Glas Poduzetnika: u cijeloj priči o Vladinim mjerama zaboravili su na sezonske obrtnike i radnike
Sezonski obrtnici za Telegram objašnjavaju zašto ne konkuriraju za državnu pomoć
Oko dva kilometra od Nacionalnog parka Krke, nalazi se Eco Store Mihal u vlasništvu Stanka Kalauza. Svoj obrt Kalauz gradi preko deset godina, otkad mu je djed ostavio šest starih kuća, koje obnavljaju svake godine. Tek su prošle godine konačno došli do toga da im dolaze organizirane grupe turista, a pred njima je bila, smatraju, fantastična sezona. Kalauzov obrt prodaje proizvode raznih OPG-ova, no uz njih, prodaje im i ambijent i povijesnu priču, budući da mu je domaćinstvo smješteno u drvenim i kamenim kućama starim između 150 i 200 godina.
Zato što ima obrt koji posluje sezonski, tijekom jednog dijela godine, Kalauz ne spada u Vladine protukrizne mjere. “Sve ove godine ulaganja i svega što mi radimo su sada došle pod znak upitnika. Kako ćemo preživjeti sutra? Primao samo po 15 do 20 tisuća ljudi ljeti, a sad nemam apsolutno ništa”, kaže Kalauz.
Znatan dio obrtnika koji poput Stanka Kalauza rade tijekom sezone, nisu obuhvaćeni ekonomskim mjerama, upozoravaju iz udruge Glas poduzetnika. Među njih spadaju ljudi koje srećemo na moru, poput prodavača suvenira ili ljudi imaju razne plažne objekte kakvi jedino i mogu raditi tijekom ljetne turističke sezone. To su ljudi i obrti koji mogu raditi nekoliko mjeseci godišnje, najčešće šest, nakon čega ulaze u fazu mirovanja i ostatak moraju preživljavati na onim novcima koje su zaradili tijekom sezone.
HOK im baš i nije pomogao
“Obrtnici koji su sezonci većinu drugog djela godine, van sezone, zapravo ne rade ili se pripremaju za nadolazeću sezonu i žive od prihoda koje su ostvarili u sezoni”, kaže Hrvoje Bujas iz Glasa Poduzetnika. “Oni su do sada praktički već potrošili svoje zalihe novca od prošle sezone, a proteklih mjeseci su uglavnom preživljavali. Ti ljudi su se obratili nama jer nemaju kome drugom. Kada su se obratili HOK-u, oni su im rekli da se stave u stanje mirovanja i tako su ih maknuli s dnevnog reda. Iz HOK-a su i poslali neki dopis ministarstvu, ali priča je na tome stala”.
Sezonski obrtnici kao i drugi poduzetnici i obrtnici moraju plaćati sva davanja i poreze, no jedina je razlika u tome što ne rade cijele godine. Udruzi Glas Poduzetnika su se javile na stotine takvih obrtnika, koji uglavnom kažu da imaju osjećaj kao da nigdje ne pripadaju.
Prema Bujasu, do točnih podataka oko toga koliko je takvih obrta jednostavno nemamo. Obratio se Hrvatskoj obrtničkoj komori tražeći točne brojke, no oni jednostavno, kako on kaže, s točnim podacima ne raspolažu. Prema njegovoj procjeni, radi se o minimalno 7500 do 10.000 obrta koji su prijavljeni kao sezonski obrti. Kada se još u obzir uzme da po jednom obrtu ima barem dvoje do troje sezonskih radnika, dolazimo do brojke od preko 30.000 ljudi koji trenutno, kaže, ne spadaju sudeći po vladinim ekonomskim mjerama.
Privremena pomoć do sezone
“Mi smo kontaktirali Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava i ministra Josipa Aladrovića, te njihovog državnog tajnika Dragana Jelića. Kažu nam da pokušavaju pronaći neki model za takve obrtnike. Naš konkretan prijedlog je da se i takvi obrtnici uključe u mjere po istom modelu kao i drugi poduzetnici. To su mjere da se na neki način održi neka stabilnost i da ljudi jedan ili dva mjeseca mogu doći do daha”, kaže Bujas. Iz ministarstva su Bujasu rekli kako su primili taj prijedlog i da su ga stavili na razmatranje, te da moraju pronaći neki model koji je u skladu sa zakonima.
Nakon što se prve mjere usvoje, Bujas predlaže da se u svibnju gleda novi modalitet mjera koje bi se eventualno mogle nastaviti, ovisno o sezoni. Ako stanje s koronom popusti, prema Bujasovom mišljenju, dio hrvatskih turista bi se mogao zaputiti na Jadran, pa će sezonski obrtnici ipak moći prodavati nešto i okrenuti se tržištu. “Jednostavno želimo ovim ljudima izaći u susret da postanu dio ovih mjera, pa ćemo vidjeti kako će biti u svibnju. To je još jedna tema koja se treba otvoriti nakon što se pričalo o mikro, malim i srednjim poduzetnicima”, tumači Bujas.
Supruga Stanka Kalauza je Poljakinja, koja već dvadeset godina radi u turističkom sektoru. Upravo mu je ona usadila ideju pokretanja biznisa prije dvanaest ili trinaest godina, kada je saznala da ima ovakvu ostavštinu. Ona je krenula s prvim grupama i degustacijama. S obzirom na situaciju, Kalauz razmišlja otići u Poljsku. “Razmišljam tamo otvoriti trgovinu u kojoj ću prodavati hrvatske proizvode, budući da tamo imam i tržište i kupce, pa da nekako zaboravim na ovu državu iako mi je to toliko teško. Vezan sam za neku povijest i neke stvari, pogotovo djeda, ali u ovoj situaciji ne vidim da netko stoji iza mene. Tu jednostavno nema nikakvog izlaza”, kaže.
