Priliku realityja prepoznao je i Boris Trupčević. Iznimno mlad, s 26 godina, krajem 2002. postavljen je za glavnog urednika časopisa Story. Bio je neposredan i našpanan, kažu suradnici iz tog mandata, s vječnom cigaretom u ustima, otvoren za razgovor i odsudno ambiciozan, no prema kolegama iz redakcije uglavnom smjeran.

Eksploatiranje Story SuperNove za svoj medij

Svoj nišan i maniju češće je usmjeravao negdje drugdje – prema gore, prema nomenklaturi koja je u tom trenutku posjedovala neku vrstu utjecaja ili moći kakvu on nije, što će ga kasnije dovesti u bezbrojna nadmetanja s predstavnicima raznih institucija, konkurentskih izdanja, formalne vlasti i tech giganta.

Ranih godina prošlog decenija stvaralačku energiju iskazivao je kroz razne, produktivne i manje produktivne opsesije. Zatvarao bi se ured, recimo, i satima gledao prve domaće sapunice i međunarodne reality formate, a kad se ukazala prilika da Story, tad u nakladi finske Sanoma grupe, koproducentski sudjeluje u reality projektu NoveTV, iskoristio ju je rukama i nogama.

Story SuperNova postao je prvi hrvatski reality show, komercijalno uspješan i masovno gledan, a Trupčevićev Story nizao je krajnje ozbiljne naklade. Umjesto da prati postojeću scenu i kaska za etabliranom konkurencijom, Story je najednom stvarao vlastitu. Dok su ostali zazirali od realityja i tretirali ga kao problematični šund, Boris Trupčević odmah ga je prigrlio – baš zato, jer ostali nisu.

Ne posljednji put u karijeri, mladi urednik opazio je kulturološko-tehnološku inovaciju, establišmentu ne baš do kraja jasnu, zajašio je dok se drugi još nisu snašli i maksimalno agresivno eksploatirao je za interese svog medija. Na tom valu u džep će uskoro, kao glavni urednik, spremiti prvi važniji skalp.

Telegram koji su partneri otvarali sa zebnjom

Jednog tjedna, nakon temeljitog redizajna časopisa i lansiranja Story SuperNove, za rukom mu je pošlo nemoguće: u broju prodanih primjeraka prestigao je dotad nedostižnu Gloriju, pa je na naslovnicu idućeg broja odmah uvalio drsku egidu “najprodavaniji hrvatski tjednik”.

“Ne samo da sam to objavio”, kaže Trupčević, “nego smo poslali i telegrame svim partnerima. Da se pohvalimo. A u ono vrijeme, telegram si dobio samo ako ti je netko umro. Ljudi su ih otvarali sa strepnjom. Nije se baš svima svidjelo. Na taj detalj nismo mislili, samo smo htjeli da kanal naše obznane bude drugačiji”.

Za takva konkurentska zadirkivanja, Trupčeviću omiljena – mnogo godina kasnije dao je tiskati oglas sa slikom djeteta koje se igra s kockicama, da se naruga digitalnim pokušajima mene i mojih tadašnjih kolega iz Jutarnjeg – hrvatsko tržište često ne iskazuje prijemčivost. Uredništvo Glorije reagiralo je opširnim demantijem, osporavajući njegove navode…

Petnaest uspješnih godina na čelu 24sata

Prošlog tjedna 44-godišnji Boris Trupčević objavio je povlačenje iz austrijske Styria grupe i napuštanje medijske industrije u kojoj djeluje od srednje škole. Kao glavni urednik i kasnije direktor, 24sata vodio je petnaest godina, od studenoga 2005. do studenoga ove godine, a u tom razdoblju postali su najprodavaniji dnevni list u zemlji, najčitaniji web portal i dobitnici preko stotinu međunarodnih nagrada za marketinške projekte, YouTube produkcije i digitalne inovacije.

Deset godina bio je na čelu Udruge novinskih izdavača, a šest godina sjedio je u europskom Odboru direktora u International News Media Association.

Nakon objave primio je, kaže, stotine poruka i pitanja, čuo još toliko tračeva i nagađanja o razlozima odlaska, pa i interpretacija da ne odlazi svojom voljom, što odlučno odbacuje. “O ovome razmišljam već neko vrijeme. Svašta se nakupilo. Planirao sam odlazak u proljeće, no onda je došla korona, pa nije baš bilo zgodno”. Postat će, objavio je, globalni šef Forea, uspješnog švedskog startupa specijaliziranog za beauty gadgete, a prije finalne odluke dvaput je padobranom skočio iz aviona kako bi razbistrio misli.

Foreo je dosad plasirao 36 milijuna uređaja, prisutan je u svjetskim lancima dućana kao što su Sephora, H&M, Macy’s i Neiman Marcus, ima preko milijun aktivnih korisnika. U nedavnom tekstu američki Bloomberg procijenio ga je na najmanje milijardu dolara vrijednosti, uz optimistične najave budućeg rasta.

Prve osnovnoškolske novine inspirirane Startom

Trupčevićeva objava odlaska iz 24sata mnoge je iznenadila: bio je jedan od ključnih medijskih aktera, predvodnik inovacija i sudionik polemika; specijalist za preokrete, u dva je lista utrostručio tiraže, pa i više od toga; Sanaderu je slučajno dao ideju za pokušaj stranačkog puča; jednoj TV produkciji maznuo je ime fiktivnog tabloida, pa godinama, sve do ovog intervjua, tvrdio da nije; protiv Zorana Milanovića naručio je reklamnu kampanju, i tako dalje. Bio je, ukratko, nezaobilazni stup jedne žive i kaotične scene.

***

Rođen u lipnju 1976., svoje prve novine Boris Trupčević zvani Trupac plasirao je po hodnicima osnovne škole u Velikoj Gorici. Napravljene na malenom A6 formatu, imale su četiri stranice, skromnu tiražu od jednog primjerka i sadržaj koncipiran tako da osigura istaknutu popularnost u ključnim đačkim strukturama.

“Imale su porno stranicu”, kaže Trupčević, “koja je bila krajnje eksplicitna. Prapočeci toga su prije osnovne škole, kada sam kao klinac, ne znam iz kojeg razloga, iz Starta izrezivao gole ženske. Još luđe, to je mojim roditeljima bilo OK. Volio sam tiskovine, posebno revije i Večernjak subotom”.

Inspiriran Startom, u nižim razredima osnovne škole bacio se na taj prvi izdavački pothvat. Neobičnom podudarnošću kakvima povijest obiluje, uspjeh Trupčevićevih prvih novina satkan je od elemenata Trupčevićevih najuspješnijih novina: efikasan format i prepoznavanje stvarnih, a ne deklariranih interesa čitalačkog auditorija, u ovom slučaju dječaka.

