Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Biznis & tech

Gospodarstvo preskupo plaća HNB-ovu komotnu poziciju kvazi valutnog odbora, ona mora imati dualni mandat kao Fed

Nijedna hrvatska vlast neće osigurati nužan ekonomski rast s ovakvim HNB-om

30.05.2015., Zagreb - Svecana sjednica Hrvatskoga sabora u prigodi obiljezavanja Dana Hrvatskoga sabora. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarovic i guverner HNB Boris Vujcic. 
Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Američki ekonomist Jeffrey Sachs, direktor The Earth Instituta na Sveučilištu Columbia, početkom travnja 1992. posjetio je glavni grad Estonije Tallin. U gradu je bila i misija MMF-a, radi pomoći u uvođenju nacionalne valute koja će zamijeniti rusku rublju.

Na stolu su bile dvije opcije: plivajući tečaj ili “currency board arrangement (CBA)” koji je trebao osigurati fiksni tečaj nacionalne valute krune u odnosu na njemačku marku. Prije odlaska, Sachs je premijeru Tiitu Vähiu i guverneru Siimu Kallasu ostavio memorandum kojim je snažno podržao CBA opciju. U lipnju iste godine kruna je zamijenila rublju uz fiksni tečaj 1 njemačke marke za 8 kruna, a kad je euro zamijenio marku tečaj je fiksiran na 1 euro za 15,65 kruna i po tom je tečaju estonska nacionalna valuta 2011. zamijenjena za euro.

Inflacija je bila poželjno sredstvo pretvorbe

Estonski BDP po stanovniku 1992. je bio 2500 dolara, u današnjoj vrijednosti dolara. Godine 2014. BDP po stanovniku dosegao je 20.000 dolara dok je nezaposlenost pala ispod 7 posto. Proračun opće države iste je godine imao suficit, a javni dug iznosio je 10,4 posto BDP-a. Estonija je u 20 godina BDP po stanovniku povećala osam puta, dok je prosječna plaća porasla za pet puta.

Povijest Hrvatske u proteklih 20 godina sigurno bi izgledala drugačije da su monetarna i politička vlast u prvoj polovici 90-tih poslušale Jeffreya Sachsa. Zašto se ustrajalo na modelu kvazi-valutnog odbora umjesto primjene fiksnog tečaja HNB, nikada nije objašnjeno. Jedna od negativnih posljedica bila je osjetno viša cijena novca za gospodarstvo i građane koja je u nekim razdobljima doslovno uništavala gospodarsku aktivnost.

Jeffrey Sachs je ujesen 1992. posjetio i Zagreb, s istim prijedlogom implementacije CBA. Na zajedničkoj večeri požalio se na potpunu nezainteresiranost tadašnjih hrvatskih vlasti i nemogućnost odgovarajuće prezentacije cjelovitog modela. Hrvatska je upravo prolazila kroz hiperinflacijsko razdoblje u kojem su trgovci svakog tjedna dizali cijene za 5 do 10 posto, a plaće koje su u eri Ante Markovića 1990. dosegle prosječnih 800 njemačkih maraka smanjile su se na jedva 200 maraka. Započeo je proces privatizacije društvene imovine i inflacija je bila poželjno sredstvo pretvorbe. Sachsov CBA nije mogao biti dio tog scenarija. Godišnja inflacija 1992. iznosila je 938,2 posto, a 1993. 1149,3 posto. Nakon uvođenja fiksnog tečaja u listopadu 1993. inflacija je u narednoj godini iznosila -3,0 posto.

Zašto se ustrajalo na modelu kvazi-valutnog odbora

Hrvatska je 1992. imala dvostruko veći BDP po stanovniku od Estonije, a 2014. hrvatski BDP po stanovniku bio je za trećinu manji, dok je stopa nezaposlenosti bila gotovo triput veća od estonske.

Valutni odbor (currency board) je monetarna vlast s jedinom zadaćom održavanja fiksnog tečaja nacionalne valute u odnosu na odabranu stranu valutu. Povijest Hrvatske u proteklih 20 godina sigurno bi izgledala drugačije da su monetarna i politička vlast u prvoj polovici 90-tih poslušale Jeffreya Sachsa. Zašto se ustrajalo na modelu kvazi-valutnog odbora umjesto primjene fiksnog tečaja HNB, nikada nije objašnjeno. Jedna od negativnih posljedica bila je osjetno viša cijena novca za gospodarstvo i građane koja je u nekim razdobljima doslovno uništavala gospodarsku aktivnost.

Dežurni branitelji hrvatskog bankarskog sustava će reći da je visoka cijena novca posljedica rizika države i rejtinga državnog duga, ali to je samo djelomično točno. Hipotekarni kredit za stan u Zagrebu ne može imati za 50 posto višu kamatnu stopu od hipotekarnog kredita za stan u Beču zbog “rizika države“ već zbog deformiranog i djelomično suspendiranog tržišta i neaktivnog regulatora.

Tako je u 1998.-1999. kuna izgubila više od 12% posto vrijednost, a prosječna kamatna stopa na kredite s valutnom klauzulom za tvrtke iznosila je nevjerojatnih 12 posto i gospodarstvo je posljedično potonulo u recesiju.

Kako je to bila i posljedica političke i gospodarske izolacije Hrvatske, ubrzo nakon formiranja nove vlade 2000. mijenja se monetarna politika i kamatne stope drastično padaju, a gospodarstvo snažno raste.

