Legendarni konzultant za turizam: Zašto mislim da ovakvo Ministarstvo turizma pod hitno treba ukinuti
Veliki poslovni intervju Mira Dragičevića za Telegram
Miroslav Dragičević, šef ugledne konzultantske kuće Horwath Consulting, za Telegram analizira spektakularne prve rezultate bookinga za ovu sezonu, ali i izražava određenu dozu pesimizma oko dugoročnog razvoja turizma ako ne riješimo nekoliko nagomilanih problema, od uloge države u njemu do nužnosti velikih i hrabrih investicija u nove hotele, infrastrukturu, prometnu povezanost i nove zračne luke.
S Mirom Dragičevićem, dugogodišnjim direktorom Instituta za turizam, osnivačem i šefom tvrtke Horwath Consulting Zagreb, vođom cijelog niza projekata i masters planova u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi te jednim od najvećih autoriteta hrvatskog turizma, namjeravali smo razgovarati o sjajnim rezultatima bookinga za ovogodišnju turističku sezonu. Prema prvim pokazateljima, od kraja listopada prošle pa do početka veljače ove godine rezervacije i uplate za ljetni odmor u inozemstvu porasle su negdje i do 10 posto u odnosu na prošlu, inače sjajnu turističku sezonu. Umjesto euforije, Dragičević, koji tvrdi da su on i njegova tvrtka stigli u Hrvatsku prije vremena te da se njihove vizije i ideje zbog toga teško probijaju i prihvaćaju, iznenadio nas je komentarom tih rezultata.
Od lipnja do rujna ostvari se čak 86 posto svih noćenja što je strašno puno. Ako ne zaustavimo te trendove prerezat ćemo granu na kojoj sjedimo. Mi jednostavno nemamo uvjeta za masovni turizam
“I prema našim saznanjima prognoze su vrlo optimistične. Na ruku nam idu sigurnosni problemi koje imaju neka do nedavno vrlo popularna turistička odredišta poput Turske, Egipta, Tunisa, Maroka. Zbog toga se sve veći broj europskih turista okrenuo prema Hrvatskoj kao sigurnom i ne previše udaljenom odredištu. Naravno, zaslužni smo i sami jer smo podigli razinu kvalitete i raznovrsnosti usluga. No, problem je što se povećano zanimanje odnosi samo na srpanj i kolovoz, što je, zapravo, vrlo opasno zbog ograničene infrastrukture.
U špici sezone, posebice četiri ili pet vikenda tijekom srpnja i kolovoza, ceste su preopterećene, sve je više problema s opskrbom vodom, teško je kontrolirati prenapučenu obalu, raste opasnost od požara, nema parkinga, nastaje pakao koji iscrpljuje turiste. Od lipnja do rujna ostvari se čak 86 posto svih noćenja što je strašno puno. Ako ne zaustavimo te trendove prerezat ćemo granu na kojoj sjedimo. Mi jednostavno nemamo uvjeta za masovni turizam.”
Golemi manjak hotela
Osim na problem preopterećenosti tijekom špice sezone, Dragičević, čija je tvrtka proširila poslovanje na Srbiju, Albaniju, Bugarsku, Kazahstan, Iran, upozorio je na, prema njegovu mišljenju, još jedan apsurd.
“Struktura turističkih smještajnih kapaciteta u neskladu je u odnosu na našu konkurenciju. Imamo premalo hotela, a puno više soba, apartmana, kampova… U 2014. od ukupnog broja smještajnih kapaciteta samo 18 posto nalazilo se u hotelima, 52,6 u privatnom smještaju, a 26 posto u kampovima. Takav tip turizma na kratki rok možda čini dobro, ali na dulji sasvim sigurno ne. Moramo prilagoditi našu ponudu minimalnoj mediteranskoj smještajnoj strukturi. Ne možemo razmišljati o razvoju turizma i rastu broja gostiju ako radikalno ne promijenimo našu turističku strukturu. A to znači da bismo trebali udvostručiti broj hotelskih kapaciteta.
