Cijena nafte konačno je počela rasti, analiziramo kompleksnu političku igru i akciju koja je u pozadini

Analitičari švicarskog bankarskog giganta UBS-a procjenjuju da dnevno na svjetsko tržište dolazi nekoliko milijuna barela nafte koje nema tko kupiti. Samo članice OPEC-a, kartela proizvođača nafte, svaki dan bacaju na tržište 31,8 milijuna barela nafte, premda potražnja ne prelazi 28,5 milijuna tona. SAD su do prije nekog vremena uvozile godišnje 450 milijuna barela, no otkada se nafta počela dobivati iz škriljevca, udvostručile su vlastitu proizvodnju, pa više nisu uvoznici, a u rezervama imaju povijesno rekordne količine od oko 500 milijuna tona.

Kina je od siječnja do lipnja ove godine smanjila uvoz nafte s 7,55 milijuna barela na 7,3 milijuna barela dnevno. Do usporavanja potražnje dolazi i zbog toga što su svi potrošači, zbog niske cijene, nagomilali goleme zalihe nafte, što je sada vrijeme za remont rafinerija, ali i zbog smanjenja domaće potrošnje.

Slamanje ekonomske moći Rusije

Zbog toga se sve više produbljuje jaz između ponude i potražnje, pa je sada zaista posljednji trenutak za proizvođače nafte da zaustave opasno negativne trendove. A to znači radikalan odmak od dosadašnje politike. Naime, do sada glavni proizvođači, poput Saudijske Arabije i Katara, nisu željeli smanjivati proizvodnju, bojeći se da će dugoročno izgubiti tržišta koja bi mogli osvojiti američki proizvođači nafte iz škriljevca ili neki drugi proizvođači.

Osim toga željeli su niskom cijenom nafte zaustaviti razvoj alternativnih izvora energije. Dok je cijena barela nafte prelazila 100 dolara, isplatilo se ulagati u alternativne izvore energije, no na tako niskoj cijeni ništa se od toga više ne isplati pa su investicije svedene na minimum.

#Oil price reaches one-month high on hopes that Russia will strike a deal https://t.co/bh5ns9nlNq #oilprice

— Heron Financial (@Heron_Financial) August 18, 2016

Stoga ne čudi da se već počekom godine počeo nazirati preokret. SAD su ohrabrivale Saudijsku Arabiju da ustraje na politici niskih cijena jer su se nadale da će tako slomiti ekonomsku moć Rusije. Zbog dramatičnog pada cijene nafte, Moskva je, naime, zapala u ozbiljne ekonomske probleme i recesiju, godišnja inflacija prelazi 16 posto, devizne i zlatne rezerve već su gotovo prepolovljene.

Naftni rat je igra na rubu pravog rata

Stoga ne čudi što je Moskva upozoravala Rijad da naftni rat znači opasnu igru na samom rubu pravog rata. Na to se nadovezao rat u Siriji gdje su Rusija i Saudijska Arabija na suprotstavljenim stranama: Moskva uživa potporu Irana i Kine, a Rijad SAD. Tako su Rusija i Saudijska Arabija istodobno vodili rat na dva fronta: na političkom i ekonomskom. U taj rat uključio se i Iran koji se nakon ukidanja sankcija pojavio na svjetskom tržištu nafte, a ne krije ni svoje političke ambicije da izravno sudjeluje i arbitrira u vojnim sukobima u Siriji, Jemenu, Libiji, Iraku…

Osim toga, niska cijena nafte drastično je smanjila proizvodnju nafte u Kanadi, Meksičkom zaljevu, na Sjevernom moru, Brazilu, Nigeriji, Alžiru, u Sjevernoj Dakoti, Oklahomi, Teksasu, Aljaski, Kazahstanu, Venezueli…

Zbog golemih gubitaka u državnom proračunu, Saudijska Arabija se, za nju potpuno neočekivano, odjednom našla u sličnoj ekonomskoj situaciji kao i Rusija, pa je bila prisiljena odustati od strategije podržavanja niskih cijena nafte. Istodobno, Rijad je shvatio da se jedino u dogovoru s Moskvom može izboriti za više cijene.

Iran odbio smanjiti proizvodnju nafte

Zbog toga su već u proljeće Rusija i Saudijska Arabija postigle dogovor o smanjenju proizvodnje kako bi potražnja nadmašila ponudu, što bi, onda, automatski izazvalo rast cijena. No, Iran je, na opće iznenađenje, na sastanku OPEC-a u Dohi odbio ograničiti proizvodnju, pa je dogovor, koji je već bi postignut, propao premda su se s njim suglasile sve ostale članice OPEC-a, Alžir, Angola, Ekvador, Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati te Venezuela.