“Imao sam UNIS-ovu bijelu pisaću mašinu na kojoj sam volio krckati i kucati. Napravio sam te novine na mikro, mikro formatu. Imale su, naravno, svoje zaglavlje, u njima su pisale neke vijesti, i ja sam to dilao po školi. Jedan primjerak koji je išao od ruke do ruke. Svima su bile jako zabavne”.

Druženja s anarhistima iz Tkalčićeve ulice

Naredni susret sa životnim pozivom sudba je zakazala za drugi ili treći razred srednje škole, zagrebačkog MIOC-a. Osobne interese značajno je obogatio: slušao je punk, nosio vrlo dugu kosu, kasnije i pankersku irokezicu, šetao po gradskim parkovima i kušao jeftino vino, a umjesto na udžbenike, usmjerio se na društveni angažman, konkretno anarhizam.

“Negdje sam bio načuo da postoji skupina anarhista u Tkalčićevoj. Počeo sam dolaziti na sastanke u te sobičke. To se zvalo ZAPO, Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija. Naumili smo ostvariti međunarodne suradnje, pa smo slali pisma raznim pokretima, da bismo se učlanili u internacionalu, povezali, što već. Počeli smo dobivati odbijenice. Nekima je bilo neprihvatljivo da u nazivu imamo pacifizam, jer nisu baš svi za mirno ostvarenje ciljeva revolucije, a svima je bilo neprihvatljivo što smo mi u nazivu, glupani, stavili – organizacija! Ne može biti anarhija i organizacija”.

Planirana revolucija uvjerenih anarhista iz Tkalčićeve 38 nije se ostvarila, no preko njih, tinejdžerski Trupčević ostvario je nešto drugo: kontakte s ljudima iz časopisa Arkzin, glasila takozvane Antiratne kampanje. Osnovana u srpnju 1991., Antiratna kampanja bila je organizacija aktivista i inicijativa, preteča mnogih nevladinih udruga, usmjerena na ljudska prava u ratna vremena.

Balavac od 16 godina ne zna što je kolumna

U redakciji Arkzina prvo su mu povjeravali zadatke manjeg stupnja zahtjevnosti. “Pokojna Tanja Tagirov uvijek me zvala ‘mali’ i rekla bi mi, ‘mali, ajd po pivu'”. Da su mu redakcijske ambicije ipak bile nešto veće, na prvu se možda i ne bi moglo zaključiti: po centru grada hodao je u avijatičarskoj kapi, martensicama i gornjem dijelu starinske dedine pidžame. “Imao sam prilično osebujan stil odijevanja,” kaže.

“Mic po mic, upoznao sam se s tim ljudima, pa sam tu i tamo nešto napisao. To je bio jedan, baš ono, za mene tada, izuzetno zanimljiv milje ljudi od kojih sam puno naučio. Stalni inventar redakcije i ljudi koji su se tu okupljali, Boris Rašeta s kojim ću kasnije surađivati u 24sata, Tanja Tagirov koja je radila crnu kroniku u Večernjaku, filozof Boris Buden i mnogi drugi… Skupina entuzijasta i luđaka koji su balavcu od 16 godina dali da piše nadrkanu kolumnu protiv svega i svih”.

Šesnaestogodišnji balavac Boris Trupčević imao je problem: kad su mu dali da piše kolumnu, nije imao pojma što je to točno. “Tanja me pitala pred svima, ‘mali, a znaš li ti uopće što je kolumna?’. Bubnuo sam: pa nemam pojma, feljton u nastavcima! Svi su, naravno, popadali od smijeha”.

Depresija i anksioznost na kraju Tuđmanove ere

U Arkzinu će se zadržati neočekivano dugo, pet-šest godina, tijekom kojih je puno naučio, a još se bolje zabavljao. “U jednom trenutku to je bila solidna konkurencija Feralu, ali nikad nije postao tako velik. Mislim da neka kritična masa ljudi tamo nije bila za komercijalizaciju, izlazak u nekakav polu-mainstream. No, imao je utjecaj na određene krugove, država ga je pomno pratila u to Tuđmanovo doba”.

Strukturalni problemi i depresija drugog mandata Franje Tuđmana izmiješat će se s privatnim dvojbama i anksioznostima mladog Trupčevića.

Gimnaziju je odavno završio – na oproštaju u četvrtom razredu pripremio je druge samostalne novine, prepune zezancije na račun profesora – što je značilo da valja razmatrati teška pitanja: čime se točno baviti, u što krenuti, do kad gurati pozu anarho-pankera i klinca iz Arkzina, za gimnazijalca prikladnu i poželjnu, no dugoročno vjerojatno neodrživu?

Pokušaj upisivanja novinarskog fakulteta

Pokušao je upisati novinarski faks, no ocjene nisu bile briljantne, kao ni prijemni ispit. “Jedino na čemu sam prošao jako dobro bilo je usmeno ispitivanje. Uporno su ispitivali zašto su TV dnevnici u zemljama bivše Jugoslavije tijekom rata trajali sat i pol vremena. Hoću iz kože iskočiti, jer odgovor na ovo znam. Ostali nešto drljaju i muljaju, pokušavaju, a ja ispalim: pa propaganda, naravno! ‘Tako je, kolega’, rekli su mi”.

No, taj odgovor, ni pozitivno ocijenjen prijemni esej u kojem je žestoko napao Papu Ivana Pavla II. zbog korištenja skupocjenog i blindiranog Papamobila, umjesto da, poput Isusa, hoda među ljudima (“Mislim da je ispitivač bio Dejan Jović, to mu se dopalo”), nisu mu pomogli. Bio je, kaže, daleko ispod crte. “Nisam bio ni blizu”.

Živio je s roditeljima, a od raznog pisanja mogao je privrijediti za osnovno poput cuge s prijateljima. Umjesto eventualnog uzmaka od bunta i prevrata, odabrao je, kao i u kasnijoj profesionalnoj karijeri, manje očekivan potez – dodavanje gasa. U to vrijeme, osim novinarstvom, bavio se organiziranjem turneja za njemačke punk bendove, a kad su ga dečki nakon druge turneje pozvali da s njima ode nazad do Njemačke, oduševljeno je prihvatio.

Po Amsterdamu je prao kuće i pozirao nag

“Uzeo sam mapu i pogledao gdje je to njihovo selo pored Kölna, i gdje je uopće taj Köln”. Zaključio je da nije predaleko od Amsterdama. “San svakog pankera bio je Amsterdam, mnogi su ljudi devedesetih završili tamo, po skvotovima”, kaže. “Tad je bila ozbiljna depra u zemlji. Franjo je već bio u fazi tendencije diktaturi, zemlja prilično izolirana, ekonomski je bilo depresivno, baš je bilo tmurno”.

Umjesto, dakle, da napusti subkulturnu pozu, upiše fakultet ili potraži unosniji posao, 1997. godine Boris Trupčević zaputio se u meku alternativaca kontinentalne Europe, a s članovima benda prvo je stao istraživati okolicu Kölna. “U oldtimer Mercedesu bordo boje, kabriju. Divne uspomene”.