Paradoks je da danas, 2016., u hotelima imamo između 5 i 6 tisuća kreveta manje nego 1989. godine. Nekoć smo ih imali oko 129.000, a danas svega oko 123.000. Još je veći kuriozitet da danas još uvijek zarađujemo na hotelima koji su sagrađeni za bivše države. Ako želimo globalno konkurirati, što je sada nemoguće, moramo podići udio hotelske industriju u našoj ponudi: potrebno je sagraditi od 200 do 300 novih hotela s oko 60.000 soba. Jedino tako možemo promijeniti strukturu naslijeđenu iz bivše države. Na dubrovačkom području trebalo bi sagraditi 11.000 novih soba, na splitskom 12.000, na šibenskom 6000, na zadarskom 9000, oko Plitvičkih jezera i u okolnoj gorskoj Hrvatskoj 3000, u Istri 11.000, na Kvarneru 6000 te u unutrašnjosti 3000 soba.”
Vizija za strani kapital
Dok je Dragičević precizno nabrajao koliko bi trebalo sagraditi novih hotela, samo od sebe nametnulo se pitanje koliko bi to stajalo i tko bi to financirao, pogotovo stoga što je posljednjih 25 godina izgrađeno svega nekoliko većih hotelskih kompleksa. Domaćeg kapitala nema, dok strani ne pokazuje nikakvu namjeru da ulaže u naš turizam. Dragičević nas je ponovno zatekao svojim odgovorom.
“To bi trebala financijski pomoći država, Vlada, Ministarstvo turizma. Ako želimo optimalno iskoristiti svoje turističke potencijale, jedino država i javni sektor mogu svojim ulaganjima dovesti do preobražaja turističke industrije. Vlada mora pomoći u financiranju gradnje 50.000 novih soba za što treba oko 9 milijardi eura. Valja, zatim, uložiti 3 milijarde eura u nove turističke sadržaje, te 2 milijarde eura u zračnu infrastrukturu, u jačanje domaćeg avioprijevoznika te modernizaciju i otvaranje novih zračnih luka. To neće financirati privatnici, to može učiniti samo država, ona treba pomoći Croatia airlinesu da kupi desetke zrakoplova koji bi dovozili goste iz dalekih odredišta. Ali da bi to bio isplativ posao valja sagraditi 60 tisuća novih soba gdje će se ti turisti smjestiti. I, što je jednako važno, tako bi se stvorili uvjeti za produljenje sezone.
Vlasnici apartmana blokiraju ulaganja i tvrde da nam veliki projekti ne trebaju
Ništa od toga neće napraviti vlasnici hotela s nekoliko stotina soba niti vlasnici apartmana i kampova. Takvu viziju valja predstaviti svijetu, poslati ozbiljnu poruku i ponudu svjetskom kapitalu kako bi znao što može očekivati od ulaganja u Hrvatsku. To je par excellence poslovna misija Vlade i Ministarstva turizma koja bi iz temelja promijenila turističku industriju te ispravila pogreške koje smo činili posljednjih 25 godina”.
Cijeli taj proces mora, prema mišljenju Dragičevića, osmisliti i voditi Ministarstvo turizma, a ako to nije u stanju onda ga, tvrdi, treba odmah ukinuti.
“Niti jedna velika europska turistička zemlja nema ministarstvo turizma. Ono je obično dio nekog ozbiljnijeg ministarstva, gospodarstva, primjerice. Do sada su Ministarstvo turizma i ministar služili kao PR agencije za širenje dobrih vijesti i optimizma. Turizam je najuspješnija gospodarska grana, otuda stižu uglavnom najbolje vijesti pa ministri turizma jure na Lučko i na granične prijelaze, broje pred televizijskim kamerama automobile i onda slavodobitno objavljuju da je došlo 3 posto inozemnih turista više nego lani. Takvo ministarstvo nikome ne treba i valja ga odmah ukinuti.
