Ekonomist Šonje predstavio iznimno važnu studiju o sanaciji banaka

Šonje se nada da će podaci koje je iznio pomoći da se hrvatska politika i javnost konačno dogovore oko toga je li sanacija bila korisna ili nije, jer dosad o tome slušamo samo paušalna ili politizirana mišljenja. Pogledajmo, dakle, zašto bi ta studija sanacije hrvatskih banaka mogla biti bitna.

Nitko dosad nije ni pokušao analizirati podatke

“Nijedna državna institucija dosad nije stala iza jedne ovakve analize, to je stvar deficita demokracije u Hrvatskoj”, rekao je Šonje. U vrijeme saniranja banaka u Hrvatskoj ni demokracija ni financijski sustav nisu bili razvijeni, pa ni u sanaciji nije bilo kontrolnih mehanizama. Javnost nikad nije doznala sve što je trebala o tom procesu.

U Hrvatskoj stoga o sanaciji kruže tri mantre: da je na nju potrošeno 80 milijardi kuna, a da se vratilo samo 5-7 milijardi, da je sanacija bila nužno ulaganje, ali da se nije isplatila, te da je sve bilo nepotrebno jer su banke samo predane u ruke stranih vlasnika. Studija odgovara na većinu takvih teza.

Što je u analizi, a što nije, iako bi trebalo biti

Arhivanalitika je napravila prvi sustavni pregled linearne sanacije hrvatskih banaka i pojedinačnih sanancija. Svaka pojedinačna sanacija obrađena je do svake transakcije, uključujući kamate koje su plaćene na obveznice izdane u sanaciji.

Studija prvi put donosi i objašnjenje koji su zapravo potezi napravljeni u sanaciji i koja je njihova ekonomska narav, ne bi li se, tvrdi Šonje, konačno riješio problem opće zbunjenosti oko termina, koja olakšava politiziranje tog pitanja.

Detaljne analize prodaje banaka te društvenog troška i koristi tek treba napraviti. Direktor Sektora za istraživanja i statistiku HNB-a Ljubinko Jankov, koji je u priči o sanaciji banaka odigrao svojevrsnu pretpovijesnu ulogu, upozorio je da bi u ovakve analize bilo dobro uračunati informacije o tijeku novca, a ne samo o stanju banaka. “Banke s puno toksičnih kredita pokušavaju se više naplaćivati od dobrih klijenata. To guši gospodarstvo, a banke postaju taoci loših klijenata”, kaže Jankov.

Treba li uopće sanirati propale banke?

Stručnjaci se slažu da treba sanirati banke, i to ako one zadovoljavaju propisane uvjete za sanaciju. Rizik je neizbježan. “Sanacije se uvijek provode na brzinu, jer kad se banka počne urušavati, nikad se zapravo ne zna kako je povezana s drugima i hoće li za sobom povući druge banke. Treba brzo reagirati, što znači da se sanacije provode s manjkom informacija i nisu uvijek uspješne”, objasnio je Jankov.

Zakon po kojemu je provedena sanacija banaka smatra školskim primjerom dobrog zakona, što se, rekli su sudionici, vidi i u novim direktivama EU koje nalažu iste instrumente koje je Hrvatska koristila od 1994. do 2000. Problem je, tvrdi, moralno pitanje treba li država sanacijom nagrađivati loše upravljanje bankama, kao i pravosuđe. “Meni nije jasno zašto se nijedan spor proizišao iz procesa sanacije ne može završiti, kao i zašto se na temelju istih zakona donose različite presude pa slučajevi idu do Vrhovnog suda i natrag”, kaže Jankov. U svakom slučaju, smatra da studija odgovara na puno špekulacija.

Koliko je zapravo potrošeno na sanaciju?

Po studiji Arhivanalitike, na sanaciju je potrošeno puno manje od često isticanih 80 milijardi kuna. Studija pokazuje da je na linearnu sanaciju hrvatskih banaka ukupno potrošeno najviše 36,5 milijardi kuna. Kada bi se od toga odbilo poništenje duga zamjenom društvene imovine za staru deviznu štednju i učinak tog brisanja, trošak bi bio 28,5 milijardi kuna. U to su uključeni i dugovi iz vremena Jugoslavije koji su se morali platiti stranim vjerovnicima okupljenima u Londonskom i Pariškom klubu. Na pojedinačne sanacije banaka potrošeno je 12,9 milijardi kuna.

Je li sanacija bila korisna ili štetna?

Kad se uzme u obzir prihod države nakon sanacije, studija Velimira Šonje tvrdi da smo profitirali. Spašeno je 6 banaka, koje su na kraju sanacije 2001. imale plus od ukupno 55,8 milijardi kuna, 4,4 milijarde jamstvenog kapitala i 37,80 % tržišnog udjela. “Sanacija banaka, uostalom, nikad nije investicija, već smanjenje duga, i stoga je ne treba ni promatrati kroz povrat uloženoga”, kaže Šonje. S tim se slaže i direktorica Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB) Marija Hrebac. Agencija koju vodi za državu je preuzela dionice, nekretnine i drugu imovinu saniranih banaka te naplatu dijela dugova.

