Nekad je nužno odabrati stranu

Najveća naftna kompanija pretvara se u dioničko društvo. Zanimljiv trenutak, sad kad se svijet odmiče od fosilnih goriva

Nitko ne gaji iluzije da će se relativno visoke cijene održati na duži rok, države postepeno odustaju od ulaganja

Saudijska Arabija objavila je da je 1. siječnja svoju naftnu kompaniju Aramco pretvorila u dioničko društvo što znači da je poduzela ključni korak u pripremama za prodaju dijela dionica u najvećoj naftnoj kompaniji na svijetu. Kad počne prodaja dionica u jesen, bit će to, nema sumnje, najveća financijska transakcija na svijetu ove godine. Naime, procjenjuje se da Amraco vrijedi između 2 i 10 bilijuna dolara, a krajnja cijena ovisit će o cijeni nafte.

Što će ona biti viša, rast će vrijednost Aramca. Inače ta tvrtka drugi je najveći dnevni proizvođač nafte na svijetu, a njene rezerve nemaju premca na svijetu. Saudijskoj Arabiji, koja je najveći proizvođač nafte u OPEC-u, potreban je novac za ekonomske i socijalne reforme, ali i za ulaganja u druge proizvodne sektore jer Rijad više ne želi ovisiti o nafti. Naime, zbog krajnje neizvjesnosti oko budućnosti naftnog biznisa, Saudijska Arabija želi razvijati druge industrijske grane.

Norveška je odlučila prestati ulagati u ugljen, sada i u naftu

I norveška vlada odlučila je smanjiti ovisnost svoje zemlje o nafti. Zbog toga namjerava smanjiti ulaganja svog Sovereign Wealth Fund, u kojemu ima više od bilijuna dolara, u naftni i plinski biznis. Fond koji ima dionice u najvećim svjetskim naftnim kompanijama, poput Exxon Mobila, Royal Dutch Shella, Chevrona, BP-a, čak razmišlja o prodaji dijela tih dionica, a svakako će smanjiti ulaganja u domaća istraživanja nafte i plina.

Ta odluka na tragu je one iz 2015. godine kad je norveški parlament odlučio da će državni fond prestati ulagati u tvrtke koje su ovisne o ugljenu. Time je Norveška potvrdila svoju predanost odlukama Pariškog sporazuma o zaštiti okoliša i smanjivanju globalnog zagađenja. Istodobno, na taj način željela je smanjiti financijski rizik do kojeg dolazi zbog negativnog utjecaja na okoliš koji je donosio posao s ugljenom kao pogonskim gorivom.

Norveški dužnosnici smatraju kako je aktualna rasprava sasvim pragmatične prirode jer država više ne smije ovisiti o industriji nafte i plina koje prolaze kroz burne promjene s krajnje neizvjesnim ishodom. Inače, država je vlasnik još i velike nacionalne naftne kompanije Statoil AS, a i ima udjele u milijardama dolara u drugim međunarodnim naftnim tvrtkama.

Norveška se priprema na neizbježnu energetsku tranziciju

“Na taj način želimo provesti diverzifikaciju rizika i zbog toga ćemo zaradu ulagati u perspektivne industrije koje za sobom ne vuku toliko rizika kao biznis s naftom i plinom”, izjavio je za The Wall Street Journal Yngve Slyngstad, izvršni direktor Norges Bank Investment Management, koja upravlja državnim fondom.

Pritom se založio za oslobađanje od ovisnosti o fosilnim gorivima predloživši da se zemlja pripremi za neizbježnu tranziciju u energetskom sektoru. Istakao je također da se financijska sredstva moraju preusmjeriti u izgradnju alternativnih izvora energije, kao što su vjetroelektrane, solarna energija i ostali obnovljivi izvori. Matt Christensen, šef za globalna ulaganja i upravljanje imovinom u francuskom osiguravateljskom divu AXA, upozorio je pak kako “rizici koje predstavljaju klimatske promjene postaju sve više shvaćene kao problemi egzistencijalne prirode.”

