Profesor doktor Harun Fajković, zamjenik voditelja Odjela za urologiju na Medicinskom sveučilištu u Beču i Općoj bolnici Beč, od prije nekoliko tjedana postao je profesor Urološko-onkološke kirurgije na Medicinskom sveučilištu u Beču. Time je taj rođeni Zagrepčanin već u 47-oj godini ostvario rijetko respektabilnu profesionalnu karijeru te ostvario svoju mladalačku želju da se posveti borbi s tumorima.

“Za moj sustav vrijednosti i zbog želje za mijenjanjem svijeta, borba s tumorima bila je za mene jedini pravi izazov. Za kirurgiju sam se opredijelio jer sam motorički vrlo dobar, a odabrao sam urologiju jer je to po mom mišljenju kraljevska disciplina.” Profesor Fajković ističe da urologija pruža iznimnu mogućnost savladavanja povijesnih izazova: “Zamislite kako bi se promijenila kvaliteta života kad bi, primjerice, ljude oslobodili upale mokraćnog mjehura.”

Uvažavanje anatomskih razlika među spolovima

Mnogi misle da se urologija uglavnom bavi muškim problemima, no profesor Fajković napominje da to nije točno, jer se jednako tako bavi i ženama i djecom. Zbog toga je završio i master studij gender medicine, odnosno rodne medicine. Tu je proučavao kako spolno i biološki utemeljene socioekonomske i kulturološke razlike utječu na zdravlje ljudi.

“Sve veća količina epidemioloških, kliničkih i eksperimentalnih podataka pokazuju značajne razlike u razvoju, napredovanju i kliničkim znakovima stanja koja su zajednička muškarcima i ženama. Također postoje razlike u nuspojavama povezane s terapijskim tretmanima, u odgovoru na takve tretmane te u načinu života.”

Osim što su žene socijalno ugroženije u odnosu na muškarce, upozorava profesor Fajković, one češće obolijevaju, uzimaju više lijekova i imaju veću vjerojatnost da će doživjeti nuspojave. Dokazano je da genetske, epigenetske, hormonske i okolišne determinante, objašnjavaju razlike između muških i ženskih stanica. Zbog toga se profesor Fajković zalaže za uvažavanje razlika u incidenciji i ishodu te anatomskih razlika među spolovima u liječenju uroonkoloških bolesti kod muškaraca i žena. Studij gender medicine također je omogućio profesoru Fajkoviću podignuti na višu razinu interdisciplinarni pristup pacijentima.

Bitno kod razvoja personalizirane medicine

Daleko najbrojnija bolest urologije je, ističe profesor Fajković, infekcija mokraćnih putova. “To je iznimno neugodna bolest od koje žene pate drastično više nego muškarci. Dodatni je problem što je ona usko povezana sa seksualnošću. Naime, ona dovodi do nefunkcionalnog odnosa među partnerima, što izaziva konflikte i stresove. Počne benigno, a nerijetko završi u ozbiljnom problemu.”

Posljednjih godina, priča profesor Fajković, najveći broj lijekova dozira se na osnovu kilaže ili funkcije bubrega, ali ne i na osnovu spola, premda postoji milijun razlika između muškaraca i žena.

“Primjerice za žensku populaciju smanjila se doza hormonskog lijeka koji se koristi za noćno mokrenje, jer je broj receptora u muškom i ženskom organizmu različit. Ako želimo razvijati personaliziranu medicinu ne može se ignorirati razlika u spolovima niti se više smiju publicirati znanstvene studije koje nisu utvrdile te razlike.”

80 posto 80-godišnjaka ima karcinom prostate

Najčešći urološki tumor kod muškarca je onaj na prostati. “Patološke studije pokazuju da 80 posto 80-godišnjaka ima neku vrstu karcinoma prostate, pa ne čudi izreka živi dovoljno dugo i dobiti ćeš svoj karcinom. Kao i vapaj jednog pacijenta koji je upitao zašto je Bog odlučio da muškarcima nakon 50. godine života mora rasti baš prostata.”

