Izgleda da je vijest o dolasku Hyundaija u Hrvatsku bila veliki nesporazum, veleposlanstvo nema pojma o tome
Kako neslužbeno doznajemo, bombastične najave nažalost nisu bile sasvim točne
Od pompozno najavljenog skorog dolasaka velikih investitora iz svijeta, južnokorejskog automobilskog diva Hyundai, neće biti ništa. Prema svemu sudeći posrijedi je, naime, veliki nesporazum. Iz veleposlanstva Republike Koreje u Zagrebu neslužbeno smo doznali kako oni nemaju pojma da bi, primjerice, Hyundai mogao graditi tvornicu u Varaždinu. A oni su prvi koji bi, sasvim sigurno, znali nešto o tome.
Gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok kaže kako je svjestan da se tako velika ulaganja ne mogu izvesti bez angažmana Vlade, a iz ureda varaždinskog župana Radomira Čačića kratko je priopćeno da su kod u njih bili u posjetu predstavnici južnokorejske tvrtke, ali Il Heung koja jedva ima 315 zaposlenika. Navodno su zainteresirani za gradnju pogona u kojem bi se izrađivala unutarnja i vanjska svjetla za automobile.
Bombastična vijest doista bi bila senzacija
Informaciju o dolasku raznih velikih svjetski kompanija pustio je u javnost ministar gospodarstva Darko Horvat. I dok on tvrdi da je samo napomenuo kako je pozvao četiri velike svjetske automobilske kompanije u Hrvatsku te da od njih još nije dobio odgovor, mediji su odmah sročili bombastičnu vijest kao da je dolazak Hyundaija i drugih velikih kompanija gotova stvar. Što bi, dakako, bila poslovna senzacija jer je Hyundai svjetska mega kompanija koja je prošle godine ostvarila prihod od gotovo 91 milijarde dolara.
Prošle godine 104.000 zaposlenika Hyundaija proizvelo je 4.858,000 automobila koji su, preko 5000 poslovnica i predstavništava, prodani u 193 zemlje svijeta. Dolazak takvog industrijskog giganta nije vjerojatan iz niza političkih i ekonomskih razloga. I to ne samo zbog toga što je Hrvatska krajnje neatraktivna za strane ulagače jer se nalazi na 68. mjestu na listi globalne konkurentnosti prema “Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2018.-2019.” Svjetskog gospodarskog foruma (WEF).
Nismo u stanju poslati veleposlanika
Osim bezbrojnih neprohodnih birokratskih struktura i prepreka kroz koje se mora mukotrpno provlačiti svaki ulagač, za tvrtke iz Koreje krajnje je destimulativan podatak da Hrvatska nema svoje veleposlanstvo u Seulu. Za razliku od Republike Koreje koja ima veleposlanstvo u Zagrebu od 2005., dakle punih 13 godina. Dražen Hrastić je veleposlanik Hrvatske u Japanu sa sjedištem u Tokiju, a onako uzgred obavlja posao veleposlanika u Seulu.
Koliko hrvatske vlade drže do Koreje koja je 11 ekonomska sila svijeta, pokazuje podatak da je još Gordan Jandroković dok je bio ministar vanjskih poslova, dakle prije 10 godina, najavljivao kako je samo pitanje vremena kad će se otvoriti hrvatsko veleposlanstvo u Seulu. O tome su govorili i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković, ali ništa konkretno nije učinjeno. Ali zato imamo veleposlanstva u Angoli, Armeniji, Filipinima, Jordanu, Libanonu, sve odreda političkim i ekonomskim velesilama.
Hrvatski veleposlanik u Japanu Dražen Hrastić još je u veljači 2017. najavio korejskim novinarima da će Hrvatska do kraja te godine otvoriti veleposlanstvo u Seulu. Godinama je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) uvjeravalo javnost kako su pripreme za otvaranje veleposlanstva u Koreji privredene kraju, da su zadovoljeni svi proceduralni i zakonski uvjeti zemlje primateljice te da je veleposlanstvo registrirano i trenutačno obavlja dužnosti u okviru sadašnjih nadležnosti na privremenoj adresi. Pritom međutim nije precizirano o kojim se to nadležnostima radi.
Korejske neiscrpne ulagačke mogućnosti
Za posjeta Seulu prije više godina bivši ministar vanjskih poslova Republike Koreje, Kim Sung Hwan, kazao je potpisniku ovih redova da Koreja već dugo ima veleposlanstvo u Zagrebu koje promiče djelotvorniju političku i gospodarsku suradnju. “Nažalost, Hrvatska još nema ambasadora u Seulu, pa je teško održavati jednosmjernu komunikaciju. Da bi se proširili gospodarski i politički odnosi, nužno je imati neprekinut, izravan kontakt, koji je do sada izostao. Koreja je uz veleposlanstvo otvorila i trgovinsko predstavništvo koje promovira korejske industrijske potencijale, dakle, učinili smo sve što je bilo u našoj moći”.
