubojstvo saznao sam kada sam se vratio s trčanja. Nakon tuširanja, vratio sam se u svoju ćeliju i počeo odgovarati na poštu koja mi je stigla. Uskoro je došlo moje vrijeme za “specijalne aktivnosti”. Stavio sam slušalice i počeo slušati različite radio stanice na svojem AM/FM prijemniku, da čujem vijesti. Zanimalo me što se novo loše dogodilo u svijetu.

Onaj kojeg ja poznajem sviđa se svima

Čuo sam rečenicu koja me nokautirala: “U zatvoru u Texasu ubijen je čuvar Timothy Davison“. Nemoguće, mora biti neki drugi Davison.

Timothy. Zvao se Timothy, to nisam znao. Ako zovemo čuvare imenom, možemo upasti u probleme s upravom, to je tako navodno zbog sigurnosnih razloga. Po mom mišljenju, izbjegavanjem imena uprava nastoji ojačati postojeću “nas protiv njih” tenziju.

Sigurno nije on, onaj Davison kojeg ja poznajem sviđa se svima. Ali opet, bio sam siguran da sam čuo: “Timothy Davison, razvedeni otac dvoje djece.” Imao sam osjećaj da sam prestao disati.

Njegove kćeri nikad neće saznati

Ispada da je Davison pratio zatvorenika iz dnevnog boravka natrag u ćeliju. Zatvorenik je nekako uspio provući lisičine, počeo se boriti s Davisonom i srušio ga je na pod. Zatim je zgrabio željeznu polugu koja se koristi za dohvaćanje slotova s hranom u ćelijama i zatukao ga do smrti.

Davisonove kćeri vjerojatno nikad neće saznati kako je bio sretan zbog vremena kojeg su zajedno proveli u Chicagu. Sasvim sigurno neće saznati da nam je rekao kako bi vozio do Sibira ako treba, samo da ga njegova najmlađa kći zagrli i opet kaže: “Volim te”. I definitivno nikad neće saznati da je zbog toga što nam je to ispričao zasjala svjetlost u ovom mračnom i užasnom mjestu.

Christopher Dye je 53-godišnji zatvorenik u kaznionici Telford Unit u New Bostonu u Teksasu, gdje se nalazi na odsluženju doživotne zatvorske kazne bez mogućnosti uvjetnog puštanja na slobodu zbog ubojstva počinjenog u zatvoru. Prvi put je osuđen 1996. godine, zbog teških seksualnih napada.