Žena oboljela od Alzheimera odlučila se ubiti prije nego joj bolest uništi um. Jedino pitanje je bilo - kada

Sandra Bem, ili kako su je prijatelji zvali – Sandy, mjesec dana prije svog 65. rođendana sjedila je sama u svojoj spavaćoj sobi i gledala serijal HBO-a ‘Alzheimer projekt’. Dotad je već dvije godine i sama prolazila ono što se nazivaju kognitivne neobičnosti, zaboravljala je nazive stvari ili ih brkala sa stvarima sličnog imena. Donijela bi doma vrećicu šljiva, stajala u kuhinji, izvadila jednu pa pitala: “Je li ovo šljiva? Nisam baš sigurna”.

Sandy je bila sitna žena androgenog izgleda, imala je kratku kosu, nosila je naočale te pulovere koje si je sama napravila još 1990-ih. Dok je gledala taj dokumentarac, mogla je čuti svoj puls u ušima. Bila je uznemirena dok je gledala kako žena u dokumentarcu teško prolazi kroz test pamćenja.

Sandy je odlučila da će i ona uz nju odgovarati na pitanja. Čula je tri riječi: jabuka, stol, novčić. Onda je pokušala ponoviti, sjetila se samo dvije riječi: jabuka, novčić. Bio je to najjednostavniji test, a ona ga nije prošla.

Idućeg mjeseca Daryl Bem, njezin suprug od kojeg se rastala još prije 15 godina (ali ne i razvela), odvezao ju je u medicinski centar na kognitivno testiranje kod neuropsihologa Marka Mapstonea. On joj je pokazao jednostavan crtež te ju je 10 minuta kasnije zamolio da ga i sama pokuša nacrtati, potom joj je pročitao listu riječi te je zamolio da ih ponovi što više.

Trenutak otkrivanja dijagnoze

Nakon tri sata dao joj je i zadnji zadatak, dva broja i dva slova te joj rekao da ih napiše ovim redom: malo slovo, manji broj, veliko slovo, veći broj. “Na svu sreću, za taj zadnji zadatak nemam ograničeno vrijeme”, pomislila je u sebi dok je fokusirala cijelu svoju mentalnu snagu na zadatak. Osjećala se sretno kao dijete koje je dobilo zlatnu zvjezdicu kad joj je doktor rekao da je taj zadatak riješila točno.

Mapstone joj je dao preliminarnu dijagnozu: amnezija s blagim kognitivnim poremećajem. U početku je Sandra osjećala olakšanje, ali je onda vidjela liječnikov izraz lica. “To nije dobra vijest”, rekao je te dodao: “U većini slučajeva ljudi s ovim poremećajem vrlo brzo napreduju do stadija kad u potpunosti dobiju Alzhemirovu bolest i to u periodu od najviše 10 godina”.

Kad se Sandra vratila u čekaonicu u kojoj ju je čekao Darly, počela je nekontrolirano plakati. Između jecaja, uspjela mu je objasniti svoju dijagnozu i neizbježan kraj njezinog života. Bila je prestravljena što će postati osoba bez sjećanja i identiteta, ali istovremeno je bila i ljutita što je bespomoćna i ne može napraviti ništa da to spriječi.

Kako je sama rekla, s Alzheimerovom bolešću je najgore to što ljudsko tijelo umire zajedno s ljudskim umom. Tog dana kad je doznala svoju dijagnozu, Sandy je odlučila kako će pronaći način da si sama oduzme život prije nego joj to napravi ova teška bolest.

Pokušaj pisanja memoara

Kasnije tog istog mjeseca Sandy je sjedila u svojoj radnoj sobi i gledala u zaslon računala. Odlučila je pisati memoare dok joj sjećanja nisu ishlapila. Otvorila je dokument pod nazivom ‘Memoari’ i počela tipkati. Pokušala je opisati ono što je izluđuje, činjenica da osoba u jednom trenutku može biti tako živa, a u drugom trenutku postat će kao prazna ploča koju je netko (ili nešto) samo obrisao.