Ni ta izjava nije bila dovoljna da postane Banske dvore na bilo kakvu akciju, no to nije smetalo ministra gospodarstva Horvata da poziva Hyundai u Hrvatsku. Što zapravo ne čudi jer je Republika Koreja ostvarila nevjerojatan ekonomski napredak pa bi suradnja s njenim kompanija puno značila za hrvatsko gospodarstvo. Koreja je izrasla u ekonomskog giganta koji je u izvozu i uvozu među dvanaest najuspješnijih država u svijetu, što najbolje pokazuje njezine praktički neiscrpne ulagačke mogućnosti.
Kako su se kretali omjeri BDP-a nama i njima
Južna Koreja ima BDP po glavi stanovnika 32.774 dolara. Istodobno, BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj tek neznatno prelazi 13.000 dolara. Zbog rata koji je trajao od 1950. do 1953. u kojemu je Korejski poluotok potpuno razoren, Južna Koreja bila je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća jedna najsiromašnijih zemlja svijeta. Njen BDP po glavi stanovnika kretao se od 1962. do 1974. između 1.800 i 2.500 dolara. U to vrijeme Hrvatski BDP po glavi stanovnika iznosio je 1961. godine 3.000 dolara, a 1973., 4.000 dolara, dakle bio je viši od BDP-a Južne Koreje.
No, već 1986. južnokorejski BDP po glavi stanovnika raste na 6.000 dolara te gotovo sustiže Hrvatsku koja ima 6.300 dolara. Tada Hrvatska gubi dah i korak pa već 1994. na Južna Koreja ima BDP po glavi stanovnika 11.500 dolara, a Hrvatska pada na oko 6.000 dolara. Potom slijedi nezabilježeno brzi razvoj pa Južna Koreja ima već 2002. BDP po glavi stanovnika od 16.000 dolara, 2011. od 22.000 da bi 2016. dosegnula 31.500 dolara. Hrvatska sada ima gotovo upola manji BDP.
Sedamdesetih godina Južna Koreja najviše je izvozila ribu, odjeću i obuću, živjela je od strane pomoći te doznaka svojih radnika u inozemstvu koji su ponajviše radili u Njemačkoj, gdje su bili rudari, građevinski radnici, pomoćno medicinsko osoblje… Tad je u Seulu zaključeno da se tako ne može dalje, pa su u tri petogodišnja plana, premda imaju kapitalističku privredu, zacrtali da se najprije mora razviti teška industrija, brodogradnja i čeličane kako bi se onda na tim temeljima mogla podignuti automobilska i kemijska industrija, potrošačka elektronika, elektroničke komponente, medicinska oprema, poluvodiči, brodovi, telekomunikacijska oprema, kućanski aparati, informacijska i komunikacijska tehnologija, medicinska oprema…
Obrazovanje, najbolji način da se stekne dignitet
Rezultat toga je “Čudo na rijeci Han”, kako se danas u svijetu naziva Južna Koreja. Samo u Seulu koji ima oko 9 milijuna stanovnika, ulicama se valja više od 3 milijuna automobila, a 25.000 dućana otvoreno cijele noći. Minimalna plaća u Južnoj Koreji iznosi oko 1.200 dolara, prosječna plaća je oko 2.500 dolara, životni vijek za žene je 85 godina, a za muškarce 79 godina.
Tajna uspjeha Republike Koreje leži u obrazovanju i marljivosti njenih stanovnika; 98 posto mladih završava srednju školu, a 63 posto upisuje fakultete. Od 25.000.000 zaposlenih 10.000.000 završilo je fakultete. U Južnoj Koreji se drži da je obrazovanje najbolji način da se stekne ljudski dignitet, pa je prva zadaća svake obitelji osigurati djeci najkvalitetnije školovanje. Seul ima 61 fakultet, 311 visokih škola, 376 srednjih 576 osnovnih i 19 internacionalnih obrazovnih ustanova u kojima studira 100.000 stranaca. Nacionalno sveučilište u Seulu ima 16 fakulteta, 299.000 studenata i 3.600 profesora, a godišnje nastavnici i profesori u školama i fakultetima zarađuju do 36.000 dolara.
Nismo se prilagodili novim okolnostima
S obzirom na sve te podatke zaista je teško razumjeti zašto hrvatski politički establishment do sada nije pokazivao gotovo nikakav interes za tješnjom ekonomskom i političkom suradnjom za koju je Južna Koreja i te kako zainteresirana.
Kao i unutarnja tako je vanjska politika zarobljenik starih odnosa, nije se razvijala niti išla u korak s vremenom pa se nije mogla prilagoditi novim gospodarskim političkim realnostima. Zbog toga ne može ostvarivati svoje ekonomske i političke interese jer ih nije uskladila i prilagodila novim okolnostima.