Ukupno je dosad, po studiji Arhivanalitike, od prodaje i naplate država izravno inkasirala malo više od 7 milijardi kuna, a kada bi se pribrojila tržišna vrijednost imovine koju još ima, kao i korist od privatizacije banaka, brojka bi se popela na oko 20 milijardi. Gospođa Hrebac, međutim, upozorava da je slika uspješnosti sanacije drugačija kad se uzme u obzir novac koji je država potrošila izravno iz proračuna na linearnu i pojedinačnu sanaciju te da je preuzela dio loše imovine.

Zašto je država uopće sanirala banke?

Banke su sanirane da bi Hrvatska uopće uspostavila bankarski i financijski sustav, navodi se u uvodu studije. Borislav Škegro pozvan je na okrugli stol upravo ne bi li dao odgovor na to pitanje . “Ja nisam samo uveo PDV, bio sam tata-mata i za sanaciju banaka”, predstavlja se Škegro mlađim čitateljima.

Kao potpredsjednik Vlade sa zaista golemim ovlastima, i kasnije ministar financija, Škegro je politički i operativno vodio proces. Kao i svi stručnjaci, tvrdi da u Jugoslaviji banaka u pravom smislu nije bilo. Ljubinko Jankov je 2000. objavio da je nakon prve strane revizije banaka, koju je 1989. naručio legendarni jugoslavenski premijer Ante Marković, tada vrlo ugledna revizorska kuća Coopers & Lybrand utvrdila da jugoslavenske banke imaju dvaput manje kapitala no što im treba za plaćanje dugova.

Od 28 banaka koje su tada poslovale u Hrvatskoj, 13 ih je praktički bilo pred bankrotom, a ono što je uslijedilo bilo je još i gore. Kad se Jugoslavija raspala, srpski predsjednik Slobodan Milošević devize iz zajedničkih rezervi proglasio je srpskim rezervama, a banke su naslijedile zajedničke dugove i međusobna jamstva te bile iscrpljene kreditiranjem i dugovima velikih državnih poduzeća, kojima nisu smjele aktivirati jamstva jer se smatralo da su ta poduzeća prevažna da bi ih se ugrožavalo. Značajan dio jugoslavenskog duga bio je upisan u bilancama banaka.

Škegro je dao živopisan prikaz razloga za sanaciju

“PBZ nije bio banka, već ubožnica”, evocirao je Škegro krunski primjer tadašnjeg stanja bankarskog sustava u Hrvatskoj. “Oni 1992. godine nisu imali za plaćanje dnevnih obveza, stalno su visili na pozajmicama. HNB je doslovno vodio monetarnu politiku ovisno o PBZ-u, posuđujući toj banci novac. Više od 60 posto njihovih toksičnih dugova otpadalo je samo na INA-u, kojoj nije padalo na pamet da plati ijednu ratu; tu su bili i HEP, Hrvatske željeznice, cijela brodogradnja, poljoprivredno-industrijski kombinati… PBZ je 1993. pod hipotekom imao svo žito u Hrvatskoj. Što je mogao direktor, zaplijeniti sve rezerve pšenice i prodati ih na stranom tržištu?”, opisao je Škegro. Dugovi banaka nakon raspada Jugoslavije dodatno su narasli.

Zašto su banke morale biti sanirane dva puta?

Linearna sanacija kao jedinstvena pomoć svim bankama bila je hitan politički potez jer je Hrvatska trebala platiti dugove iz Jugoslavije i one koji su proizašli iz raspada te države. Odluka je bila paušalna, nisu bili poznati stvarni dugovi banaka. Nije bila dobro rješenje jer nisu sve banke imale jednako velike dugove.

Bio je to i izrazito politički potez; nisu učinjeni ni osnovni koraci – smjena uprava propalih banaka i poništavanje dionica. Vlasnici i direktori su ostali isti, a porezni obveznici su sve to sanirali. Neke banke su imale goleme dugove, koje je trebalo smanjivati dodatnim, pojedinačnim sanacijama. U igri je bilo šest banaka: PBZ, Riječka banka, Splitska banka, Croatia banka, Dubrovačka banka i Slavonska banka.

Kako će se banke sanirati u budućnosti?

Hrvatska nije endemski primjer sanacija: sve države vode istu raspravu o spašavanju posrnulih banaka, posebno nakon zadnje financijske krize iz 2008. koja je razotkrila svu patologiju dosadašnjeg sustava i neodgovornost uprava banaka u upravljanju kapitalom. Europska unija lani je donijela povijesnu odluku i osnovala sanacijski fond. Banke sada same uplaćuju u fond iz kojega će ih se spašavati ako bude trebalo pa teret sanacije više ne bi trebali snositi porezni obveznici, barem ne u dosadašnjem obliku.