Zbog toga su se AXA Group i nizozemska banka ING Groep odlučile povući iz industrija koji najviše pridonose klimatskim promjenama. Procijenili su, naime, da financijska ulaganja u najteže zagađivačke industrije nose sa sobom prevelike rizike. Primjerice, Kanada već ove godine uvodi porez na ugljik i emisije stakleničkih plinova koji će najviše pogoditi proizvođače nafte iz škriljevca.

Nitko više ne želi ulagati u naftnu industriju

Svjetska banka također je priopćila prošlog mjeseca da će zaustaviti financiranje istraživanja i bušenja nafte i plina do 2019. godine, u cilju potpore pariškim ciljevima zaštite okoliša. Francuska banka BNP Paribas kaže kako više neće financirati naftne projekte za koje se ocjeni da su ekološki štetni. S obzirom da su obnovljivi izvori energije, koji su nekoć bili opterećeni visokim troškovima, sve jeftiniji, postali su velika konkurencija ugljenu i plinu.

Zbog toga su, primjerice, Velika Britanija, Francuska, Kina i Indija već najavile da će zabraniti automobile s tradicionalnim motorima s unutarnjim izgaranjem te da će dati prednost električnim vozilima. Prošle godine, radna skupina koju je formirala skupina najrazvijenijih država svijeta okupljena u organizaciji G-20, zajedno s velikim financijskim institucijama poput JPMorgan Chase & Co i BlackRock Inc,. naručila je analizu na temelju koje su objavljene smjernice kako na što učinkovitiji način zaštiti svijet od klimatskih promjena. Dakako, među najvećim štetočinama po okoliš spomenuti su proizvođači i prerađivači nafte.

Povlačenje iz pariškog sporazuma nije umirilo vlasnike

Američki predsjednik Donald Trump naredio je da se SAD povuku iz pariškog sporazuma o zaštiti okoliša, pa američke tvrtke više nisu obvezne pridržavati se globalno usvojenih standarda. No, vlasnike naftnih i plinskih tvrtki i njihove dioničare to nije umirilo jer znaju da će se kad tad Washington morati vratiti tom sporazumu. Stoga su se američke naftne i plinske kompanije suočile sa svojevrsnim pobunama dioničara koji žele znati kako se njihove kompanije namjeravaju uključiti u zaštitu okoliša te kako gledaju na rizike koje donose klimatske promjene.

Ovog je ljeta dioničari Exxona i Occidental Petroleuma zatražili su da im se otkriju potencijalni rizici u poslovanju njihovih tvrtki s obzirom na napore da se smanji globalno zatopljenja u skladu s Pariškim sporazumom. Prošlog je mjeseca uprava Exxona kapitulirala je pred zahtjevima dioničara, pristajući objaviti nove detalje o tome kako bi klimatske promjene mogle utjecati na poslovanje kompanije.

Stoga ne čudi što velike naftne kompanije traže odgovor na pitanje kako upravljati financijskim rizicima do kojih dolazi u naftnom biznisu zbog utjecaja na klimatske promjene. To je razlogom zašto sve više preusmjeravaju svoje poslovanje i investicije prema prirodnom plinu i eksperimentiraju s obnovljivim izvorima energije i električnom energijom.

Rekordni rast cijena nafte posljednjih mjeseci

Sve to događa se unatoč toga što su krajem ovog tjedna cijene nafte dostignule rekordnu razinu od 67,72 dolara po barelu što je najviše u posljednjih dvije i po godine. Tako neočekivanom rastu cijena nafte pridonijele su demonstracije u Iranu, političke turbulencije u Venezueli, ali upletenost Saudijske Arabije u rat u Jemenu te njen sukob s Katarom i Iranom.

Dakako, kao i odluka OPEC-a i deset drugih država na čelu s Rusijom, da ograniče proizvodnju nafte i tijekom 2018. godine. Rast cijena nije uspjela zaustaviti ni povećana proizvodnja nafte u Libiji, ni ponovno stavljanje u funkciju naftovoda u Sjevernom moru, kao uostalom ni enormno povećanje proizvodnje nafte iz škriljevca u SAD.

