Filmska diva Angela Bassett snimila je dokumentarac o problemu vode u svijetu s zanimljivom porukom
Pitke vode ima sasvim dovoljno, ali upravljanje rezervama je totalni kaos
Mnoge su svjetske produkcijske kuće pričekale prošli tjedan i Pariški summit o klimi kako bi plasirale dokumentarne filmove i namjenske reportaže ekološke tematike. Summit je završio najodvažnijim sporazumom o sprečavanju globalnog zatopljenja u povijesti, a najvažniju sporednu temu summita, onu o problemu vode, drugima je oteo National Geographic u okviru svoje nove dokumentarne serije “Breakthrough” (Proboj), koja se od nedjelje može gledati i na našim kablovskim televizijama.
Rezerve pitke vode bile su jedna od glavnih tema aktivista na summitu o klimi u Parizu
“Shvatili smo da se prava drama zapravo krije u znanosti i istinitim pričama”, objasnio je na premijeri serije u Los Angelesu Brian Grazer koji je producirao seriju s filmašem Ronom Howardom. Zvijezde poput Angele Bassett, Petera Berga i Paula Giamattija, scenarist Akiva Glodsman i redatelj Brett Ratner preuzeli su režiju dokumentaraca, fokusirajući se na tehnološka rješenja ključna za rješavanje najvećih svjetskih problema.
Zaštita pitke vode kao vrlo lokalni posao
Dok su lideri 196 zemalja svijeta u Parizu pokušavali pomiriti stajališta kako bi spasili Zemlju od posljedica klimatskih promjena, pogledali smo dokumentarac koji je za “Breakthrough” režirala Angela Bassett. Zvijezda filmova Strange Days i MalcolmX za epizodu “Water Apocalypse” istražila je kako se različite zajednice i znanstvenici bore za zaštitu pitke vode. “Vodu se ne može ponovno napraviti”, rekla je Basett na premijeri, “Moramo zajedno raditi na zaštiti i boljem upravljanju zalihama, zavrnuti rukave”.
Film scenarijski pruža relativno površan uvid u opseg problema vode, no dobar uvid u rješenje, koje dakako nije jedno, već sinergični koloplet kreativnih ostvarenja ljudi koji su već na terenu.
S nedostatkom vode za svakodnevnu upotrebu na godišnjoj bazi suočava se 2.8 milijardi ljudi, a 1.2 milijarde živi u uvjetima bez svakodnevnog pristupa pitkoj vodi.
Snalažljivost u rješavanju problema vode ovisi o lokalnim uvjetima. Bassett donosi primjer privatnog solarnog pogona za desalinizaciju podzemnih tokova u sušom teško zahvaćenoj kalifornijskoj centralnoj dolini, koji je u stanju riješiti problem navodnjavanja nasada ili kilometarskih udaljenosti do prvog osposobljenog tuša. Samo 1 posto vode na Zemlji je pitka voda, 2 posto zatočeno je u ledu dok je preostalih 97% vode na Zemlji slano, što proces desalinizacije čini jednim od najpristupačnijih rješenja.
Nesumjerljivi razmjeri problema u svijetu
U različitim dijelovima svijeta problem vode poprima nesumjerljive razmjere. Dok se u sušnim područjima Kalifornije treba autom odvesti do tuša, glavni uzrok smrtnosti djece mlađe od pet godina u Etiopiji upravo je sanitetski neispravna pitka voda tj. bolesti koje se njome prenose, poput kolere i proljeva. Arhitektonsko rješenje za prikupljanje rose i kišnice koje želi ponuditi odgovor na problem vode u Etiopiji, mora biti izvedivo s lokalnim znanjem i od lokalno dostupnih materijala poput bambusa i konopa. Čak i ako ga treba iznova i iznova podizati nakon jačeg vjetra. Tamo se ne računa na beton.
Grad Peoria u Arizoni reciklira baš svu otpadnu vodu koja se može prikupiti, uključujući i vodu iz wc-a. Nakon procesa višeslojne fizičke i kemijske filtracije te tretiranja ultraljubičastim svjetlom, otpadna kanalizacijska voda postaje pitka. No nitko je ne pije. Iako taj proces zapravo oponaša i samo ubrzava prirodni proces pročišćenja vode, psihološka kočnica je prevelika. Rješenja poput ovog, koja si jedino razvijene zemlje i mogu priuštiti, svoj puni smisao dobiti će tek kad bogati narodi stvarno i ožedne. Trenutno s pitkom vodom koju nitko ne pije zalijevaju golf terene.
Sve ovisi o političkoj volji najbogatijih zemalja
Posljedice klimatskih promjena i zagrijavanja atmosfere na novi su način osvijestile problem vode. One mijenjaju hidrološki ciklus, remete oblike, vremenski raspored i količinu padalina, mijenjaju kvalitetu vodenih sustava, izazivaju poplave i suše.