Profesor Fajković objašnjava da je poremećaj veličine prostate posljedica hormonskih promjena unutar muškog tijela. Povećana prostata nije povezana s genezom karcinoma, ali ozbiljno ugrožava kvalitetu života. Prvi simptomi su oslabljeni mlaz iz mjehura i učestalo mokrenje tijekom noći.

Stoga profesor Fajković upozorava da bi se svaki muškarac morao jako posvetiti prostati. “Tu se žlijezdu mora detabuizirati i o njoj muškarci moraju voditi brigu kao što žene vode o dojki. Od kad su uvedeni obvezni pregledi u liječenju raka dojke postignut je fascinantan napredak. Na isti način muškarci i urolozi moraju se posvetiti prevenciji raka prostate.” Preventiva je u medicini najvažnija, tvrdi profesor Fajković, i ona u Austriji jako dobro funkcionira. “Muškarcima i ženama plaća se jedan sistematski urološki pregled godišnje.”

Kada rak prostate pogodi mlade muškarce

Najteže je kad se otkrije rak prostate kod mlađih muškaraca. “Razgovori s takvim pacijentima su vrlo teški. Prvo se zaprepaste kad čuju dijagnozu, ali onda nema kraja sreći kad im se kaže da se to može izliječiti operativnim zahvatom.”

Nisu puno zabrinuti, nastavlja, profesor Fajković, hoće li moći kontrolirati mokrenje, jer je tu medicina iznimno napredovala. Prije samo 30 godina nakon operacije gotovo svi urološki pacijenti bili su inkontinentni, a danas se to vrlo uspješno rješava. “No potom slijedi novi šok kad im se objasni kako nema jamstva da će sačuvati potenciju, da su šanse 50:50 posto. Naime, živci koji su nužni za erekciju, zalijepljeni su na kapsuli prostate i pincetom ih se mora odvojiti od prostate, što je uvijek rizično.”

Kad im se to kaže, priča profesor Fajković, reakcije su vrlo različite. “Dio pacijenata to pokušava napraviti vašim problemom pa kažu – odlučite vi. Na to nikada nisam pristao. Drugi pak kažu, nije ih malo, da ne žele ići na operaciju. Jedan pacijent to je objasnio na sljedeći način: Ne želim samo ostati na ovom svijetu, nego želim živjeti. I kad nešto tako čujete nema se što više reći.” Liječenje i izlječenje tumora, tvrdi profesor Fajković, isključivo ovisi o stadiju bolesti kad je tumor dijagnosticiran. “Metastaze su najveća mora liječnika i pacijenta.”

Umjetni mjehur će biti revolucija

Agresivan tumor mokraćnog mjehura jedan je od najopasnijih tumora, pogađa muškarce i žene s tim da je kod žena niža incidencija, ali je prognoza lošija i ima puno više komplikacija. “Zašto je tomu tako, teško je reći. Znamo da se to događa, ali novac nema interesa baviti se tako malim brojem incidencija.”

Kod malignog tumora mokraćnog mjehura najveći je problem kad se zbog mišićne invazije mora odstraniti cijeli mjehur. “Najjednostavnije je izvesti urin u plastičnu vrećicu, ali za pacijente je to vrlo neugodno. Sve se više koriste zamjenski mjehuri, od tankog crijeva pacijenta, koji imaju funkciju skladištenja urina. Od 1985. takvi se zahvati uspješno provode, ali trebalo je proći puno vremena da bi se inzistiranje na izlječenju nadogradilo zahtjevom da se pacijentu osigura što kvalitetniji život.”

U posljednje doba intenzivno se radi na umjetnom mjehuru i kad se to dogodi bit će to prava revolucija, ističe profesor Fajković.