Turbulencije u Iranu izazvale su turbulencije i na tržištu

Iran je treći najveći proizvođač u OPEC-a pa je bilo logično da su demonstracije u toj zemlji izazvale turbulencije na svjetskom tržištu. No, još veću zabrinutost izaziva mogućnost da američki predsjednik Donald Trump uvede nove sankcije protiv te zemlje. Naime, SAD svaka tri mjeseca odlučuje o tomu hoće li ponovno aktivirati ekonomski embargo protiv Irana koji je ukinuo bivši predsjednik Barack Obama. Kako će se o tomu odlučivati za desetak dana, razumljiva je neizvjesnost i nervoza s kojom se očekuje za kakvu će se strategiju odlučiti Washington.

Ako poduzme sudbonosni korak vraćanja sankcija to će dovesti do novog povećanja cijena nafte jer bi to značilo da će na svjetsko tržište dnevno stizati oko 3,8 milijuna barela nafte manje. Proizvodnja američkoga škriljevca, unatoč svih procjena da to najviše štetno djeluje na zaštitu okoliša, i dalje raste po impresivnoj stopi: samo u listopadu prošle godine zabilježila povećanje proizvodnje od 170 tisuća barela dnevno.

Relativno visoke cijene kratkotrajna su pojava

Agencija Moody’s Investors Service predviđa da će se cijene nafte sljedeće godine kretati u rasponu između 40 i 60 dolara po barelu. Ta se procjena temelji se na očekivanjima da će globalna potražnja za globalnom porasti za oko 1,4 milijuna barela dnevno, a da će tu potražnju zadovoljiti proizvodnja nafte iz škriljavca iz SAD-a te novi naftni izvori u Brazilu i Kanadi.

No, nitko ne gaji iluzije da će se te relativno visoke cijene održati na duži rok. Svi su svjesni da je naftni biznis, dugoročno gledano, bez ozbiljnije perspektive, tako da ni sadašnje prihvatljive cijene neće omogućiti naftnoj industriji novi razvojni ciklus. Ona je naprosto na silaznoj putanji i svatko zna da nema povratka na staro stanje. Ni što se ulaganja u nove projekte tiče, ni što se tiče prihoda i zarada.

Kakva je budućnost naftnog biznisa u Hrvatskoj?

Takve procjene nikako ne bi valjalo smetnuti s uma kad se raspravlja o budućnosti hrvatske naftne kompanije Ina i njene vrijednosti i strateškog značaja za državu, ali i LNG terminala na Krku. Tri su visoko akumulativne industrije od početka 21. stoljeća zapale u tešku krizu iz koje će se, najmanje dvije, teško izvući. Riječ je o novinskoj industriji, bankarskom sektoru, kao i naftnom biznisu. Sve su to bile iznimno visoko profitabilne gospodarske grane koje zapadaju u sve veće probleme, a njihova je budućnost krajnje neizvjesna.

Dok će se bankarski sektor ipak donekle oporaviti, sasvim je sigurno da novinska i naftna djelatnost više nikada neće biti tako prosperitetne i profitabilne industrije kao nekada. Stoga ne čudi da kapital bježi iz njih i prebacuje su u perspektivnije industrije. To istodobno znači da naftne i novinske tvrtke više nemaju nekadašnji strateški značaj, a njihovu ulogu i važnost po nacionalne interese preuzimaju IT kompanije, tehnološke i komunikacijske tvrtke.

Kao što je internet zadao novinskoj industriji smrtni udarac, tako naftnoj industriji glave dolaze alternativni izvori energije, rast ekološke svijesti, a posebice skori prelazak na automobile na struju. Stoga bi oni koji vode državu, ako to već ne prepoznaje javnost, trebali znati da je za Hrvatsku, u strateškom, a posebice sigurnosnom smislu, puno važnije da ima u svom posjedu, primjerice, telekomunikacijske tvrtke, negoli naftnu kompaniju.