Međunarodni pregovori o udruženoj globalnoj reakciji na klimatske promjene igra su iznimno visokih uloga, reprogramiranje globalne ekonomije na model koji okoliš može podnijeti, znači milijarde od nekuda preusmjerenih dolara. A to znači da se sve vrti oko pitanja stvarne volje nekolicine najbogatijih zemalja.
Nakon izmanipuliranog Kopenhaškog sporazuma iz 2009., koji je nakon WikiLeaksove objave dokumenata o špijunaži i teškim lobističkim pritiscima velikih igrača doživio potpuni debakl, imali smo pet konferencija poput ove pariške. Nijedna nije dobila tihu bitku za oporavak kredibiliteta u procesu kojeg neki nazivaju “egzorcizmom Kopenhaškog vraga”. Drugim riječima, dio javnosti i dalje poručuje političarima da kako im ne vjeruje da misle ozbiljno.
Nakon gotovo nijeme prethodnice iz Lime prošle godine, 21. COP (Conference of the Parties) u Parizu ponovno je okupio pregovaračke timove koji su posljednjih 12 dana pokušavali pronaći bilo kakav primjenjiv konsenzus. A primjenjiv konsenzus je ovo: politički dogovor o 100 milijardi američkih dolara godišnje za hitne mjere zaustavljanja ekspanzije neupitne štete koju smo si do sada nanijeli, te pridržavanja novih mjera.
Pariz mora biti prekretnica
Pariz mora biti odlučujuća prekretnica, rekao je s početkom konferencije Ban Ki-moon. Došlo je i do zanimljive zamijene uloga pa nam je Barack Obama sugerirao nadu, jer je ovo, kako je izjavio, ona dugo očekivana točka preokreta u kojoj konačno odlučujemo spasiti naš planet, dok omiljeni poglavar katoličke crkve papa Franjo upozorava kako se nalazimo pred jednom od posljednjih prilika da izbjegnemo sveopću ekološku katastrofu. Sad ili nikad, kaže, te uz ispriku zbog teške riječi zaključuje da se civilizacijski nalazimo na samoj granici samoubojstva.
Službeno sadržajna okosnica konferencije je smanjenje emisije stakleničkih plinova. Površina planeta Zemlje zagrijava se: od referentnog predindustrijskog razdoblja do danas za +0.8°C, a službena projekcija akceleracije zagrijavanja je do +2°C kroz narednih 20-30 godina te čak za +4°C do kraja stoljeća. Globalno zatopljenje od više od 2°C imalo bi katastrofalne posljedice poput naglog porasta broja ekstremnih klimatskih nepogoda. U Kopenhagenu dogovoreni limit globalnog zatopljenja za maksimalnih 2°C do 2100., zahtjeva redukciju stakleničkih plinova za visokih 40-70% do 2050.
Dogovoren je paket mjera, no bez točno predviđenih sankcija pariški zaključci ostaju teško dostižan cilj. Države koje su se obvezale na izvršenje svojih nacionalnih ciljeva moraju biti spremne objasniti globalnoj zajednici koju vrstu napretka su ostvarile, rekla je Elina Bardram, glavna pregovaračica za EU. Uvođenje jedinstvenog verifikacijskog procesa ostvarenja zadanih mjera bila je relevantna tema pregovora, no i dalje smo daleko od po mnogima neophodnog, ozbiljnijeg penalnog sustava.
Problem vode nema pravo mjesto
I dok se s jedne strane formulira što bismo trebali učiniti kada bi htjeli, u aktivističkim kuloarima konferencije rasprava se fokusira na saniranje dosadašnjih posljedica klimatskih promjena: ljudi su već stradali, kako im možemo pomoći?
Tako su dvije glavne teme između službenih redaka ovogodišnjeg summita bile sigurnost vode i hrane te poljoprivredna proizvodnja. Problem vode još uvijek nema svoje odgovarajuće mjesto u agendi, unatoč činjenici da se klimatske promjene najdirektnije manifestiraju upravo kroz vodu, tvrde iz inicijative Klima je voda. Stoga je oko 290 organizacija za zaštitu voda pripremilo svojevrsni bočni udarac kroz prijedlog pakta o vodi i prilagodbi klimatskim promjenama.
Preslagivanje prioriteta
Iako ćemo realne rezultate konferencije moći promotriti tek s potrebnim vremenskim odmakom koji će prokazati pridržavamo li se pravno obvezujućeg sporazuma čak i kad nema propisanih sankcija, COP21 ostat će zapamćen po masovnosti, francuski šarenom marketingu na društvenim mrežama, te aktivnoj financijskoj participaciji najbogatijih osoba svijeta.
Najviše ga želimo pamtiti po primjetnoj radikalizaciji izjava okupljenih svjetskih lidera, koje uz sebe vežu veliku medijsku pozornost te nameću odgovornost, što bi moglo značiti kako je svijest o preslagivanju prioriteta moguće konačno dosegnula i do najviših ušiju. A dok se rezultati tzv. pariškog opreznog entuzijazma ne očituju, planet nam kao i do sada ostaje u brojnim rukama lokalnih inicijativa koje pokušavaju sanirati štetu, koliko se može.