Previsoka cijena novca za gospodarstvo i građane

Zanimljivo je napomenuti da u proteklih 15 godina kuna nikad više nije oslabila na tečaj izračunatog eura iz 1999., ali je cijena novca za gospodarstvo i građane uvijek bila bar za trećinu viša nego u Estoniji. Ove godine estonsko gospodarstvo na dugoročne kreditne plasmane plaća prosječnih 2,20 posto, a hrvatsko 5, 38 posto. Dežurni branitelji hrvatskog bankarskog sustava će reći da je to cijena rizika države i posljedica rejtinga državnog duga, ali to je samo djelomično točno. Hipotekarni kredit za stan u Zagrebu ne može imati za 50 posto višu kamatnu stopu od hipotekarnog kredita za stan u Beču zbog “rizika države“ već zbog deformiranog i djelomično suspendiranog tržišta i neaktivnog regulatora.

Prema Članku 2. Stavku 1. Zakona o HNB cilj Hrvatske narodne banke je “Održavanje stabilnosti cijena“ što je za one koji vode ili su vodili politiku središnje banke značilo čuvanje tečaja kune od bilo kakvih većih oscilacija. HNB je u redovnim razmacima samozadovoljno obavještavao javnost kako je “hrvatski bankarski sustav stabilan i dovoljno kapitaliziran.“ Potonuće Hrvatske u šestogodišnju recesiju za HNB je problem Banskih dvora.

Koliko je u samovoljno reduciranoj funkciji bila neuspješna, pisao sam prije nekoliko tjedana u slučaju ignoriranja kredita u švicarskim rfrancima. Kada je 2005.- 2007. došlo do do kreditne ekspanzije bez presedana, prosječna cijena nekretnina u Hrvatskoj prema izvještaju HNB-a rasla je za 60 posto. HNB očito nije smatrao da je stvaranje kreditnog i nekretninskog balona njegova izravna odgovornost i uredno je nastavio s politikom nezamjeranja.

Europska i američka središnja banka

Europska i američka središnja banka imaju različito definirane ciljeve: ECB, kao i HNB, čuva stabilnost cijena, dok Fed ima “dualni mandat” osiguravanja stabilnosti cijena i maksimalne zaposlenosti uz umjerenu dugoročnu kamatnu stopu.
Kada je u studenom 2010. Fed pokrenuo drugi program stimulativnih mjera, ECB ga je dočekao salvama kritika. Tada je stopa nezaposlenosti u SAD-u bila 10,2 posto, a u EU 9,4 posto. Danas je stopa nezaposlenosti u SAD-u na 5,1 posto, a u EU je narasla na 10,9 posto. Američki BDP je danas 8,9 posto iznad vrhunca iz 2007., a europski 0,8 posto ispod svog maksimuma te godine. ECB danas punom parom radi na ponudi jeftinog novca dok Fed odgađa podizanje kamatne stope jer je američko gospodarstvo opterećeno stanjem na tržištima u razvoju.

Predstavljajući nedavno svoju novu knjigu, memoare u kojima detaljno opisuje razdoblje na čelu FED-a od 2006.do 2014., Ben Bernanke nije propustio naglasiti lako uočljivu razliku u uspješnosti američkog i europskog izlaska iz krize. Indikativni naslov “The Courage to Act: A Memoir of a Crisis and its Aftermath“, navodi autor, inspiriran je moralnom hrabrošću Fed-a u otporu svim kritikama i osudama njegove politike.

Fed je imao hrabrosti spriječiti katastrofu

U toj su borbi na svojoj strani imali Ministarstvo financija u administraciji Georgea W. Busha i Baracka Obame, a moćne protivnike u Kongresu i dijelovima bankarskog i financijskog sektora. Dan nakon što je četvrta najveća investicijska banka Lehman Brothers završila u stečaju, ministar financijak Hank Paulson i Bernanke u Ovalnom uredu Bijele kuće uvjeravali su predsjednika Busha da politički podrži njihov plan zajma od 85 milijardi dolara kojim bi, u kombinaciji s preuzimanjem 80 posto vlasništva, od stečaja spasili najveću svjetsku osiguravajuću kompaniju AIG. Tog 16.rujna 2008. AIG je u knjigama imao bilijun dolara imovine, poslovao u 130 država sa 74 milijuna kupaca i njegov stečaj bio je pitanje dana, ako ne i sata.

Razlog je bilo ulaganje u egzotične financijske instrumente kao osiguranje visokorizičnih hipotekarnih kredita čija je cijena nezadrživo padala. Bushova administracija nije imala novca ni mandat za takvu operaciju spašavanja privatne korporacije, a Fed je zadužen samo za bankarski sektor i nitko mu ne bi zamjerio da je AIG prepustio sudbini. Svjestan domino efekta koji bi krah AIG-a imao na gospodarstvo, Bernanke je uporište za djelovanje Feda pronašao u jednom zakonskom rješenju iz doba Velike depresije, prema kojemu u iznimnim okolnostima Fed može posuditi novac pojedincima i korporacijama. Predsjednik Bush je obećao da će to podržati i AIG je bio spašen.

Osiguranje maksimalne zaposlenosti

Vrijeme je da HNB dopuni svoje ciljeve po uzoru na Fed. Novi saziv Sabora treba dopuniti članak 2. Zakona o HNB kojim se kao cilj navodi i osiguranje maksimalne zaposlenosti. Bez te dopune HNB nije ništa drugo nego kvazi-valutni odbor i njegovi čelni ljudi nikada neće moći napisati memoare u čijem će naslovu biti i riječ „hrabrost“. Isto tako, nijedna hrvatska vlada bez odgovarajuće politike HNB-a neće moći realizirati agresivni gospodarski rast koji će osigurati punu zaposlenost te Hrvatsku napokon pomaknuti iz zamke srednjeg prihoda.