“U jednom trenutku sve je nestalo i ne mogu se sjetiti o kojo temi sam htjela pisati. Jednostavno je nestala. Sjedim u mraku i sve je prazno”, zapisala je. Mentalno propadanje za nju je bilo posebno teško jer je bila osoba koja je sebe izgradila tako što je svoju osobnost ispreplela s velikom sposobnošću promišljanja, a to promišljanje bilo je duboko i originalno.

Štoviše, Bem je 1974. objavila svoj inventar spolne uloge čime je radikalno promijenila način na koji psihologija razmatra pojam roda. Uvođenjem pojma androginosti, koji predstavlja visoku izraženost i maskulinih i femininih psiholoških osobina te nediferenciranosti, tj. niske izraženosti i maskulinih i femininih psiholoških osobina. To je bila reakcija na ono što Bem nazvala androcentrizmom.

Ona i muž mijenjali su rodne stereotipe

Svoje stavove preslikala je na privatni život koji je dijelila s Darylom. Kad su se ona i Daryl upoznali 1965. godine, ona je bila na studiju psihologije fakulteta Carnegie Tech u Pittsburghu, a on asistent profesora. Samo četiri mjeseca nakon što su se upoznali, Sandra i Daryl su se vjenčali. Donijeli su odluku kako će u životu sve dijeliti na pola, kućanske poslove, brigu za djeci i kompromise u karijeri. Neko vrijeme to je funkcioniralo dobro.

Toliko dobro da su su završili na naslovnici časopisa Ms. Magazinea, a njihova priča objavljena je pod naslovom ‘Brak jednakosti’. Kako su oboje kasnije postali profesori psihologije, putovali su po SAD-u i držali predavanja o društveno stvorenim seksualnim stereotipima, a nitko ih nije razbijao bolje od njih.

U to vrijeme, za mnoge su njih dvoje bili pomalo čudan par. No, dobro su funkcionirali jer su znali sve jedno o drugome i nisu bili robovi predrasuda (tog vremena). Naime, kad su se upoznali Daryl joj je rekao: “Tri stvari moraš znati o meni, ja sam mađioničar, dolazim iz Colorada i primarno sam homoerotičan”, a Sandy mu je na to samo odgovorila: “Nisam nikad upoznala nekog iz Colorada”.

Daryl je uvijek bio uz nju

No, kako su se kroz godine udaljili jedno od drugog i kako je Sandy shvatila da ona više vremena posvećuje djeci, a on više vremena posvećuje karijeri, odlučili su se razići. Daryl je godinu dana kasnije započeo ljubavnu vezu s jednim muškarcem, ali on i Sandra ostatak života ostali su jako bliski te nikad nisu prestali voljeti jedno drugo.

Sastajali bi se na obiteljskoj večeri nekoliko puta tjedno, a to su nastavili raditi i kad su se djeca odselila od kuće. Voljeli su duge šetnje, intelektualne razgovore te su često jedno drugome sugerirali koje knjige da čitaju jer su ih zanimale slične stvari. Stoga, kad je Daryl saznao da je Sandra bolesna, odlučio se vratiti u obiteljsku kuću kako bi bio uz nju i pomagao joj koliko može.

‘Želim živjeti samo onoliko koliko ću imati svoju osobnost’

Sandra je 22. srpnja 2009. godine, na njezin 65. rođendan, otišla na Sveučilište Rochester na još jedne konzultacije. Tad je razgovarala s iskusnim neurologom, Charlesom Duffyjem koji ne samo da je još jednom testirao njezine kognitivne sposobnosti već je ispitao njezino raspoloženje i razinu funkcionalnosti. U jednom trenutku Bem mu je rekla kako ne namjerava dočekati prirodnu smrt s demencijom. “Želim živjeti samo onoliko koliko ću imati svoju osobnost”, rekla mu je.