Tri je mjeseca živio u Amsterdamu, fasciniran liberalizmom i neopterećenošću ljudi, a za smještaj, hranu i ostale potrepštine amsterdamskog života zarađivao je babysittanjem, nagim poziranjem za škole slikanja i pranjem po kućama. Bilo je to, priča, sasvim nešto drugo od tadašnjeg Zagreba, otvoreno za različitosti i nove ideje.

Vrijeme za iskorak s ruba u žižu zbivanja

S dvadeset i jednom godinom na plećima, međutim, došao je do zaključka da neke priče bolje funkcioniraju u snovima nego u javi, a neke meke, poput ove amsterdamske, zabavnije su u aspiraciji nego u realizaciji. “Skužio sam da ovo nema smisla, da ne znam što bih ja tamo radio”.

Po skorom povratku u sivi Zagreb, dva je tjedna od depresije proveo u sobi. Kad se oporavio, jedne večeri u klubu Jabuka sreo je prijateljicu, kolegicu iz Arkzina. Pokreću se neke dnevne novine, kazala mu je – potencijalna prilika da napusti klinačku pozu, a i roditeljski dom u Gorici. Kucnuo je čas za iskorak kakav samom Arkzinu nije pošao za rukom, skok s ruba u žižu.

***

Trupčevićev početak u tek pokrenutom Jutarnjem listu 1998. godine nije ukazivao na vjerojatnost daljnjih profesionalnih uspjeha. Na prvi razgovor došao je u martensicama, žutim kariranim hlačama, svijetloplavoj Superman majci, crnom rokerskom kožnjaku i nekakvim tehno naočalama. “Izgledao sam kao zadnji klaun”, kaže. “I odmah sam dobio adekvatan feedback”.

Ipak, osim komentara na odijevanje, dobio je i šansu. Urednik gradske rubrike u koju se uspio ubaciti, pokojni Predrag Orešković, bio je, kaže, “jedan od vjerojatno najgrubljih urednika u povijesti. Bio je vrlo teška osoba, ali rubriku je uređivao odlično. Imao je old-school način upravljanja, dakle zgazi ove klince, što je često bilo ružno, ali je od mnogih ljudi napravio ozbiljne novinare. Tko je njega preživio, tko je preživio tu torturu, taj može preživjeti zbilja svašta”.

Cijene paradajza i dežuranje ispred rodilišta

S njim u rubrici bili su mnogi, kasnije uspješni novinari, poput Tomislava Krasneca, Nataše Božić i Kristine Turčin. Samom sebi kazao je da mora preživjeti. “Ja sam u glavi odlučio: to je sad to. Sad se prestaješ zajebavati, nešto moraš napraviti. To mi je pomoglo da proguram prvu godinu”.

Kolegiji Arkzina održavali su se po stanovima i sobicama, a Jutarnji je imao modernu redakciju u Koturaškoj ulici, iza Vjesnikovog nebodera. “To je bila ozbiljna operacija. Svi ti stolovi, kompjuteri. Imalo je širi kontekst, velika firma, magazini, miris i buka tiskare. Meni je to bilo fascinantno. Vrlo brzo dobio sam i stalni ugovor. Došao sam doma i starcima rekao: baja ima radni odnos!”.

Nakon ostrašćenih komentara u alternativnoj štampi, u kojima je solio pamet ministrima, Boris Trupčević u Jutarnjem je listu krenuo ispočetka. Odlazio je na plac i zapisivao cijene paradajza; dežurao ispred rodilišta i intervjuirao nove roditelje; sjedio pored dežurnog telefona i javljao se čitateljima; a svakih nekoliko dana Predrag Orešković poslao bi ga u grad, da pronađe ono što se u novinarskom žargonu kaže “roba”, atraktivna informacija kojom nitko drugi ne raspolaže.

‘Vi ste sada moji špiijuni, meni treba roba’

Kad bi urednici njih početnike slali u grad, prepričava, redovito bi se vraćali s beskorisnim informacijama servisnog tipa, recimo o vremenu održavanja plesnog tečaja u Stenjevcu.

“Starcima i svim frendovima rekao sam da su oni sad moji špijuni, da meni treba novinarska roba”, kaže. U jednom takvom lovu na robu, poslan u grad da vidi što ima novo, našao se na Trgu i iz čiste dosade ušetao u Neboder. Dobar dan, ima kaj novo, pitao je tetu na porti, koja mu je veselo odgovorila: “Ima! Evo, sad ćemo obnavljati Neboder, bit će kristalni toranj”, prepričava.

“Pazi, to su baš bili prvi mjeseci Jutarnjeg, kad se Jutarnji žestoko natjecao s Večernjim, a Večernji se žestoko branio. Baš je bila jedna čvrsta konkurencija, koja je nosila puno veselja. Tak su se i dvije gradske nadmetale. Ja se vratim u redakciji, urednik pita kaj ima novog, ja kažem ima ovo i ovo, ovo i ovo, a i Neboder na Trgu bit će kristalni toranj. Nisam u to vrijeme imao tu žicu za prepoznavanje robe, kako mi kažemo”.

Komentar o vjenčanju sina Josipa Gucića

Kako je usputno kazao za Neboder, Predrag Orešković vidno se prenerazio. Rekao je: ‘U pičku mater! Brzo, sjedi tamo, piši, hoću tolko i tolko teksta’. Trupčević je sjeo i napisao, no u svoj prvi važniji tekst odlučio je ubaciti malo arkzinovštine. “Znao sam da je Neboder u posjedu Ferimporta, koji je u vlasništvu tajkuna Josipa Gucića. I da je nedavno imao raskošno vjenčanje sina. Pa sam na kraju teksta stavio nekakav dodatak, svoj komentar, da je trebao dati radnicima umjesto spržiti na razmetljivo vjenčanje”.

Strogi urednik pročitao je tekst, dao neke opaske, a cijeli zadnji pasus kompletno prekrižio. “Mali, kad budeš komentator, onda piši komentare. Nemoj meni s ovim izdrkotinama – rekao mi je. No, svi su bili ponosni, bio je to veliki šlager. Mi to imamo, a gradska Večernjaka nema! Mislim da je to bila epizoda u kojoj su mene zapazili, neki klinac koji nešto zna”.

Radio je po 12-14 sati dnevno, starce nije viđao, a uskoro je dobio i prvu naslovnicu, doduše fotografsku, s prosvjeda za vraćanja imena Trg žrtava fašizma, na kojem je došao do bolje fotografije od Reutersovog reportera. Preživio je vrtlog svježe pokrenutog dnevnog lista; s urednikom je postigao i prešutni dogovor oko odijevanja, pa je, iz zezancije, znao na sebi imati drugu krajnost, vrlo klasični stil s lajbekom, što je Oreškoviću već bilo zabavno.

