Znanstvenici su otkrili zašto vrištimo, a objašnjenje zvuči dosta logično
Vrištanje ne služi samo za otkrivanje opasnosti već i da potakne strah u drugima
Bebe počnu vrištati usred noći, odrasli ljudi vrište kad ih uhvatite na prepad, a sve su to neke normalne reakcije koje imamo u različitim situacijama. No, znanstvenicima je dosad bio misterij zašto vrištimo. No, nova studija objavljena u časopisu Current Biology tvrdi kako zvuk nečijeg vrištanja u nama može aktivirati osjećaj straha i samim time povećati našu pozornost prema tome da u blizini postoji potencijalna životna opasnost.
Znanost o vrištanju je relativno nova grana proučavanja ljudskih reakcija, a znanstvenik David Poeppel s New York Universityja zajedno sa svojim kolegama napravio je kompilaciju vrisaka s raznih YouTube videa te uz to pronašao 19 volontera koji su zbog dobrobiti studije vrištali pred njima.
Prvo su mjerili koliko je glasno vrištanje u odnosu na normalan ljudski govor, a potom su promatrali kako ispitanici reagiraju na vriskove koje im puštaju. Nakon toga su napravili i snimke mozga u trenucima kad su ispitanici slušali vriskove te su naposljetku uspjeli otkriti nešto fascinantno – mozak nije interpretirao vrisak na način na koji interpretira sve ostale zvukove koji dopiru do nas.
Mozak drugačije obrađuje zvuk govora i vrištanja
Naime, kad zvuk dopre do našeg uha, mozak rutinski već analizira informacije poput kojeg je spola osoba, koliko godina ima i je li prijateljski ili neprijateljski raspoložena. No, to se ne događa kad uho registrira vrisak, tad se signal automatski šalje do amigdale gdje je smješten centar za strah koji se potom aktivira, a to je za znanstvenike jedno posve novo otkriće.
“U dijelu eksperimenta u kojem smo promatrali kako funkcionira mozak dok radi moždane slike, vrisak je zapravo aktivirao točku u mozgu zaduženu za strah”, objasnio je Poeppel te dodao: “To znači da naš mozak ne percipira vrištanje samo kao zvuk već kao okidač za povećanu opreznost.”
Vrištanje postiže glasnoću od 30 do 50 Hz
Također, u studiji su ugrubo mapirali koliko brz mora biti zvuk da postane jako glasan i izazove osjećaj straha. Dok normalan govor varira između 4 i 5 Hz u svojim varijacijama, vrisak postiže glasnoću od čak 30 do 50 Hz. Što je viša varijacija zvuka, to strašnije percipiramo strah.
Poeppel i njegov tim dali su volonterima da poslušaju i različite zvukove alarma te su otkrili kako na njih mozak reagira slično kao i na vrisak. Što je glasniji alarm, to nas više straši.
Vrištanje ne služi samo za otkrivanje opasnosti već i za to da potakne strah u onome tko ga čuje te poveća vjerojatnost da druga osoba reagira za dobrobit one koja vrišiti, ali i za vlastitu dobrobit.