Ima li akademske etike nakon dolaska umjetne inteligencije? 'Cijela masa hrvatskih znanstvenih muljatora sad će zvučati smislenije'
S jedne su strane nesporne koristi umjetne inteligencije u znanosti, a s druge radost koju ona donosi znanstvenim muljatorima
Kakva je budućnost akademskog pisanja – i postoji li ona uopće – nakon pojave velikih jezičnih modela temeljenih na umjetnoj inteligenciji, poput Chat GPT-ja? Ako postoji alat koji piše eseje, seminare i cijele radove brže i počesto bolje od pojedinih znanstvenika upitne kvalitete, što to može značiti za već uzdrmanu akademsku etiku?
Hoće li znanstvenici – i studenti – uopće više pisati svoje radove? Lavina sličnih pitanja zakotrljala se pojavom i masovnijom upotrebom već spomenutog Chat GPT-ja. Gdje smo, međutim, danas i što se u (akademskoj) praksi promijenilo zbog umjetne inteligencije? Malo toga, jer na ovdašnjim sveučilištima, fakultetima i institutima sustavnog pristupa i dalje nema.
Raznovrsni su benefiti umjetne inteligencije koji znanstvenicima mogu pomoći tijekom istraživanja, no oni se ne mogu uzeti zdravo za gotovo pa je ljudski faktor apsolutno presudan u korištenju. Apostrofiraju tako Telegramovi sugovornici, viša znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu Marija Brajdić Vuković te Kosta Bovan, izvanredni profesor Fakulteta političkih znanosti.
Trenutak u koji je uletio AI
S Brajdić Vuković, inače voditeljicom važnog projekta Hrvatske zaklade za znanost o društvenoj odgovornosti i profesionalnoj etici hrvatskih istraživača, komentiramo utjecaj umjetne inteligencije na znanstvenu produkciju. Ona je uletjela, ističe, u razvojni trenutak znanosti koji je problematičan sam po sebi.
“Govorimo o hiperprodukciji radova uzrokovanoj sustavima evaluacije u znanosti koji su pogonjeni kvantitativnom metrikom, odnosno pritiskom na što brže i češće objavljivanje u visoko citiranim publikacijama”, ocrtava. Pa se koautorstva, nabraja, dodjeljuju onima koji jesu i nisu radili na radovima, maksimizira se broj objavljenih radova tako da se rezultati podijele na najmanje moguće objavljive dijelove, strateški se citiraju radovi koji povećavaju šansu objave u određenom časopisu…
Važnost ljudskog faktora
U takvom znanstvenom okolišu, naglašava Telegramova sugovornica, atrofira etika jer ljudski faktor često zakazuje. U ovu računicu složene znanstvene zbilje sada valja ukalkulirati i umjetnu inteligenciju. Nerijetko se dogodi, veli Brajdić Vuković, da umjetna inteligencija napiše dio rada, a potom umjetna inteligencija koja testira je li rad plagiran – ne prepoznaje problem.
“Ako urednik časopisa i recenzenti ne odrade svoj posao dobro, događaju se apsurdne situacije u kojima tek čitatelji iz akademske zajednice ukazuju na vrlo očito korištenje umjetne inteligencije u pisanju rada”, opisuje svu složenost ovog problema.
Trenutačno stanje u ovom području opisuje vrlo kaotičnim, među ostalim i zbog iznimno neujednačene prakse. Stoga je važno, kaže, na razini znanstveno-istraživačkih institucija pokušati razgovarati i postići konsenzuse o tome što je (ne)prihvatljivo.
‘Super početna točka’
Profesor Bovan na Fakultetu političkih znanosti studentima predaje kolegij “Političko ponašanje”, a na doktorskom studiju drži “Uvodni metodološki seminar”. Sam se, kaže, interesirao i informirao o umjetnoj inteligenciji i testirao ChatGPT, da provjeri kako će funkcionirati s opisivanjem određenih pojmova.
Zatražio je, konkretno, da mu opiše pojam političkog povjerenja, odnosno temeljne pozicije u tom smislu. “Moram reći da je to dobro napravio. Mislim da može napisati jedan smislen komadić teme kojom se bavim. Dapače, može to napisati i puno ljepše od mene. Razina teksta koju je izbacio je super za nekoga tko o temi ne zna ništa pa mu to može biti izvrsna početna točka”, opisuje nam.
Proces koji stoji iza pisanja
Osvrćemo se na eventualnu studentsku upotrebu umjetne inteligencije. Na kolegijima koje predaje, kaže, ključno mu je da studente nauči procesu koji stoji iza samog pisanja. “Važniji mi je proces u kojem uče kako razraditi argument, iščitati literaturu, pristupiti različitim teorijskim i empirijskim pozicijama te da iz toga nešto zaključe”, kaže.
Jednog je studenta, međutim, uhvatio u nedopuštenom korištenju ChatGPT-ja. U eseju je naveo nepostojeće reference, odnosno tekstove kojima se tobože služio. “Kada sam to primijetio, zamolio sam kolegu da mi pošalje navedene tekstove i, jasno, odgovor nikada nisam dobio”, prepričava Bovan.
Rješenje, međutim, ne vidi u hvatanju studenata jesu li koristili ove alate. “Mislim da je nužno da se prilagodimo tehnologiji i razvijamo vlastita znanja i različite vještine. Apsolutno ključni moraju biti kritički osvrti i razumijevanje da ono što izbaci umjetna inteligencija nije nužno točno, da ona može biti pristrana, davati pogrešne rezultate koje je važno kritički sagledavati”, napominje.
Razvoj znanstvenog razmišljanja
I Bovan i Brajdić Vuković pritom ne dvoje o velikom potencijalu umjetne inteligencije u znanstveno-istraživačkom radu. “Doslovno se može koristiti kao asistent koji u vrlo kratkom vremenu može napraviti ono za što ljudima trebaju mjeseci”, kaže znanstvenica zagrebačkog Instituta pa među ostalim navodi analizu podataka, sumiranje i pretraživanje literature, prolaženje kroz obimne setove podataka kojima će naći zajednički nazivnik…
No na koncu, ističe, ipak ostaje pitanje kako odnos s umjetnom inteligencijom utječe na kapacitet znanstvenika da razvija svoje znanstveno razmišljanje. Nešto više o tome saznat ćemo uskoro, kroz prvo ovdašnje istraživanje profesionalne etike u znanosti nakon 30 godina, koje Brajdić Vuković vodi pod okriljem Zaklade za znanost.
‘Muljatori će zvučati smislenije’
“Ako bih morala predviđati, rekla bih da očekujem da prakse neetičnog i upitno etičnog ponašanja povezane s korištenjem umjetne inteligencije ukupno nisu toliko proširene i izrazite koliko bi mogle biti. Pogotovo zato što u Hrvatskoj pritisak na objavljivanje rijetko doseže pritisak kakav je na velikim međunarodnim sveučilištima”, zaključuje Brajdić Vuković.
Bovan pak predviđa kako će se pokazati da je umjetna inteligencija došla na volej autorima tekstova loše kvalitete. Slikovit je u zaključku: “Cijeloj masi znanstvenih muljatora, koji muljaju s lokalnim časopisima i plaćaju im da ih objave, ovo će samo ubrzati i olakšati proceduru. Sada će samo zvučati smislenije, to je problem”.
Tekst je napisan u sklopu projekta “Što nam radi umjetna inteligencija?” Sindikata novinara Hrvatske. Projekt podupire Europski parlament.