Nije bitno samo spasiti, nego omogućiti primjeren život

Za svakog, a pogotovo mladog čovjeka, bitno je, kaže, hoće li moći normalno živjeti, nakon, primjerice operacije gušterače. Hoće li nakon toga postati dijabetičar ili neće i hoće li se moći normalno hraniti. “Zbog toga liječnici moraju dati svoj maksimum kako bi ne samo spasili život već i pacijentu omogućili primjerenu kvalitetu života. S osobitom pažnjom se treba odnositi prema pacijentima u terminalnoj fazi, jer nije svejedno kako netko umire, kako mu prolaze zadnji dani.”

Tu je palijativna medicina, napominje profesor Fajković, najbitnija, a njeni kapaciteti nigdje u svijetu nisu dovoljni jer se produžila životna dob. Posebno je bitno, inzistira profesor Fajković, poboljšati kvalitetu života bolesnika s metastaziranim tumorima. Zbog toga blisko interdisciplinarno surađuje s različitim disciplinama kao što su ginekologija, kirurgija, onkologija, terapija boli, psiho-onkologija i palijativna medicina kako bi se osigurala najbolja moguća skrb za ovu skupinu pacijenata.

Kemoterapija ne pomaže kod tumora bubrega

Problem s urinom, objašnjava profesor Fajković, jest njegova agresivnost kao kemijske supstance. “Mnogi pacijenti pitaju kako je moguće staviti dugotrajni stent kod suženja krvnih žila na srcu, a nije moguće na urinarnom traktu. To je zbog toga što je krv puno prijateljskija tekućina nego urin koji pravi kamenje, korodira, a kiselina sve izjeda…”

Zbog lošeg načina života, pretilosti, pušenja, alkohola, smanjenog ulaska tekućine u tijelo, nerijetko dolazi do stvaranja kamenca u urotraktu, što je vrlo bolno. Na sreću, pronađena je metoda razbijanja kamenja ultrazvukom, pri čemu ne treba otvorena operacija, već se kamen razbija unutar tijela, a da pri tome nema opasnosti da će se povrijediti okolno tkivo.

Za razbijanje kamena također su vrlo učinkoviti laseri, koji putem kamera u tijelu pacijenta sami pronalaze metu. “O tome sam napisao disertaciju, u kojoj sam, među ostalim, pokazao koliko je važna sinergija između tehnološkog napretka i razvoja medicine.”

Danas se rak testisa najčešće može liječiti

Kemoterapija se koristi za usporavanje bolesti i olakšavanje tegoba, ali i za izlječenje. No kemoterapija ne pomaže kod tumora bubrega. Zbog toga se farmaceuti već nekoliko desetljeća ozbiljno bave tumorima koje nije moguće liječiti kemoterapijom. To je rezultiralo izrazito potentnom kemoterapijom koja je promijenila situaciju kod kemo rezistentnih tumora.

Za razliku od tumora bubrega, posve je drugačija situacija s tumorima testisa. Prvi uopće uspješno izliječen pacijent koji je bolovao od tumora koji je metastazirao, imao je rak testisa. Danas se tumor testisa, makar je metastazirao, u najvećem broju slučajeva liječi. Profesor Fajković priča kako se prije primarno nastojalo izliječiti pacijenta, dok se nije toliko vodilo računa o kvaliteti života. “Danas se tome poklanja puno više pozornosti jer se želi svakom pacijentu, kod kojeg je to moguće, vratiti koliko toliko nekadašnju kvaliteta života.”

Već na studiju počeo pisati znanstvene radove

Harun Fajković vrlo je elokventan sugovornik, u razgovor unosi puno emocija i žara, zbog čega svaki njegov odgovor djeluje iznimno uvjerljivo, a zaključci su vrlo upečatljivi. Pazi na odijevanje, uvijek je vrlo elegantan, s neizbježnom maramicom na sakou. Rodio se 1975. u Zagrebu, a nakon završene osnovne škole, na radost roditelja, upisao je srednju medicinsku školu pri Vinogradskoj bolnici.