Iranski ministar nafte Bijan Zanganeh tada je upozorio da se veliki proizvođači nafte moraju pomiriti s činjencom da se Iran na velika vratio na svjetsko tržište te da moraju uvažavati stajališta Teherana. Objasnio je kako je Iran uvjeren da zamrzavanje proizvodnje neće donijeti korist njegovoj državi koja je godinama bila pod sankcijama pa nije mogla izvoziti naftu.

Nakon proljetnog neuspjeha, Rusija i Saudijska Arabija ponovno su nedavno pokrenule inicijativu kojoj je cilj obuzdavanje prekomjerne proizvodnje nafte. Prošlog tjedna novi ministar energije Saudijske Arabije Khalid al-Falih dao je do znanja da je njegova zemlja spremna prihvatiti mjere kako bi se stabiliziralo tržište cijena nafte, a nakon toga je ruski ministar energetike Aleksandar Novak izjavio da se njegova zemlja konzultira sa Saudijskom Arabijom, članicama OPEC-a, ali i drugim proizvođačima nafte, kako vratiti cijene na razinu koja je prihvatljiva najvećom broju proizvođača i izvoznika nafte.

Energična akcija Moskve i Rijada

Mnogi su sumnjičavi da će Moskva i Rijad u tomu uspjeti: utjecaj OPEC-a na opskrbu naftom i formiranje cijena, ozbiljno je oslabljen budući da njegove članice opskrbljuju tržište, umjesto s nekadašnjih 50, sa svega 20 posto nafte. No, kako ima naznaka da bi i neki proizvođači nafte izvan OPEC-a, mogli podržati nastojanja da se smanji proizvodnja i poveća cijena, stvoreni su uvjeti da napokon Moskva i Rijad nametnu svoja rješenja.

Saudijska Arabija pa ni Rusija naprosto više ne mogu podnositi tako niske cijene nafte. Primjerice, Rijad je imao 2014. devizne rezerve u visini od 746 milijardi dolara, a do sada je već potrošio više od 250 milijardi. Kad se uzme u obzir još i to da se na tržište slijevaju goleme količine iranske nafte, da Kina smanjuje potrošnju, kao i Japan, koji ponovno stavlja u pogon svoje nuklearne elektrane, tada je jasno da Moskva i Rijad moraju poduzeti energičnu akciju. A to mogu samo zajedničkim nastupom: jedino tako mogu spriječiti daljnje urušavanje svojih ekonomija.

Low #OilPrice Continues to Hamper #SaudiArabia economy https://t.co/KNDhKqlOK0 via @FDI_org pic.twitter.com/zFlpATSpla

— Future Directions (@FDI_org) August 19, 2016

Da bi se ovaj puta zaista mogao postići dogovor, upućuju i vijesti kako je Saudijska Arabija odlučna, ako se sada ne prihvate njeni zahtjevi, upotrijebiti oružje na koje nitko nema odgovora i koje bi, ekonomski i politički, najozbiljnije potreslo cijeli svijet. Najjednostavnije: Rijad više vrijednost rijala, domaće valute, ne bi vezao uz dolar, već bi uveo plivajući tečaj.

Opći kaos na svjetskom tržištu

A to bi onda izazvalo lančanu reakciju bez presedana: na isti potez bili bi primorani Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Kuvajt, ali i ostali izvoznici nafte poput Ažira, Venecuele, Kanade, Nigerije… Zbog devalvacije rijada i ostalih valuta došlo bi do općeg kaosa na svjetskom tržištu jer bi cijena nafte pala na svega dvadesetak dolara. Uostalom, to su već učinili Kazahstan i Azerbejdžan koji su, nakon što su raskinuli vezanost svojih valuta uz dolar, smanjili vrijednost svoga novca.

Zbog svega toga agencija Wood Mackenzie, a s tim se slaže većina financijskih i analitičarskih institucija u svijetu, predviđa da će se u 2017. cijena barela nafte kretati između 50 i 60 dolara. Osim što bi to donekle pomoglo proizvođačima i izvoznicima da bolje pune državne proračune, omogućilo bi i oporavak cijene naftne industrije. Ponovno bi oživjela proizvodnja nafte iz škriljevca i iz Sjevernog mora, koji su bili zamrli, a obnovili bi se i neki projekti od kojih se odustalo zbog niske cijene nafte.

A o kojim je iznosima riječ najbolje govori podatak The Scottish energy consultancy agencije koja je izračunala da bi naftne kompanije, ako se ne poveća cijena barela do 2020., odustale od ulaganja oko tisuću milijardi dolara u nove naftne i plinske projekte.