‘Neka se dogovore je li Nikica ili Stipica Kalogjera’

Taman kad su mu dali da prati Gradsku skupštinu, što je smatrao autoputom prema željenoj rubrici unutarnje politike i pisanju komentara, profesionalni svijet najednom se preokrenuo. Oreškovića i njega transferirali su u lifestyle rubriku Život, usmjerenu na lakše teme, estradu i živote poznatih, da bi Oreškovića veoma brzo vratili u gradsku, a 22-godišnjeg Trupčevića ostavili da vodi Život.

“Mislio sam da me netko kaznio. Fakat sam mislio da me netko kaznio. Božja kazna, iako nisam vjernik. Mene to uopće nije zanimalo, kao alternativac, osjećao sam i neki prijezir. A nisam imao ni pojma o tome. Bila je pobuna novinara, nikad to neću zaboraviti”.

Do pobune u rubrici nije došlo, kaže, sasvim bez razloga. “Bio je neki festival, kolegica novinarka bila je na terenu. Mi se dopisujemo i čujemo telefonom. Ja je pitam: čuj, pa dobro, hoće li se ovi TV spikeri dogovoriti je li Stipica Kalogjera ili Nikica Kalogjera? Jednom kažu Stipica, drugi put Nikica… Ja nisam znao da su to dva čovjeka! Moje nepoznavanje te scene novinare je zgražalo”.

Trenutak zaljubljivanja u svjetske tabloide

U relativno kratkom roku pobunjenik iz pidžame, amsterdamski skvoter i autor eseja protiv Papamobila, postao je urednik najsrednjostrujaškijeg dijela novine koja se s Večernjakom borila za dominaciju na tržištu. U analizi dosadašnjeg životnog djela Borisa Trupčevića, ta pretvorba, a ustvari samo rekalibracija, ključan je trenutak sazrijevanja.

Prvo, u tom času pokazuje istaknut pragmatizam. “Negdje sam pročitao da izdanja o poznatima imaju rast tiraže, da svuda na svijetu raste potražnja. Pa sam mislio, dobro, tu barem ima nekog kruha”. Drugo, razumnu potrebu privređivanja povezuje sa širim kontekstom mladenačkog odmetništva. Počeo je proučavati europske tabloide, čitati The Sun, Daily Mirror i Bild, izrezivati zabavne fore i doskočice.

“Krao sam od njih, jedan kroz jedan. Imao sam cijeli zid u redakciji prepun izrezotina. Fanatično sam ih listao. Tu se rodila moja velika ljubav prema tabloidima. Doživio sam ih kao glas naroda, koji mogu artikulirati što narod misli, i to reći centrima moći. To mi je postalo jako seksi. Javila se neka veza toga i mog buntovno-anarhističkog ishodišta”.

Novi protivnik bila je Večernjakova duplerica

Treće, neobično, u novom usmjerenju vidio je poveznicu s obiteljskom ostavštinom. “Deda je bio jedan od ranih komunista u Turopolju, iz zemljoradničke obitelji, iako imamo plemenitašku povelju i obiteljski grb, ali zapravo su bili obični zemljoradnici. Onda sam našao neku njegovu biografiju, kako se tridesetih kao mladić borio protiv veleposjednika koji su iskorištavali radnike”.

Četvrto, zadao si je misiju i definirao protivnika. “Postojala je ta čuvena Večernjakova duplerica…”, kaže, kao što je čuvenom smatrao Večernjakovu gradsku, s kojom se prethodno nadmetao. Godinama kasnije, po hodnicima Jutarnjeg još se prepričavalo da našpanani Trupčević nije umio završiti rečenicu bez dvije ili tri sočne psovke.

Mic po mic, priča, s ostatkom rubrike uspostavio je dobar odnos. On je svladavao materiju, oni su se navikavali na klinca-urednika, a rubrika je bila sve bolja. “Premostili smo taj neviđeni jaz. I počelo se događati da svakodnevno pobjeđujemo Večernjakovu duplericu. Da imamo bolju robu, bolje priče, da iste događaje bolje pratimo”.

Nesanica, ugašeni libido i hodanje poput zombija

Nakon četiri godine Jutarnjeg, početkom 2002. doživjet će osjetno zasićenje. Paralelno je uređivao dnevnu rubriku i prilog zvan Revija, što je značilo da često radi do šest ujutro i onda se u devet mora pojavljivati na dnevnom kolegiju. “Imao sam burnout s gotovo dvadeset simptoma. Teška nesanica, libido se ugasio, proganjaju te svakakve misli, ma sve. Hodaš kao zombi”.

Skoru ponudu Storyja odmah će prihvatiti, za mjesto izvršnog urednika u mandatu glavne urednice Sandre Njavro, a nakon vlasničkih pretumbavanja i slabih prodajnih rezultata, nekoliko mjeseci kasnije imenovat će ga glavnim urednikom. “To je sve otišlo u krivo, vlasnici su se bili posvađali, a projekt propada. Odjednom, trebao sam biti šef kolegici koja je meni bila šefica, a među nama nije baš bilo kliknulo. Imao sam 25-26 godina i svima sam išao na živce”.

Pokušavalo se, kaže, kopirati mađarsko izdanje Storyja, koji je izlazio kao licencirano izdanje u nekoliko zemalja, što je bila pogreška. “Mađarska i Jugoslavija nisu imale isti život tih 50 godina. Mađarska je bila iza željezne zavjese i nedostajalo im je svašta, pa tako i estetskih standarda. Jugoslavija je ipak bila između, imala je puno doticaja sa Zapadom i vrlo naprednu štampu. Po grafičkom izričaju, Večernjak osamdesetih bio je rame uz rame s britanskim listovima”.

Besramna krađa i kopiranje svjetskih uzora

Prvi Story bio je, smatra, postavljen prenisko u tržišnom smislu, s trash estetikom, premalim brojem stranica, malim formatom i previše boja. “Gledam ja nakladu i mislim si, ne bude ovo dugo trajalo, ako nešto ne poduzmemo. Osnovao se task force u kojem su sjedili pokojni Vladimir Tomić, Alemka Lisinski, Lidija Šeatović i još par ljudi. Zaključili smo da stvar mora biti raskošnija, modernija, na većem broju stranica. Taj skup ljudi spasio je Story”.

Trupčević se odao omiljenoj formuli: stao je kupovati strane revije i tabloide i izrezivati svako zanimljivo rješenje. “Moram priznati da sam dosta besramno krao. Pametni kradu, a mediokriteti kopiraju. Razlika je ogromna. Ako kradeš, moraš krasti doslovno, i razumijevati što kradeš. Ako kopiraš, unosiš svoje neznanje u cijelu priču i onda si loša kopija”.

U mjesec dana napravili su prototip i angažirali agenciju da napravi fokus grupe za ocjenjivanje. Rezultati su bili katastrofalni. Grupa nakon grupe čitateljica govorila je: ne, ovo više nije onaj isti Story, ovo mi ne valja. “Svi sjedimo, gledaš kroz staklo kako te pljuju. Direktor pored mene hoće se ubiti, sve smo napravili krivo, svi očajni”.