“To je najljepše razdoblje u mom životu. Osim što sam uživao, stekao sam široko obrazovanje, na razini gimnazijalaca, pa sam se lako upisao na Medicinski fakultet u Beču. Imao sam tako dobro temeljno znanje, da sam već za studija počeo pisati znanstvene radove.”

U Beču je imao potpunu slobodu

U Beču je živio sam bez roditelja, imao je potpuno slobodu, a po završetku studija prvo se zaposlio u maloj vojnoj bolnici. “Dvije godine tu sam se pripremao za specijalizaciju, bilo je simpatično raditi s mladim ljudima, ali to nije bila dovoljno produktivna faza u mom životu. Nije, naime, bilo mogućnosti za znanstveni rad što je bila moja najveća želja.”

Potom je dobio ponudu za specijalizaciju urologije iz bolnice u St. Pöltenu, glavnom gradu Donje Austrije. “Bila je to solidna bolnica s puno pacijenata i vrlo dobrom medicinom pa sam odmah prihvatio tu ponudu. Tako sam svaki dan putovao sat vremena od Beča do St. Pöltena i natrag.” Premda je bio zadovoljan, ipak je ubrzo shvatio da tu neće moći zadovoljiti svoje znanstvene ambicije. Stoga je, nakon što je dobio stipendiju, preselio na urološku kliniku Weill Cornell Medical College u New Yorku.

Tu se afirmirao kao stručnjak u području urološke onkologije. Sa svojim sadašnjim šefom, profesorom Shahrokh Shariatom, osnovao je skupinu liječnika koji su se uglavnom bavili karcinom urotela odnosno mokraćnog mjehura te gornjim traktom i unutrašnjim dijelom bubrega. Po završetku boravka u New Yorku vratio se u bolnicu u St. Pöltenu, a potom se zaposlio na Sveučilišnom odjelu za urologiju Medicinskog sveučilišta u Beču gdje je iz New Yorka došao i profesor Shahrokh Shariat.

Doktori ne bi trebali liječiti samo one koji mogu platiti

Predsjednik je Odbora za kontinuirano obrazovanje Austrijskog društva za urologiju i andrologiju, a operativno primarno djeluje u području uroonkologije, primjenom minimalno invazivne, laparoskopske, robotski asistirane i otvorene kirurgije. Objavio je brojne studije iz područja urološke onkologije i tražen je govornik na međunarodnim konferencijama i radionicama.

Kad je riječ o privatnom zdravstvenim ustanovama, profesor Fajković ima poprilično izdvojeno stajalište. “Ne želim uvrijediti kolege koji rade privatno, ali po mom mišljenju, doktori ne bi trebali liječiti samo one koji to mogu platiti. Znam da je to vrlo nezgodno emotivno i moralno pitanje, ali ne bih mogao biti liječnik do kojeg se može doći isključivo ako imate novca. Tvrdi da ne može zamisliti da isključivo radi u privatnoj praksi. “Mislim da to nije dobro jer bi svaki liječnik trebao biti dostupan i drugim pacijentima.”

Tjedno u bolnici odradi između 60 i 65 sati

Premda po ugovoru ima radno vrijeme tjedno od 48 sati, u bolnici odradi tjedno između 60 i 65 sati. Počinje raditi u 7.30 i do 15.30 bavi se isključivo pacijentima i operira. Od 15.30 ostaje u bolnici i posvećen je znanosti te pripremama za predavanja na fakultetu i na kongresima. Tek jedno poslijepodne radi u privatnoj praksi, jer, budući da je otac četvero djece, želi im, kaže, osigurati vrhunsko obrazovanje i normalan život.