Loše statistike o sezoncima
“Ja svake godine ulažem novce i uložio sam novce i prije početka ove sezone. Uzeo sam taj rizik, propao mi je i sad jednostavno ne znam što napraviti. Čak smo znali u ožujku posuđivati novce da preživimo. Sve što sam zaradio sam ulagao u svoje domaćinstvo, a nisam si kupovao neke bijesne aute”, priča Kalauz. “Ima toliko Poljaka koji obožavaju Hrvatsku i neće moći doći ove godine. Znam da ih ima i hrpa koji su na svojoj zadnjoj litri ulja ili likera. Imam u Poljskoj tržište, pa bih iz tog dijela Europe mogao pomoći našoj državi, da se održe neki mali proizvođači”.
Postavlja se i pitanje tko je ustvari sezonac. Postoje dva modela: prvi je automatsko sezonsko rješenje u kojem se rješenje za rad dobiva fiksno na šest mjeseci, primjerice od 1. travnja do 1. listopada, dok drugi koji žele raditi dulju, odaberu model privremene obustave rada. Ti podaci o otvaranju i zatvaranju su zabilježeni, pa bi se ustvari vrlo lako moglo ustanoviti tko je pravi sezonski obrt, a tko nije.
Premda su statistike koje imamo za sezonske obrte poprilično loše, veliki broj sezonskih obrtnika može dokazati da su radili prošle godine i mogu dokazati koliko su zaradili. “Ima i onih koji su radili na desetke godina. Od početka ostvaruju prihode, uplaćuju u proračun i sada smatramo da njima treba netko uskočiti barem ovih mjesec ili dva i dati im da dođu do daha. Neki će nažalost sigurno propasti, a neki će se morati baviti nečim drugim kao mi ostali u biznisu. Ne možemo na te ljude gledati kao da ih nema i kao da ne postoje, kao da nisu desetljećima uplaćivati poreze i davanja koja su morali”, kaže.
Velik broj OPG-a i trgovina
“Smatramo da oni trebaju biti obuhvaćeni mjerama, pa ćemo u lipnju vidjeti kakva će biti situacija. Ako se u lipnju otvore trgovine, onda će se i oni morati otvoriti i prilagoditi se. Neće više spadati u ove mjere. Nažalost, zaradit će manje, zaposlit će manje ljudi, ali preživjet će. Svi smo u istom. No, bitno je da prežive ovaj travanj i svibanj. Primjerice, ako je netko prošle godine imao otvoren posao od početka travnja do početka svibnja, trebao bi dobiti pune mjere. Ako je s radom počeo u svinju, onda bi trebao dobiti pola mjera,”, kaže Bujas.
Zdravko Gojanović je svoj trgovački obrt Shark Attack u Primoštenu otvorio još 1996. godine. Kako kaže, raditi počinje s dolaskom prvih lasta, odnosno, s dolaskom prvih turista u Primošten 1. svibnja. Njegova suvenirnica u centru Primoštena radi sedam mjeseci godišnje, a vlasnik je i veleprodaje tekstila i preslikača za tekstil, koja je također usko vezana za suvenirnice, a time i turističku sezonu.
Prema Gojanovićevoj procjeni, velika većina obrta na Jadranu su sezonci i samozaposlenici, odnosno ljudi koji otvaraju oko Uskrsa i zatvaraju između rujna i studenog, ovisno o kojem gradu se radi. “Naša se prodaja u potpunosti bazira na stranim turistima. Sad smo praktički mrtvi. Kada se u cijelu priču dodaju još i radnici, to je posebni problem”, kaže Gojanović.
Sezonalna narav turizma
“Ja svoje zaposlenice držim prijavljene devet mjeseci, dok u stvarnosti rade samo sedam. Držim ih devet kako bi kasnije od države mogle dobiti 70 posto plaće tako da radnice koje su mi lojalne i rade za mene već deset godina dobivaju nešto preko zime. A što je s njima?”, pita se.
U mogućim mjerama Gojanović vidi privremeno olakšanje, budući da je, kao i mnogi drugi, ušao u kredit kako bi ulagao u poslovanje. “Naručio sam, primjerice, veliku količinu robe koju sad ne mogu platiti, jer nisam imao prihoda. Ne mogu platiti ni najam, ove ni sljedeće godine. Ludost je razmišljati da će se sezona preko noći vratiti u normalu. Nama 4000 kuna mjesečno puno znači, ali to je samo kap u moru. To je samo privremeno gašenje situacije”.
Sezonalna narav turizma problem je i za radnike s obale. Sanja Martinović Ivković zadnje tri godine radi kao sezonski radnik jednog restorana u Trogiru, no zbog situacije s koronavirusom, Martinović Ivković i njenim kolegama rad je odgođen, na neodređeno. “Na svu sreću, živim u svom stanu, muž mi ima stalna primanja i dobivam naknadu s burze koja mi ističe sljedeći mjesec. U pokušaju da ostvarim moratorij na kredit rečeno mi je da sam svrstana u one koji nisu izravno pogođeni krizom koju je uzrokovao koronavirus”, rekla je. Banka će joj ipak, po svemu sudeći, izaći u susret, no kaže da mnogi kolege nisu bili te sreće.