Naši poljoprivrednici iz Todorićeva kraha nisu naučili ništa. Najbolji dokaz je ova priča o krumpiru i Konzumu
Ne treba nasjedati na demagogiju da će hrvatske kompanije posebno štititi interese hrvatskih proizvođača
Međimurski proizvođač krumpira, poduzeće Dodlek-Agro izašlo je ovih dana u javnost s pričom da im Konzum, nakon 18 godina, otkazuje suradnju, da više od njih ne namjeravaju naručivati robu i to, navodno, zbog pritiska ENNA Fruita, poduzeća za trgovinu voćem i povrćem u vlasništvu Pavla Vujnovca, suvlasnika Fortenove, odnosno bivšeg Agrokora, u čijem sastavu se, naravno, nalazi i Konzum.
U priču je uključeno i Ministarstvo poljoprivrede, kojem je međimurski proizvođač krumpira slao predstavke, o svojem odnosu s Konzumom. Iz Ministarstva, što je potvrdila i ministrica Marija Vučković, informacije su proslijeđene Agenciji za tržišno natjecanje, kako bi se utvrdilo je li bilo kršenja propisa kojima su regulirani odnosi dobavljača i trgovaca, odnosno da se utvrdi je li bilo nepoštene trgovačke prakse.
Dodlek je nezadovoljan jer živi od Konzuma
Prema tvrdnjama Dodlek-Agra, Konzum je dobio usmeni nalog da prekinu suradnju, što iz Konzuma i ENNA Fruita demantiraju, i tvrde da je suradnja raskinuta zbog Dodlekova milijunskog duga, tako da možemo vjerovati jednima ili drugima. Dodlekovo nezadovoljstvo je razumljivo, s obzirom na to da je svoje poslovanje vezao za Konzum, kod kojeg ostvaruje oko 70 posto prihoda, tako da bez suradnje s njima praktički ne postoji.
No, isto tako, ovakve priče nisu novost, svima koji su pratili poslovanje još u vrijeme Agrokora, dok je sustav koji se danas zove Fortenova bio u vlasništvu Ivice Todorića. Tada su isto mnogi poljoprivredni proizvođači, što javno što anonimno, iskazivali nezadovoljstvo načinom na koji ih se tretira, tako da su mnogi mogli naučiti da im se nije baš mudro vezati za jednog, tako velikog igrača i praktički staviti sudbinu u njegove ruke.
Ni Agrokor nije bio nježan prema dobavljačima
Agrokor, odnosno kompanije iz njegova sustava bile su poznate po “produljenim” rokovima plaćanja. Svoje financijske dubioze prebacivale su na leđa dobavljača, koji su ipak pristajali na i takvu suradnju jer je Agrokor bio najveći kupac u državi.
Prije desetak godina, jedan voćar – proizvođač jabuka – opisao je kako je funkcionirala njegova suradnja s Agrokorovim poduzećem za trgovinu voćem. Ugovarali su se rokovi plaćanja dulji od uobičajenih 30 ili 60 dana. Često je rok plaćanja bio i godinu dana. Ugovaralo se da će se plaćanje vršiti u ratama, po mjesecima, ali nije bilo definirano koji iznos će se pojedini mjesec platiti, pa je mogao iznositi i jednu kunu. Tko nije želio pristati na takve uvjete, nije dobio ugovor.
Bilo je i većih industrija koje nisu željele surađivati s Agrokorom. Najpoznatiji slučaj je, vjerojatno, mesne industrije Gavrilović, čiji se proizvodi tada nisu mogli pronaći na policama Agrokorovih trgovina, jer nisu pristajali na njihove uvjete suradnje.
Priče o zaštiti hrvatskih interesa su (uvijek) demagogija
Što je istina u ovom najnovijem slučaju s međimurskim proizvođačem krumpira trebala bi utvrditi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, no bez obzira na rezultat njihove istrage, ovakvi slučajevi su poruka da ne treba nasjedati na demagogiju da će hrvatske kompanije posebno štititi interese hrvatskih proizvođača.
Agrokor je u najširoj javnosti upravo tako bio percipiran u najširoj javnosti – kao nekakav zaštitnik hrvatskih interesa. To je bio i jedan od razloga zbog kojih se Vlada, kao, morala uključiti u njegovo “spašavanje”.
Stvarnost je, zapravo, bila malo drugačija. Isto tako, proizvođači sada mogu vidjeti da nije neka sreća imati jednog dominantnog kupca, koji im u bilo kojem trenu može otkazati suradnju, nakon čaga mogu staviti ključ u bravu.