Znanstvenici sve više istražuju zašto kopamo nos i ovo je sve što danas znamo o toj malo odurnoj navici

Čeprkanje nije tako bezazleno kao što mislimo, ali gomila ljudi to radi

ZADNJA IZMJENA: Jul 24, 2015
Foto: Bradley Gordon/Flickr

Mnogi od nas kopaju nos, to je uobičajena, malo odurna i nehigijenska navika koja može biti i štetna. Za tu naviku postoji i latinski naziv “rhinotilexomania”. Kada nas netko uhvati s prstom u nosu, sramimo se i žao nam je. A kada vidimo druge da to javno rade, gledamo ih s neodobravanjem.

Da li je kopanje nosa uistinu toliko loše? I zašto uopće želimo vidjeti kako bale izgledaju? Ili, ne daj Bože, kakav im je okus?

Prva sistematična znanstvena studija o tom fenomenu napravljena je tek 1995. godine u Americi a proveo ju je par znanstvenika Thompson i Jefferson. Oni su poslali upitnik na 1000 adresa stanovnika Dane Countyja, Wisconsin.

91 posto ljudi priznalo da kopa nos

Tip u pozadini kopa nos
Tip u pozadini kopa nos Flickr

Odgovorilo je njih 254, od kojih je 91 posto priznalo da čeprka nos dok je tek 1,2 posto priznalo da to čini barem jednom u tijeku jednog sata. Dvoje je priznalo da je kopanjem nosa načinilo rupu u tankom tkivu koje razdvaja lijevu i desnu nosnicu.

Ova studija nije bila idealna, četvrtina osoba na čije adrese su upitnici poslani nije odgovorila. Ipak čini se da je studija pokazala da ljudi rado kopaju nos, i da je unatoč kulturološkim tabuima, kopanje nosa poprilično rašireno.

Nakon pet godina , liječnici dr Chittaranjan Andrade i BS Srihari sa Nacionalnog instituta mentalnog zdravlja i neuroloških znanosti u Bangaloreu, u Indiji, odlučili su malo bolje proučiti kopkanje nosa. Uočili su da je takvo ponašanje češće u djece i tinejdžera nego u odraslih osoba.

Neki misle da imaju ozbiljan problem

Znajući da je na studiju iz Wisconsina malo osoba odazvalo, svoje su upitnike distribuirali po školama gdje su smatrali da će dobiti puno reprezentativniji uzorak. Fokusirali su se na četiri škole u Bangaloreu, jedna koju pohađaju djeca slabijeg socijalnog statusa, dvije u koje idu djeca obitelji srednje klase i četvrta škola u koju idu djeca bogatijih obitelji.

Sve u svemu, prikupili su podatke 200 tinejdžera. Skoro su svi priznali da kopaju nos, otprilike četiri puta dnevno. To su liječnici i znali ali ono što ih je iznenadilo bili su uzorci. Samo 7,6 posto reklo je da gura prste u nos više od 20 puta dnevno, a skoro 20 posto misli da imaju ozbiljan problem kopanja nosa.

Mnogi od njih rekli su da to rade da bi uklonili iritaciju i očistili ostatke u nosu, ali 24 njih ili 1,2 posto priznalo je da kopa nos jer im se to sviđa. I ne kopaju nos samo prstima. Trinaest učenika upotrebljava pincetu, a devet gura olovke u nos. Devet je priznalo da jede “blago” iskopano iz nosa.

Dječaci to rade malo češće

Dečki su skloniji kopanju nosa
Dečki su skloniji kopanju nosa Nate Grigg/Flickr

Nikakve razlike nije bilo što se tiče socioekonomskih klasa, kopanje nosa je nešto što zbilja ujedinjuje ljude. Bilo je nekih razlika po spolu. Dječaci to rade češće dok djevojčice više misle da je to loš običaj. Kod dječaka je uočeno još loših navika više nego li u djevojčica, kao griženje noktiju (onychophagia) ili čupkanje kose (trichotilomania).

Kopanje nosa nije samo bezopasna aktivnost. U nekim ekstremnim slučajevima kopanje nosa može prouzročiti ili biti povezano s ozbiljnijim problemima. Medicinska literatura bilježi da se u jednom slučaju pacijent nije mogao suzdržati od kopanja nosa pa tako liječnici nikako nisu mogli postići da se zatvori perforirani septum koji su operirali. Stalno kopkanje sprečavalo je da kirurški šav zaraste.

Zatim slučaj 53-godišnje žene koja je kronično kopala nos. Ne samo da je došlo do perforacije septuma nosa nego je čak načinila rupu u sinusu.

Bilježi se i slučaj 29-godišnjeg muškarca koji je imao i trichotilomaniju, tj čupanja kose i rhinotilexomaniju, kopanja nosa. Na njemu je nastao novi termin: rhinotrichotilomania. On je kompulzivno čupao dlake u nosu. Kad je prejako čupao, nos se upalio.

Da bi liječio upalu, nanosio je tekućinu koja je imala nuspojavu da mu je nos postao ljubičast. Ljubičasta boja je prikrila dlake u nosu pa se muškarac osjećao opuštenije odlazeći iz kuće ljubičastog nosa nego sa vidljivim dlakama u nosu.
Njegov liječnik uspio ga je lijekovima izliječiti od ovog opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Kopanje širi bakterije

Iako su griženje noktiju i čupanje kose prepoznati kao opsesivno-kompulzivni poremećaji, kopanje nosa nije. To nikako ne znači da je kopanje nosa sigurno. Studija iz 2006. godine koju su proveli nizozemski znanstvenici našla je da kopanje nosa može pomoći širenju bakterija.

Otkrili su da oni koji kopaju nos puno češće nose zlatni stafilokok u nosu nego oni koji ga ne diraju. Među zdravim volonterima, na brisu uzetom iz nosa, našli su nešto slično: pozitivnu vezu između između učestalosti kopanja nosa i prisustva opasnih bakterija kao zlatni stafilokok.

Znajući sve te rizike i koliko je to gadljivo drugima, zašto još uvijek to radimo? Možda je to zadovoljstvo da smo nešto počistili i činjenica da nam je nos na dohvatu ruke cijelo vrijeme, drugim riječima kopamo ga jer je tamo. Ili je kopanje nosa samo lijenost? Prsti nam nikad ne nedostaju, uvijek su pri ruci a kutija papirnatih rupčića možda nije.

Za svoj rad indijski znanstvenici dobili su i IG Nobelovu nagradu koja se daje za istraživanja koja nas prvo nasmijavaju, a zatim nam daju misliti. Nagrada se dodjeljuje jednom godišnje u SAD na sveučilištu Harvard u jednoj od najljepših dvorana sveučilišta Sanders Theatre.

Povodom dodjele organizira se gala večer, sama ceremonija se odvija na isti način kao kod dodjele Nobelove nagrade, čak i samog IG Nobela u pravilu dodjeljuju znanstvenici koji su uistinu dobili Nobelovu nagradu.
Na ceremoniji uručenja nagrade Andrade je kazao da neki ljudi guraju nos u tuđe poslove, a on gura svoj posao u tuđi nos.

Eva Benedik
Telegram autor
1295 članaka Više o autoru