Na njezino iznenađenje, Duffy joj je počeo pričati o svom životu. Njegova majka je imala Alzheimera i ono vrijeme koje je proveo brinući se za nju u najtežim trenucima oblikovalo ga je kao liječnika, znanstvenika i čovjeka. Duffyja je u tom trenutku dobro razumjela, bila je osoba koja je provela cijelu karijeru opisujući vlastiti život kroz studije velikom iskrenošću, a Duffy ju je htio uvjeriti da bi mogla jako puno doprinijeti svijetu da dopusti drugima da imaju uvid u ono što prolazi kroz svoju bolest i kako se zbog nje osjeća.

Bila je dirnuta liječnikovom iskrenošću i voljom da s njom podijeli privatne detalje svog života. I drugi ljudi su imali ovakve priče, o osobama koje su gledali kako polako odlaze, ali Sandra je znala kako to nije dobar način da i ona ode. Niti jednog trenutka nije joj palo na pamet da se predomisli unatoč liječnikovim argumentima.

Bliski ljudi nisu je odgovarali od samoubojstva

Idućih nekoliko mjeseci, Sandy je svojim bližnjima otkrila dijagnozu, ali i svoj plan da okonča život samoubojstvom. Prvo je rekla svojoj djeci, Jeremyju i Emily, koji su tad bili u tridesetim godinama života, te još nekolicini drugih, šogorici, prijateljici i svojoj sestri. Nitko od njih nije ju pokušao odgovoriti od toga, svi su znali koliko je odlučna.

Jedino što su je svi molili je bilo da ne odabere neku metodu koja bi bila uznemirujuća za one koji će je vidjeti nakon smrti, da se ubije sačmaricom ili da skoči s mosta. “Ono što ja želim jest umrijeti kad ja odlučim i kako ja odlučim, na svoj nenasilan način”, napisala je u svoj dnevnik.

Sandy je razmišljala kako će to izvesti. Znala je koji simptomi se pojavljuju zbog Alzheimera, da s vremenom više neće biti sposobna učiti, da će se gubiti u prostoru, padati, zaboravljati tko su bliski ljudi, izgubiti mogućnost da govori pa čak i izgubiti sposobnost da guta pred kraj života. Sve to Sandra je htjela izbjeći.

Nije mogla točno znati kad će se to početi događati, ali htjela je biti emotivno i psihički spremna na taj trenutak i u ostatak vremena koji joj je preostao ugurati što više trenutaka i iskustava s bliskim ljudima da bi bila spremna poduzeti zadnji korak u kojem će si svjesno oduzeti život, a da za ničim ne žali.

O samoubojstvu je pričala prilično otvoreno

Bem pojam samoubojstva nije bio stran, ona i Daryl, koji su oboje radili kao psiholozi te profesori na Sveučilištu Cornell u Utahu, dugo su volontirali na liniji za pomoć ljudima koji razmišljaju o samoubojstvu te su bili vrlo svjesni koliko taj čin može biti destruktivan za ostatak obitelji. Naime, kad se u obitelji dogodi samoubojstvo, ostali članovi jednostavno padnu u očaj. Stopa depresije u takvim slučajevima puno je veća nego kad netko od voljenih ljudi umre od prirodnog uzroka smrti.

Sandy se pitala na koji način bi mogla izbjeći da se to dogodi njezinoj obitelji kad ona počini suicid. Odgovor je bio da cijeli proces učini javnim. Da to bude kolektivno iskustvo u kojem bi Sandy to prošla zajedno sa suprugom i ostalim bliskim osobama. Od samog početka je o samoubojstvu s njima pričala otvoreno.

Ljude oko sebe konstantno je podsjećala da je samoubojstvo neizbježno te da nije nešto što će se dogoditi u dalekoj budućnosti. ‘Puno je govorila o tome. Znala bi reći kako će to napraviti za dvije godine, i onda kada bi to prošlo, a ona bi još uvijek bila prisebna, ponovno bi rekla da će se za dvije godine ubiti. Zapravo, to je bio njezin način da nas navikne na to’, komentira njezina kći Emily Bem.