Uvjeren je da će umjetna inteligencija značajno pomoći u medicini. “Ljudski mozak ne može obraditi toliko podataka koliko se trenutno stvara, a obvezni smo prema pacijentu uvijek koristiti sve dostupne informacije. Kad se u softver unese na tisuće dijagnoza i podataka tada on napravi selekciju te omogućava liječniku da puno brže donese najispravniju odluku, ne rijetko i vrlo personaliziranu. To će olakšati posao liječnika i ubrzati proces uspješnog liječenja”, optimist je profesor Fajković.

‘Bez empatije nema prave medicine’

Priča kako mu je u profesionalnom smislu najteže napraviti distancu od ljudske muke. “Svjestan sam da moram biti profesionalan i situaciju pokušavam racionalizirati, no ne zabranjujem si emocionalan odnos prema pacijentu. Za uspješno liječenje bitno je da postoji povjerenje pacijenta u liječnika, jer se pokazalo da ono doprinosi uspješnom liječenju. Benefit je nemjerljiv, ali valja biti oprezan koliko emocija dopustiti.”

Ako se previše distanciraš, kaže, imaš dojam da si pacijentu oduzeo mogućnost da mu bude bolje. “Puno mojih pacijenata ima moj broj mobitela, privatni život pati, ali drugačije ne mogu. Kad vidim nekog mladog pacijenta ili nekoga tko me podsjeća na nekog mog, ne mogu biti indiferentan. Kad vidim bespomoćnost i ranjivost nekoga tko ne zna jezik, ne mogu ne suosjećati s njim. Bez empatije nema prave medicine, i to je problem s kojim se borim.”

Liječnici i medicinske sestre moraju biti primjereno plaćeni

Da bi se izgradio zadovoljavajući zdravstveni sustav u svakoj državi, smatra profesor Fajković, potrebno je imati dovoljno bolnica i medicinskog kadra, omogućiti svima dostupnost zdravstvenog sustava te osigurati da svaka bolnica doprinese razvoju znanja i napretku medicine.

“Također moraju se osigurati primjerena primanja medicinskih djelatnika jer danas kad se sve mjeri novcem, ne možete tražiti od liječnika da budu plebejci. Da bi bili koncentrirani na posao liječnici i medicinske sestre moraju biti primjereno plaćeni i financijski sigurni.”

Bolnice trebaju voditi menadžeri, a to nisu liječnici

Jednako je tako važno, kaže, osigurati vrhunski menadžment koji vodi bolnice. “Liječnici su rijetko dobri menadžeri i zbog toga vođenje bolnica valja prepustiti stručnjacima za pojedina područja.” Za razliku od Hrvatske gdje su na čelu bolnica liječnici, od kojih mnogi nemaju pojma o organizaciji i financijama, pa je i to razlog sadašnjeg groznog stanja zdravstva, u Austriji je sustav postavljen potpuno drugačije.

“Bolnicama upravlja kolektivno vodstvo tako da moja sveučilišna bolnica ima tehničkog direktora koji je zadužen za održavanje bolnice i nabavku opreme. Ne možete pomaknuti niti jedan aparat iz jedne sobe u drugu jer, ako ti aparat nedostaje, javiš se tehničkom direktoru koji rješava problem.” Uz njega postoji i administrativni direktor koji brine za zaposlenike koji nisu liječnici i sestre.

Direkcija za sestrinstvo brine samo o medicinskim sestrama i njezi bolesnika. Jedini liječnik u upravljačkoj strukturi bolnice zadužen je za nabavku lijekova i kontrolu kvalitete obrazovanja specijalizanata. “Tu funkciju u nas obavlja jedna sjajna liječnica i direktorica. Ona uz pomoć farmaceuta procjenjuje koje lijekove valja kupiti. Znate kad se pojavi novi lijek svi bi ga odmah kupili, premda je iznimno skup, pa zbog toga o tome odlučuje direktorica koja ima medicinsko znanje.”