Dan-danas vode se razgovori o prestizanju Glorije

No, glavni urednik pronašao je bug u istraživanju: agencija je napravila uzorak čitateljica, što je uključivalo i mnoge usputne iz frizerskih salona, a ne one koje su svojim novcem redovno kupovali Story. Skeptičnog direktora, Nizozemca Petera van Kola, uvjerio je da investiraju u još jednu rundu fokus grupa, ovaj put samo s kupcima Storyja. Reakcije su bile unisono pozitivne.

Novi Story uskoro je lansiran, naklada je počela rasti, Trupčević se opsesivno posvetio praćenju prvih domaćih sapunica i međunarodnih reality formata, a kad je došao čas, iskoristili su Story SuperNova za dodatni iskorak i osporavano uzimanje skalpa glavnom konkurentu.

“Dan-danas vode se razgovori o tome jesmo li zbilja prestigli Gloriju”, kaže. “U ono vrijeme nije bilo certificiranih rezultata, vodio si se podacima distributera. Mi smo zaista dobili informaciju da smo tim jednim brojem prestigli Gloriju. S tiraže koja je bila nešto ispod 20 tisuća, popeli smo se na 60 tisuća, a u nekim trenucima blizu 80 tisuća”.

Maznuo ime fiktivnog tabloida iz nove sapunice

“Moja posvećenost bila je fanatična. Ako si površan, nemreš ništa napraviti kako treba. Mislim da to vrijedi za svaku profesiju. Jednostavno ne smiješ biti površan, moraš ući duboko u temu. Moraš razumjeti nekakve fundamente u pozadini, psihološke mehanizme, potrebe, da li ljudi nešto konzumiraju da bi se informirali ili razonodili”.

“Sjedio sam po kafićima i buljio što ljudi čitaju. Skužio sam da bi se čitateljice tada uvijek zadržale na stranicama s Vlatkom Pokos. Vratio sam se u redakciju i rekao: mi sad idućih 15 brojeva moramo imati Vlatku Pokos, bilo što. Nekad se čini da ljudi imaju potrebu uzimati neke vrlo ozbiljne novine, zato što žele čitati ozbiljno štivo. Onda shvatiš da to nije baš tako, nego je mnogima to statusni simbol i potreba za identifikacijom”.

Dobit će dodatna menadžerska zaduženja, titulu izdavača, što je značilo brigu o ostalim izdanjima Sanoma grupacije; između ostalog TV Story koji je preimenovao u Stars. Negdje je vidio najavu za novu sapunicu Ljubav u zaleđu, u kojoj će se, pisalo je, pojavljivati izmišljena celebrity revija zvan Stars. Shvatio je: ako TV Story preimenuje u Stars, imat će besplatnu reklamu u svakom nastavku nove sapunice.

Obilazak redakcije tijekom internog partyja 24sata

“Onda sam ja to lijepo tempirao da se pogodi. Danas prvi put priznajem da sam to napravio. Zvali su tada iz produkcije i pitali, ‘Pa kak to, jeste vi to namjerno?’. ‘Ma ne’, govorili smo, ‘to je sasvim slučajno’. A ja sam skužio da ću imati besplatnu promociju!”.

Dok se Trupčević zabavljao u svijetu lifestyle žurnala, na drugom kraju grada pokretao se novi dnevni list – formatom i cijenom, prvi hrvatski tabloid. Preko nekih poznanika Boris Trupčević pozvan je na interni party lansiranja 24sata.

“To je tad bila jedina zgrada tamo, usred polja kukuruza. Ničeg drugog nije bilo. Party je bio na trećem katu, u praznim uredskim prostorima, a redakcija na prvom. Jedan od urednika Vladimir Milinović proveo me da mi pokaže prvi kat. Čuj, to je bilo tak spektakularno. Najljepša redakcija ikad. Staklena konferencijska sala s ovalnim stolom za sastanke. Prošlo mi je kroz glavu: ovo je moralo biti moje”.

***

“Smatrao sam nepravdom da se mene nitko nije sjetio”, kaže o pokretanju 24sata, koje je promatrao iz Storyja. “Vidio sam to kao platformu na kojoj bih mogao ostvariti svoje mokre snove”. Na prvi razgovor zvali su ga nekoliko mjeseci kasnije, kad se vodstvo Styrije počelo sukobljavati i rastajati s prvim glavnim urednikom, osnivačem Indexa Matijom Babićem.

Vlasnici 24sata smatrali da će unazaditi proizvod

“Onda se napokon mene netko sjetio. Na prvom sastanku vrlo sam otvoreno rekao da to mora biti tabloid, jer su na svakom tržištu tabloidi najprodavaniji. A tabloid je oštrog jezika, puno gossipa i slavnih, prema političarima prilično nemilosrdan, dosta crne kronike. To ljudi jednostavno vole. Milinović mi je javio, čuj, ništa od toga, vlasnici se boje kako bi nam unazadio proizvod. Ostao sam potpuno šokiran. Izložio sam im, činilo mi se, genijalnu ideju”.

Predstavnici Styrije ipak su ga zvali na drugi razgovor i u jesen 2005. prelazi iz Storyja. U projektu 24sata lako pronalazi poželjan sastojak dotadašnjih uspjeha: konkurente i suparnike, u ovom slučaju profesionalni i širi establišment. “Svi su nas gledali s užasnim podcjenjivanjem, svi su nas gledali svisoka, taj je žanr kao žutilo i smeće”.

U toj interpretaciji, između Arkzina i 24sata nije postojala ona razina ideološke razlike, kakva bi se prirodno očekivala. U redu, iza jednog stajao je austrijski kapital, a iza drugog goli entuzijazam; jedan je kao cilj imao osvajanje tržišta, a drugi njegovo izbjegavanje; 24sata imao je starijeg korporativnog brata, moćni Večernji list, a Arkzin tek skupinu aktivista i nevladinih udruga.

Suštinske dvojbe oko tabloidnog modela 24sata

No, oba lista krenula su izvan uvriježenog prostora medijskog djelovanja, s naumom da otvaraju teme o kojima se manje govorilo, da kritiziraju i prozivaju, provociraju i eksperimentiraju, sa suštinskom misijom izazivanja svih onih, koji su raspolagali polugama moći. Ako postoji crta koja spaja izdavačko djelo Borisa Trupčevića, ona glasi otprilike ovako: prigrliti ono što ostali odbacuju, izazivati one koji ti se rugaju, sve dok ti se više ne rugaju, već potajno dive, ili barem zavide.