Generator razvoja
No, ako će ministarstvo turizma biti nositelj promjene turističke strukture, ako će uvjeriti Vladu da će razvijena hotelska industrija biti generator razvoja ne samo turizma nego i cijelog gospodarstva, da će za hotelske kapacitet trebati obrazovati tisuće stručnjaka, menadžera i ostalih zaposlenika kojima će biti osiguran stalan posao, tada će ono imati razloga za postojanje. Danas je Hrvatska, prema broju hotelskog smještaja, ne samo najlošija u odnosu na neposrednu konkurenciju nego, rekao bih, čak i na svijetu. Ako Vlada ne može realizirati i razviti turizam prema modelu velikih zemalja, ako ne može napraviti tu veliku promjenu, ako ne može angažirati javni sektor, ako ne može preuzeti odgovornost za razvoj, ako je to nemoguće, onda treba odmah raspustiti ministarstvo turizma.”
U tom slučaju, zaključuje Dragičević, trebalo bi prepustiti regijama da vode vlastitu turističku razvojnu politiku, da budu odgovorne za vlastiti proizvod, za svoje vizije, projekte, strateški razvoj. Dragičević je zaključio kako Hrvatska ima zaokruženih 8 turističkih regija: Istra, Kvarner s otocima, Dubrovačka regija, Dalmacija koja obuhvaća Split, Zadar, Šibenik, Plitvička jezera s gorskom Hrvatskom, Zagreb u širem smislu, barokna Hrvatska sa Čakovcem, Varaždinom, Daruvarom i Bjelovarom te Slavonija.
Danas je Hrvatska, prema broju hotelskog smještaja, ne samo najlošija u odnosu na neposrednu konkurenciju nego, rekao bih, čak i na svijetu
Na pitanje nije li na tržištu da uredi odnose u turizmu, Dragičević odgovara da su upravo izostanak razvojne strategije i stihija onemogućili da Hrvatska postane globalno turističko odredište. Manjak hotelskih kapaciteta jedan je od razloga zašto Hrvatska godišnje od turizma ostvari oko 9,8 milijardi dolara, Nizozemska 14,7, Singapur 18,8, Austrija 20,5, Grčka 17,7 milijardi, a Španjolska 65,1 milijardu dolara. Dok stranac u jednom danu u Nizozemskoj potroši 463 dolara, u Singapuru 337, u Turskoj 311, u Grčkoj 249, u Hrvatskoj potroši svega 166 dolara.
“Nitko se u Hrvatskoj od njena osamostaljenja nije bavio strategijom razvoja turizma niti je imao viziju što valja učiniti. Sve je prepušteno tržištu, država se izmakla, a posljedice su pogubne. Ljudi su, naime, sami ušli u turistički biznis, spontano se gradio privatni smještaj, kampovi i apartmani, što sve ima isključivo sezonsku dimenziju. Koncept zimmer frei i apartmani te drive in i kampovi vezao nas je samo uz tradicionalna okolna tržišta. Danas imamo milijune vikendica, stanova, apartmana, čiji vlasnici tvrde da nam ne trebaju veliki investitori i projekti, da se Hrvatska ne smije betonizirati, da je turistički prostor njihovo obiteljsko nasljeđe koje se ne smije dati strancima. Tako se zapravo utire put daljnjoj pogubnoj apartmanizaciji. U privatizaciji, gradnji apartmana, sudjelovali su samo domaći igrači, velika većina bez ikakva iskustva u turističkom biznisu.
Kratkoročni interes
Oni su gledali samo svoje kratkoročne interese, nisu razumjeli globalne poslovne modele. Mučili su se s restrukturiranjem poslovanja, podizanjem kvalitete, malo su novoga napravili, ali su postavljali barijere stranim ulagačima. A sva hotelska poduzeća u kojima je država ostala u vlasničkoj strukturi, su propala.
U nas je prevladala insajderska privatizacija, pa nismo bili zainteresirani, a ni zreli za ozbiljne investicije. Zato nam nisu došli strani ulagači niti ozbiljni turistički hotelski lanci. Zbog toga je naša turistička struktura nepodobna i nesposobna za globalnu konkurenciju”.