Normalno je da dva liječnika imaju različite plaće

S obzirom na to da je riječ o sveučilišnoj bolnici, postoji rektor zadužen samo za liječnike i znanstveno osoblje. On je taj koji brine da se stalno unapređuje rad doktora, da se bave znanstvenim radom, odlučuje o tome tko će na dodatne specijalizacije. “On određuje plaće na temelju indexa, ali može odrediti da od dva liječnika koji rade isti posao, jedan ima i do 40 posto veću plaću. No nitko se ne buni jer je on izvanredan stručnjak i vizionar.” Na čelu cijelog tima bolnice je direktor koji je ekonomist i koji kontrolira što drugi direktori rade.

Napredovanje liječnika u Austriji također je potpuno različito od onoga u Hrvatskoj. “Kad je netko na natječaju izabran za šefa odjela ili klinike, prvo mora odraditi probni rok od godinu dana. U tom razdoblju analizira se njegov doprinosu funkcioniranju odjela, kakav je odnos prema pacijentima i zaposlenicima, prema budžetu, je li opravdao povjerenje i kakvi su rezultati?” Ako je položio taj test liječnik potpisuje neograničeni ugovor. “Pa ako ima između 45 i 50 godina, bit će šef od 15 do 20 godina. To je razdoblje u kojem se može nešto napraviti i time se osigurava kontinuitet što je iznimno važno.”

U Austriji traje proces racionalizacije bolničkog sustava

U Austriji je, priča profesor Fajković, upravo na djelu proces racionalizacije bolničkog sustava. “Nijemci su to već obavili, a sada to rade Austrijanci. U obje zemlje postojale su bolnice koje su zadovoljavale političke kriterije, a ne stručne i ekonomske. Političke stranke nisu se usudile to mijenjati bojeći se da će izgubiti glasove birača. No, kvaliteta tih bolnica, zbog relativno malog broja pacijenata, nije bila na zadovoljavajućoj razini.”

Izračunato je da bi osiguranju bilo bolje plaćati putne troškove pacijenta i tako mu osigurati vrhunsku medicinski skrb, nego održavati na životu bolnicu koja ima tako mali broj slučajeva da ne samo što nije financijski održiva nego ni liječnici ne mogu pružiti vrhunsku njegu.

Potencijalno će se zatvoriti cijele bolnice

Taj je bolan proces, zbog straha političkih stranaka od gubitka izbora, postupan, pa se prvo zatvaraju ili povezuju odjeli i klinike, a potom se zatvaraju cijele bolnice. “Ti su rezovi nužni i neizbježni,” napominje profesor Fajković, ” ne samo zbog financijske neodrživosti već i zbog toga što se u tim lokalnim bolnicama ne može pružiti vrhunska usluga. Za pacijenta je bolje da dođe u bolnicu u kojoj se puno radi, nego da ga liječe doktori koji ima svega nekoliko takvih slučajeva godišnje.”

Ispričao je primjer Engleske u kojoj je odlučeno da se napravi jedan bolnica za cijelu zemlju za liječenje karcinoma penisa. “Rezultat je fantastičan: za 100 posto su poboljšani rezultati jer su pacijente obrađivali stručnjaci koji se svakodnevno susreću s tom bolešću.”

‘Da si ostao u Hrvatskoj, ti bi dan danas još kuhao kave primarijusu’

I dok u Austriji, ako ste u pobjedničkoj stranci u pravo vrijeme, to može biti poguranac za napredak u upravljačkoj strukturi, politika neće pomoći u napredovanju u znanstvenog sferi. “Nećeš dobiti profesuru ili postati šef financija ako nisi vrhunski stručnjak. To je apsolutno nemoguće,” napominje profesor Fajković.

Za kraj razgovora ispričao je kako mu je jedan prijatelj, koji je dugo bio u najvišim strukturama vlasti u Hrvatskoj, mrtav ozbiljan ispričao:” Da si ostao u Hrvatskoj, takav kakav jesi, koji stalno želiš nešto mijenjati i još s takvim imenom, ti bi dan danas još kuhao kave primarijusu.”