U osnovnoj školi, na vjerojatni užas brojnih roditelja po školi, ponudio je eksplicitnu pornografiju; u Arkzinu, žestoku društvenu anarhokritiku; u Jutarnjem i Storyju, celebarij i realitarij, na koji se u mnogim krugovima gledalo sa zgražanjem. Sada, u 24sata, dobio je mogućnost pravljenja koktela sa svim tim začinima, od erotike do kritike, u nadi da će stvoriti domaću verziju mundijalnih uzora…

Postojale su suptinske dvojbe može li tabloid poput 24sata uspjeti. Tržište se smatralo suviše klajnbirgerskim za takvu vrstu dnevne novine; oglašivači su ga ispočetka žestoko ignorirali, a bez tog izvora prihoda, investicija za austrijsku grupu mogla bi uskoro postati neodrživa.

Majstor dolazio privatnim avionom da popravi stroj

“Bilo je i puno gluposti. Svi su mi se smijali kad sam napravio naslovnicu od toga što će biti u današnjoj epizodi sapunice. Svi su rekli, ‘ovi su potpuno prolupali’. A ja nisam imao ništa bolje za naslovnicu, pa sam odlučio napraviti nekakav eksperiment. Bio sam užasno radikalan prema raznim uzusima branše, da se mora imati popis kina i kazališta, da se mora imati veliki TV raspored. Ja sam to sve ukinuo, da bih otvorio više prostora za priče. Mijenjali smo novine, iz dana u dan. Znao sam točno što želim, pravi tabloid, što mi je omogućavalo da brzo djelujem i isprobavam stvari”.

U manje od godinu dana mandata, kaže, 24sata postao je najtiražniji i najčitaniji list na tržištu. “Bio je priličan šok jer se dogodilo jako brzo. Nitko živ to nije očekivao. Da bi na kraju imali duplo veću čitanost i nakladu od bilo koga. Došli smo na godišnji prosjek prodaje od 180 tisuća primjeraka dnevno, a rekordna prodaja bila je 254 tisuće. Svaki smo petak, zbog količine, imali probleme s tiskarskim strojevima. Majstor je morao dolaziti privatnim avionom u Zagreb da popravlja stroj”.

Osjećaj tržišnog uspjeha Trupčeviću je bio fenomenalan i fenomenalno opijajuć. “Mislio sam da je cijeli svijet moj. U toj sam fazi vjerojatno bio malo prebahat. U mom svijetu, to je kao da odeš na Olimpijadu i uzmeš zlato. Znaš, imao sam neki profesionalni san, za koji su bile sve šanse da će ostati samo san, i tak su se posložile kockice da sam imao priliku to ostvariti”.

Prelazak iz redakcije u menadžment izvadačke grupe

Nakon dvije i pol uspješne godine u 24sata, Trupčević je imenovan i u Upravu kompanije, tako da se neko vrijeme paralelno bavio uredničkim i poslovnim funkcijama, a godinu i nešto kasnije, u svibnju 2009. napušta mjesto glavnog urednika i posvećuje se vođenju kompanije. S Jasnom Zemljić, koja mu je kasnije postala supruga, upravlja poslovanjem 24sata, ali i ostatka Styrija grupe. Radit će na redizajnu Poslovnog dnevnika, restrukturiranju Večernjaka usred krize i lansiranju novih magazinskih naslova, a martensice i pidžama bit će odavno umirovljeni.

Jedna od prekretnica za 24 bila su međunarodna priznanja; Svjetski forum urednika 2008. godine proglasio je web stranicu 24sata jednom od pet najboljih na svijetu, u društvu El Paisa, londonskog Timesa i Guardiana. Financial Times proglasio je 24sata najinovativnijima novinama na svijetu; nešto što se smatralo snažnim trashom sada je dobilo relevantnu afirmaciju na svjetskoj razini, a gdje ima relevantne afirmacije, uskoro ima i politike.

Sanaderove reakcije na kritike i zezancije u 24sata

“Sanader je stalno radio zakulisne pritiske na razne načine”, kaže Trupčević, “a odustao je tek nakon našeg upornog kopanja po aferi njegove kolekcije skupocjenih satova. Nakon toga otkrili smo i mutnu priču oko blindiranog BMW-a za koji javnost nikad nije vidjela račune, a uvidom u austrijske sudske dokumente dokazali smo da tamo niti približno nije mogao zgrnuti toliko bogatstvo. Firme koje je imao u Austriji bile su bezvrijedne”.

No, jedno otkriće tih mjeseci, znatno benignije od satova i BMW-a, izazvalo je neočekivanu Sanaderovu reakciju. “Gledajući sudske spise otkrili smo da je promijenio ime. Zvao se Ivica, i u nekom trenutku je službeno promijenio ime u Ivo. Nije nam bilo jasno zašto. Razlog nikad nismo otkrili, no mnogi su nam potvrdili da je na tu temu posebno osjetljiv. Kada smo to objavili, misleći da je to samo dobra fora, pobjesnio je. Ni za jednu aferu nije reagirao takvim pritiscima, kao za priču o imenu”.

Kasnije su uspostavili donekle normalnu komunikaciju – “shvatio je, valjda, da ima posla s luđacima i da je bolje razgovarati izravno” – pa ga je tu i tamo zvao, da se požali na kritike, satiru i tekstove. “Jednom me nazvao da se požali što smo objavili da ima izlizane đonove na cipelama, a nakon ostavke zato što smo na naslovnici napisali da je kukavica”, prisjeća se Trupčević.

Slučajno Sanaderu dao ideju za trećesiječanjski puč

Odnos Sanadera i Trupčevića ima jednu posebnu neobičnu epizodu. “Malo je poznato da sam mu ja, u jednom razgovoru, dao ideju za trećesiječanjski puč u stranci. Nije mi to naravno bila namjera, ali gledajući kako iz sjene pokušava upravljati strankom i Vladom, rekao sam mu: ‘Meni se čini da si napravio glupost. Ako si htio upravljati iz pozadine, onda si trebao ostati na mjestu predsjednika stranke, pa bi iz te pozicije ipak imao neki legitimitet’. Ostao je bez teksta, zamislio se i šutio nekoliko sekundi, pa rekao: ‘U pravu si'”.

Manje od dva tjedna kasnije Trupčević je u čudu gledao kako Sanader suludim manevrom pokušava vratiti vlast u stranci. “Neko vrijeme nakon toga rekao sam mu da mislim kako će ga uhititi, na što je samouvjereno odmahnuo rukom, rekavši da se takvo što naprosto ne radi”.

Prije ovih epizoda, kaže, Sanadera je navukao da obeća pomoći djeci sa stopostotnom invalidnošću. “Više od 500 dana mrcvarili smo ga kampanjom da se promjenom zakona poboljša njihov status, tako da se roditeljima takve djece omogući status njegovatelja uz financijsku naknadu. Nismo stali dok nismo dobili taj zakon. I proračunsku stavku”.