Velike investicije
Istodobno, upozorava Dragičević, kako nema ozbiljnog hotelijerstva, tako ni drugi industrijski sektori, proizvodnja hrane, opreme, graditeljstvo ne surađuju s turizmom jer s takvom strukturom ne mogu ostvarivati ambicioznije poslovne planove. Dakle, cijeli je taj koncept promašen te ga zbog toga valja iz temelja mijenjati kako bi se raskinulo s nasljeđem koje se spontano razvijalo. Bez temeljitog restrukturiranja turizma i produljenja sezone mi smo, dugoročno, osuđeni na stagnaciju, a mnogo toga i na propast.
“Ako Vlada neće imati vizije, ideje ili novca da preokrene sadašnje stanje, ako ne može ulagati kao, primjerice, Turska ili bivša Jugoslavija, ako ne može pomoći razvoju nove industrije koja bi godišnje donosila 4 do 5 milijardi eura čiste zarade hrvatskom gospodarstvu, onda će morati otići jer neće imati rezultata, a u drugim sektorima nema ni izbliza takvih mogućnosti”.
Na primjedbu kako su investicije u turizmu visoko rizične i sporo vraćajuće pa zbog toga i nema interesa velikih svjetskih lanaca, Dragičević odgovara da je to točno, ali da se zbog toga svjetski turistički biznis iz temelja mijenja.
“Pitanje efikasnosti investicija u hotelijerstvo uvjetovano je našom klimatskom pozicijom: osim kratkog ljeta, kada je riječ o klasičnom turističkom proizvodu, nema prostora za veći razvoj na sezonskoj osnovi. Stoga u nas nije bilo velikih greenfield investicija, a ako ih je bilo većina je završila u bankrotu. Dva su načina da se izađe iz te situacije. Prvi su model mješoviti hotelski resorti koji su djelomično bazirani na biznisu s nekretninama. To znači da se kupcima nudi da unutar nekog resorta postanu vlasnici apartmana ili stana kojima operira brend ili operator koji ih tijekom godine, kada nema vlasnika, iznajmljuje.
Ako Vlada neće imati vizije, ideje ili novca da preokrene sadašnje stanje, ako ne može ulagati kao, ako ne može pomoći razvoju nove industrije koja bi godišnje donosila 4 do 5 milijardi eura čiste zarade hrvatskom gospodarstvu, onda će morati otići jer neće imati rezultata
Takav se model već razvio u SAD-u, na Karibima, Kanarima, Palma de Majorci, došao je čak do Slovenije, ali kod nas još nije šire prihvaćen. U postojećoj strukturi već imamo četrdesetak turističkih naselja koja su sezonski orijentirana, a koja imaju potencijal da se u njih investira, da se podigne standard ponude, da se restrukturira smještaj, naprave i prodaju apartmani i stanovi za iznajmljivanje. Time se stvara dodatna vrijednost jer ti kapaciteti idu na tržište nekretnina. Osim toga, dogodio bi se još jedan bitan pomak: stvorili bi se uvjeti da se sezona produljili za nekoliko mjeseci. No, da bi se u tome uspjelo valja razvijati zdravstveni turizam, graditi wellnes i sportske centre, terene za golf, objekte za kongresni turizam, organizirati događanja poput onoga na Zrću ili Ultra festival u Splitu te postati jedno od odredišta za odmor Europljana treće dobi.
Dakle, uvođenjem nekretninskog biznisa u hotelske resorte te produljenjem sezone na minimum se smanjuje stopa rizika te skraćuje vrijeme povrata investicije. Začetke toga vidimo u Punta skali kod Zatona, u Sunčanim vrtovima kod Dubrovnika. Takav model bi omogućio toliko potrebnu promjenu strukture turističke ponude”.
Dragičević je već specificirao koliko bi stajala ulaganja u turističku infrastrukturu za što raznolikiju ponudu. Tako bi uz 11 milijardi eura ulaganja u hotele i zračnu infrastrukturu trebalo još investirati 300 milijuna eura u gradnju 30 terena za golf, u 5 kongresnih centara 250 milijuna, u 10 tematskih parkova 300 milijuna, u 30 marina milijardu, u 10 muzeja 200 milijuna, u 8 zdravstvenih centara 600 milijuna eura…
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.