Četiri godine nakon dijagnoze stanje se naglo pogoršalo

Krajem 2013. godine Daryl je počeo primjećivati kako Sandra rapidno gubi svoje sposobnosti. Prvo je zaboravljala dio pjesme koju bi svirala na pijanu pa bi onda zaboravljala sve više i više dok u potpunosti nije zaboravila svirati. Ubrzo nakon toga više nije mogla ni čitati knjige niti pratiti radnju kompleksnijih filmova. Naposljetku su ostala dva filma koje je mogla gledati i razumjeti, ‘Marry Poppins’ i ‘Funny Girl’.

Negdje oko Božića i sama je shvatila koliko joj se stanje pogoršalo. Odustala je od lijekova koje je dotad pila jer više nisu usporavali razvoj bolesti. “Sjela je za kuhinjski stol i rekla da želi razgovarati. Htjela je da odredimo datum”, priča Daryl te dodaje: “Odabrali smo proljeće jer je tad lijepo vrijeme i mogla bi zadnji put uživati u svom vrtu koji je obožavala.”

Iako je Sandra sve manje bila svjesna sebe i intelekt joj je bivao sve manji i manji, Daryl je i dalje imao jake osjećaje prema njoj. “Shvatio sam koliko je malo važna činjenica da joj je intelekt bio manji nego prije i koliko mi to uopće nije bilo važno. To su bili osjećaji prema njoj, a ne prema njezinoj pameti. I još uvijek su bili u meni”, priča Daryl.

Kroz idućih nekoliko mjeseci Sandrine kognitivne sposobnosti postajale su sve lošije te je u jednom trenutku nije mogla percipirati tko je majka njezine kćeri ili kako je povezana sa svojom sestrom.

Nasumično odabrala datum smrti na kalendaru

Njezina ideja da počini samoubojstvo bez ičije pomoći mogla se ostvariti kroz još vrlo kratki period. Stoga, ako je to htjela stvarno napraviti morala je odrediti točan datum. “Pogledali smo kalendar i rekli ‘OK, ako će to biti idući tjedan, koji će to datum biti?’, a onda smo samo nasumično odabrali”, ispričao je Darly, njezin suprug. Dogovorili su utorak, 20. svibnja te su ostatku obitelji najavili obiteljski sastanak.

Kći Emily je poštivala majčinu odluku da si oduzme život, barem u teoriji, ali kroz godine to joj je sve teže padalo. “Znala bih joj reći da prestane stalno pričati o tome ili da si nađe nekog drugog s kim će razgovarati o smrti”, priznaje Emily. No, kratko nakon toga, 2014. godine, dva mjeseca prije njezinog 70. rođendana Sandrin plan da izvede samoubojstvo polako je postajalo nešto što će se stvarno dogoditi.

Emily je bilo jako teško prihvatiti da je uskoro neće biti nakon što su joj roditelji otkrili datum koji su odabrali. “Rekla sam kako je izgledala predobro i da mi se to sve čini nekako prebrzo. Bila sam jako ljutita i osjećala sam se kao da su svi u krivu”, kaže Emily.

Pozvali prijatelje i obitelj na oproštajnu večeru

Kako bi svima olakšali taj proces, Sandra i Darly su sve prijatelje i članove obitelji obavijestili kako će se oproštajno druženje sa Sandrom održati u njihovom domu u nedjelju. “Mislili smo da bi to bilo lijepo napraviti”, objašnjava Darly. Te nedjelje obitelj i prijatelji sjeli su na njihov bijeli kauč u dnevnom boravku i razgovarali o Sandrinom životu, a dok su svi imali nešto za reći, Sandra je šutjela. “Samo je slušala i slušala i slušala, a onda bi rekla: “Stvarno, ja sam to napravila?! Nevjerojatno, nevjerojatno'”, priča Emily.

Iako je svoju mamu iznimno cijenila, na oproštajni sastanak došla je vrlo ljutita jer je bila uvjerena da mora još malo pričekati. Emily je tad bila majka malog djeteta i htjela je više vremena kako bi njezino dijete upoznalo svoju baku. No, tijekom sastanka taj osjećaj ljutnje počeo ju je napuštati. “Bilo je toliko očigledno da neće biti bolje od toga što je bila u tom trenutku. Bila je okružena ljudima koji je vole i koji joj govore zašto je vole. To nije bio loš način da netko ode s ovog svijeta”, kaže Emily.