Nakon niza uspjeha stižu prvi poslovni flopovi

Čuveniji je Trupčevićev sukob sa Sanaderovim nasljednikom na mjestu premijera, današnjim predsjednikom Zoranom Milanovićem, protiv kojeg je doslovno lansirao reklamnu kampanju. Znali smo, priča danas, da Milanović i njegova Vlada imaju nepremostivu alergiju na 24sata, što je kulminiralo kad je svim novinama snižena stopa PDV-a na 5 posto – osim 24sata, kojima je se trebala povećati s 10 na 25 posto.

“Prema suludom kriteriju da snižena stopa vrijedi samo za novine koje imaju preko 25.000 riječi u pojedinačnom izdanju”, kaže. “Takav neskriveni osvetnički pritisak na pojedini medij, na tako glup i proziran način, nismo imali prilike vidjeti u mnogo gorim državama. Dodali smo feljton u novine, s vrlo sitnim slovima, kako bismo napumpali broj riječi. Potom smo lansirali billboard kampanju kojom smo ga sprdali, a na kraju podnijeli tužbu Ustavnom sudu. Morali su se povući i izbrisati spornu odredbu iz zakona”.

Nakon uspješnih uredničkih mandata, kriznih će se godina familijarizirati s manje mu poznatim osjećajem u poslovanju, izostankom uspjeha. “Prvi neuspjesi teško su mi padali. Dogodi ti se da malo zabriješ, misliš da stvarno sve što dotakneš možeš pretvoriti u zlato, a zbilja ne možeš. Priznajem, u nekom trenutku pogubio sam taj doticaj sa stvarnošću, pomislio sam da mogu sve”.

Neuspjeh televizije i fantazije izdavača o webshopu

Na početku krize 2009. godine, 24sata lansirat će prvu hrvatsku news televiziju, inicijalno na MaxTV-u, a novac za oglase naprosto je obrisan. Nakon nekoliko godina kontinuiranog investiranja i milijunskih gubitaka, projekt je ugašen.

“Televizija nije uspjela. Mislim da smo imali veliku nesreću i nekoliko grešaka koje nismo vidjeli. Nitko nije vidio da će kriza biti takva. Istovremeno se pojavljuje nekoliko konkurentskih news kanala, a love nema. Shvatio sam da je za nas televizija suštinski bila pogrešna, čak neovisno od krize i konkurencije. Skrenula nam je pozornost s web videa. Razumijem zašto, bilo je prerano, internetska veza bila je slaba, ali smo se nakon toga vratili na web video i rasturili”.

Cijeloj industriji kriza je donijela žestok pad prihoda i ubrzani pad tiraže, a izdavači diljem svijeta svašta su pokušavali kako bi pokušali nadoknaditi prihode. Omiljen potez izdavačke industrije u to vrijeme bilo je lansiranje neke vrste web shopa, na čemu se, ambicioznim projektom Mondo.hr, okušala i Styria. Logika je bila da se publika treba dodatno monetizirati – ako te već netko čita, zašto mu ne servirati paket pelena ili televizor koji sam prodaješ?

Pobuna novinara tijekom restrukturiranja Večernjeg lista

“Precijenili smo važnost naše medijske moći. Imali smo polugu komunikacije, ali nismo imali polugu nabave. U retailu, nabava robe je glavna, a mi o nabavi nismo imali pojma. Dogurali smo do 20 milijuna kuna prihoda, ali bili smo daleko od profitabilnosti. I ništa, to smo onda prodali i povukli se. Imao sam još nekih takvih eksperimenata. Na nekim stvarima smo i zaradili, a na dosta njih smo izgubili”.

Odradio je i težak mandat predsjednika Uprave Večernjeg lista, tijekom kojeg je, na negodovanja sindikata, povlačio teške poteze i provodio restrukturiranje, pa i otpuštanja. Štrajk novinara, vrlo javan, trajao je punih 26 dana.

“Tih mjesec dana bili su najgore razdoblje moje karijere, mnogo gore od većih neuspjelih projekata. Vladalo je opsadno stanje u cijelom Vjesnikovom kompleksu, spavao sam po dva sata dnevno. U jednom trenutku stotine novinara iz svih redakcija, među njima i moji prijatelji, prosvjedovali su ispred naše zgrade i izvikivali: ‘Srami se!’. To me pokosilo, a nisam naravno to smio pokazati. Predstavljali su me kao plaćenika koji je za veliku plaću izdao kolege i profesiju”, kaže.

Blackout u Dnevniku i višegodišnji PTSP od štrajka

“O tome su me tada pitali u trećem Dnevniku HRT-a. Nakon tog pitanja, prvi put u životu doživio sam blackout, iako sam sjajno odradio duel s predstavnicom sindikata. Cijeli Vjesnikov kompleks oblijepili su naslovnicom Arkzina na kojoj sam pozirao gol, sa studentskim indeksom preko genitalija, a uz to citirali tekst iz Ferala o mojim anarhističkim promišljanjima. Cijela kampanja bila je usmjerena na mene osobno, a cijena je bila da sam godinama tiho liječio PTSP”.

Dodatna ironija sudbine bila je u tome što je Trupčević, deset godina ranije, bio jedan od organizatora novinarskog štrajka u Jutarnjem listu, koji također nije uspio. Sada je bio taj koji je, bez ijednog uzmaka, bio primoran lomiti štrajk u Večernjaku.

Tema za Trupčevića bila je šira od neuspjeha dva ili tri projekta. Tijekom dotadašnje karijere iskazivao je neosporiv urednički njuh, razumijevanje publika i sadržaja, uspijevao je spojiti domaće interese i međunarodna gibanja, voditi ljude i zainteresirati čitatelje – no, može li odličan glavni urednik, još uvijek u svojim tridesetim godinama, postati odličan medijski menadžer?

“Na dosta sam stvari polomio zube. Tad sam naučio gubiti. Meni se to tad činilo najgore na svijetu. Danas kad gledam na to, pa niti je to bio financijski ili neki drugi teški flop. Bio je flop, ozbiljan flop, ali nije sad bio nešto da umreš. Naučio sam da, kad ti se to dogodi, jednostavno se moraš ustati, obrisati prašinu, i krenuti dalje kao da ništa nije bilo. Nema druge”. Krenuo je dalje.

***

Tijekom posljednje faze styrijskog mandata, zadnjih četiri ili pet godina, u javnosti i na društvenim mrežama, isprofilirao se kao pionir digitalne transformacije, žestoki kritičar Marka Zuckerberga i neka vrsta korifeja čitave industrije. Javnim istupima ukazuje na šire društvene probleme s tech gigantima, promovira projekte 24sata, zastupa interese industrije, a tu i tamo, za dobra stara vremena, polemizira s konkurencijom, pogotovo TV kućama, bez posezanja za suzdržavanjem.