Posljednjeg dana života, pet godina nakon što je saznala svoju dijagnozu, Sandy je pripremala sve za posljednji trenutak svog života. Htjela je ostaviti jasni pisani trag kako se nikog drugog ne bi smatralo krivim za njezinu smrt. Pronašla je jedan isprintati e-mail, s naslovom ‘Kraj’, koji je poslala Darylu devet mjeseci ranije u kojem je napisala da želi umrijeti i da nitko, niti njezin liječni niti odvjetnik, ni na koji način je nisu savjetovali kako da to učini.

Napisala oproštajno pismo i otišla u šetnju

Kad je došao trenutak da to učini, u glavi nije imala drugih misli, sve ideje koje je možda Sandra htjela izraziti kroz pisanje već su bile iza nje. Sjela je s isprintanim e-mailom i na njega olovkom napisala datum, 20. svibnja 2014. godine. Na njemu je ostavila i posljednju poruku: “Došao je trenutak da okončam svoj život. Volim te, Daryl”, potpisala se i ostavila ga pored kreveta.

Sandrini prijatelji i obitelj ponovno su se u utorak okupili na zajedničkoj večeri jer su znali da je Sandra, koja se nalazila na drugoj strani grada, spremna oduzeti si život. Uz nju je bio Darly, njih dvoje su tu večer otišli u dugačku šetnju te zadnji put pogledali omiljeni film “Mary Poppins”, jedan od rijetkih filmova čiju radnju je Sandra tad mogla pratiti.

Pomoć u samoubojstvu ilegalna je u New Yorku pa je Sandra sama otišla u drugu sobu kako bi popila tablete koje je naručila s interneta. Popila ih je s čašom crnog vina. Potom je pozvala svog supruga da dođe u sobu.

Samo je Daryla željela uz sebe u zadnjim trenucima

“Nije bila sigurna u kojoj je čaši vino, a u kojoj je lijek. Rekao sam joj da je vino crveno, a lijek proziran”, priča Daryl. Sandra nije bila sigurna treba li popiti lijek s vinom ili popiti vino tek nakon što uzme smrtonosnu dozu lijeka. “Ja ću popiti cijelu čašu vina”, rekla mu je Sandy. Daryl ju je pitao ima li lijek odvratan okus. “Intenzivan je, ali nije gorak. Nije mi bilo teško popiti ga”, komentirala je.
Lijek je trebao djelovati kroz sat vremena, a prošlo je tek 15 minuta. “Pitao sam je da li je odlučila što želi odjenuti. Bila je zadovoljno s onim što ima na sebi. Zamolila me samo jednu stvar, da legnemo opet skupa u krevet”, priča Daryl.

“Moram piškiti”, rekla je nakon toga Darylu.

“Ne možeš ići piškiti, bojim se da ćeš mi zaspati”, rekao joj je Daryl.

“Hoćeš onda ići sa mnom?”, pitala ga je. Pristao je. Nakon toga su se vratili u krevet. Nekoliko minuta kasnije izgubila je svijest. Daryl je gledao u nju neko vrijeme i u početku nije ništa osjećao.

Još su ga čekali pozivi Hitnoj i mrtvozorniku te pisanje obavijesti o smrti u kojoj će naglasiti razloge njezine odluke. Još ga je čekala i brutalna realnost kakav će mu život biti bez Sandy u njemu.

No, zasad je samo gledao u svoju besvjesnu suprugu. Oko pola devet nazvao je Bev koja je bila u kući od Karen, iza ugla. Bev je došla kako bi sjedila s njim pored Sandy. Bili su tiho, gledajući kako se plahta kojom je bila prekrivena sa svakim dahom diže i spušta. U sljedećih sat vremena plahta se sve sporije uzdizala. A onda je stala.

Sutra će biti godinu dana otkako si je Sandy oduzela život.

Preneseno iz New York Timesa