Inače, prije dolaska u 24sata bio je prihvatio poziciju glavnog urednika jedne komercijalne televizije. Već je dao otkaz u Sanomi, no onda se naglo predomislio jer mu se nije svidjelo kako druga strana završava finalne pregovore, pa je direktoru Sanome javio da bi ipak ostao. Tko zna što bi danas govorio i promovirao, da je završio u televizijskom biznisu…

Metoda izrezivanja i opsesivnog proučavanja vanjskih tokova nije ga napustila; na nekoliko panela posljednjih godina imao sam prilike nastupati s Trupčevićem, i uvijek je dolazio s gomilom uredno isprintanih članaka i preciznih grafova, pripremljen i artikuliran, iskazujući istu uvjerenost u digitalnu disrupciju tradicionalnih medija poput televizije, kakvu je davno posjedovao za političku disrupciju u ime anarhije.

Analiza prethodnih promašaja poput e-commercea

Ne bez pokrića. Njegov 24sata osvojio je više od stotinu nagrada za digitalne projekte; posljednjih godina, kaže, bilježe velik rast prihoda od oglašavanja; samo s video projektom Joomboos došli su na 860 tisuća YouTube pratitelja; kompanija je kontinuirano profitabilna i stabilna, a ostvaruje oko 200 milijuna kuna godišnjih prihoda. Pokrenuo je nagradu “Ponos Hrvatske”, dugotrajnu kampanju za bolje obrazovanje, akciju “Reforme odmah!” i podržavao poduzetnike.

Našpanano samopouzdanje, u prethodnoj krizi možda narušeno, definitivno je povratio. Tih kriznih godina, kaže, prvo je počistio rupe i sanirao promašaje poput e-commercea. Analizirao je vlastite poteze i zaključio da su previše svaštarili, a zanemarili suštinu. “Otišli smo izvan svog biznisa. Otišli smo preširoko. Ne možeš dobro raditi deset stvari. Tu smo zaključili da sve karte treba baciti na digital, na video. Cijela industrija grčevito se držala tog printa, kao neko sidro koje te vuče. Ja sam u firmi s time raskrstio, vrlo oštro”.

Strateškim usmjerenjem, administrativnim mjerama i fanatiziranjem suradnika, 24sata zadao si je cilj da 80 posto resursa i fokusa bude na digitalnim platformama, a 20 posto na tiskanom izdanju. Ono što mnogi u industriji ne razumiju, kaže, jest da taj proces ima dijametralno suprotnu dinamiku od procesa lansiranja ili repozicioniranja tiskanog izdanja.

Novine su poput sprinta, digital poput maratona

“Uspjeh s novinama fakat je bio sprint, a digital je maraton, u kojem trebaš ne posustati, ne odustajati, boriti se. A cijelo vrijeme sve se mijenja. Misliš da je desktop proizvod, dođe Steve Jobs sa smartphoneom, pa dođu društvene mreže, pa ti gro publike ode tamo… Sve je postalo stravično komplicirano. Moraš strpljivo raditi, boriti se, investirati deset godina prije nego dođeš u fazu da možeš nešto ozbiljno monetizirati”.

Budućnost monetizacije medija, osim u web videu, vidi u digitalnoj pretplati na sadržaj, sve popularnijoj diljem svijeta. Vjeruje da Hrvatska nije ni po čemu posebna i da taj model može zaživjeti, kao što je zaživio model tabloida, iako u njega gotovo nitko nije vjerovao. “Prihodi izdavača prije su bili značajno u korist prihoda od publike. Sada oglašavanje nosi sve veći udio. To nije zdravo”, smatra.

“Digitalne pretplate jedini su ispravan put da se vrati balans. I da se medijima osigura ekonomska neovisnost koja će jamčiti da rade za publiku koja ih plaća. I ni za koga drugoga. To je od najveće važnosti. Čak i oglašivači, kupnjom oglasa kod domaćih izdavača, ne kupuju samo kanal komunikacije, nego neizravno financiraju istraživačko novinarstvo, razotkrivanje afera, zahtijevanje reformi i, bez pretjerivanja, mijenjanje zemlje na bolje”.

‘Mediji su moj život, teško da će to izaći iz mene’

Sve to, otkrivanje afera i zahtijevanje reformi, Trupčeviću će, prirodno, nedostajati. U ovom dijelu višesatnog razgovora suzdržaniji je i sentimentalniji nego kad uživljeno prepričava nekadašnje tržišne bitke u Jutarnjem, Storyju i 24sata, o kojima govori kao da odmah, za sutra, mora izmisliti jaku naslovnicu ili duplericu kojom će iznenaditi konkurenciju.

“Mediji su cijeli moj život, i teško da će to ikad izaći iz mene. Nemoguće. Hoću li se ikad poželjeti vratiti, ne znam. Da će mi nedostajati, sigurno će mi nedostajati. Neće mi jedino nedostajati svi ljudi koji zovu da utječu na naše izvještavanje, da nešto ne objavimo, da guraju neke svoje agende i narative. To je smaračina”. Obećao je nastaviti s objavama “Mark, izdrži”, na fejs profilu.

Odaje dojam smirenog čovjeka, sasvim zadovoljnog rezultatima vlastitog djela, kao da podvlači crtu, zbraja bilancu i velikogoričkom dječaku sa Startovim izrezotinama poručuje da će jednog dana sve biti OK; da će ta prva subverzija, osnovnoškolska, na kraju rezultirati karijerom u kojoj će godinama imati priličan utjecaj događaje na u Hrvatskoj. Tog utjecaja, smatra, valja biti svjestan.

Djelomično je kolabirao dio društvene infrastrukture

“Mediji imaju veliku moć. I oni moraju tu moć prihvatiti kao veliku odgovornost. Kao što političari imaju moć, imaju je i mediji. Oni moraju biti svjesni te odgovornosti i voditi računa o tome. Kao i svaki centar moći, tako i mediji moraju biti predmet kritike. Mediji ne vole biti kritizirani, ali mislim da moraju biti, da bi postali bolji. Da bi ta moć opet bila pod nekom kontrolom. U tom smislu, meni je užasno drago vidjeti kad mediji međusobno polemiziraju, mislim da je to zdravo”.

“Slabljenje uloge profesionalnih medija u društvu je opasno. Mnogi ne misle da naši mediji imaju neku posebnu vrijednost, no kada se sagleda koliko su afera i korupcije otkrili zadnja tri desetljeća, u kojoj mjeri su bili savjest društva, teško je i zamisliti gdje bismo danas bili bez te njihove uloge”, kaže.

“Mediji su bili sastavni dio društvene infrastrukture. Dolaskom globalnih giganta djelomično je kolabirao dio društvene infrastrukture. To će narednih dvadesetak godina biti velika tema. Ti sad zaista imaš ljude koji žive u paralelnoj stvarnosti. To se najzornije vidi na primjeru Amerike. A ima toga i kod nas, primjerice na temi pandemije…”.

Trupčević bez medija? Možda nekako, barem formalno, ako mu je za vjerovati da nekoliko godina želi nešto novo. Mediji bez Trupčevića? Bitno kompleksnija tema.