Nekad je nužno odabrati stranu

Ovaj znanstvenik napravio je važan projekt. Na Telegramu iznosi kako konačno pokrenuti industriju

'Hrvatska mora prestati slijediti trendove i uključivati se na svjetsko tržište nakon konkurenata'

FOTO: PIXSELL

Hrvatska je posljednjih desetljeća ostala bez dijela industrije. Kao uzroci njenog propadanja često se ističu pogreške u pretvorbi i privatizaciji, kao i neke druge okolnosti koje su dovele do toga da danas znatno zaostajemo za zemljama srednje i istočne Europe s kojima smo se nekad mogli uspoređivati.

Hrvatska, kako se često ističe, ima nepovoljnu strukturu ekonomije, odnosno preveliku ovisnost o turizmu. S druge strane, poslovna klima je prilično loša, na ljestvicama konkurentnosti smo nisko pozicionirani, u nekim ključnim područjima smo među najlošijima u svijetu, što odbija investicije i tako onemogućuje reindustrijalizaciju.

O toj temi razgovarali smo s dr.sc. Nebojšom Stojčićem, autorom znanstvenog projekta “Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva”. Stojčić je prorektor je za poslovanje Sveučilišta u Dubrovniku i gostujući profesor na Staffordshire University u Ujedinjenom Kraljevstvu, a prema podacima Hrvatske znanstvene bibliografije ubraja se među top 10 ekonomista u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Koji su uzroci propadanja industrije u Hrvatskoj, kojoj svjedočimo posljednjih desetljeća?

STOJČIĆ: Sektorske promjene kao što je deindustrijalizacija, procesi su koji se odvijaju tijekom duljeg vremenskog razdoblja pa tako ni propadanje Hrvatske industrije nije došlo preko noći. Ako pogledamo unatrag, bilo je više točki na kojima smo propustili svoje prilike što je doprinijelo zaostajanju prerađivačkog sektora.

Uobičajenim krivcima za naše današnje stanje smatraju se rat i pogreške počinjene u procesu pretvorbe i privatizacije. Svima je jasno da su oba procesa imala značajan učinak na zaostajanje industrijskog sektora, ali to nisu jedini procesi koji su utjecali na današnje stanje. Hrvatska se znatno kasnije od ostalih zemalja središnje Europe uključila i u regionalne i europske ekonomske integracije.

Dok su se drugima vrata pristupa tržištu Europske Unije otvarala u drugoj polovici devedesetih, mi smo gubili i one pozicije koje smo unijeli u tranziciju. Pored toga, raspadom bivše države ostali smo na određeno vrijeme i bez tih tržišta što nije zanemariv faktor. Uz poteškoće u izlasku na međunarodna tržišta, onaj dio industrije koji je još uvijek funkcionirao suočavao se i sa znatno nepovoljnijim uvjetima pristupa financijskim tržištima.

Sve to otežalo je strukturnu promjenu prerađivačkog sektora od nisko tehnološki intenzivnih ka sofisticiranim sektorima i snizilo njegovu konkurentnost. Kad tome svemu dodate i neučinkovit institucionalni okvir, inovacijsko i poduzetničko okruženje koje je iz godine u godinu među najslabije ocijenjenim u Europskoj Uniji, jasno je da ishod nije ni mogao biti drugačiji nego da se prema svim relevantnim pokazateljima – od udjela prerađivačke industrije u BDP-u, preko tehnološke sofisticiranosti do izvozne konkurentnosti – hrvatska industrija dovede do drugog najlošijeg mjesta među novim članicama Europske Unije.

TELEGRAM: Kakva je situacija po pitanju industrije u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe? Čini se da su neke zemlje poput Češke, Slovačke ili Poljske vrlo uspješno prošle kroz tranziciju. U Češkoj i Slovačkoj prisutni su neki od najznačajnijih proizvođača automobila. Kako su to uspjeli?

STOJČIĆ: Zemlje središnje Europe svoj današnji status u mnogome duguju uspjehu u privlačenju stranih investitora i integraciji domaćih proizvođača u međunarodne proizvodne mreže. Tome su sigurno pogodovale i geopolitičke okolnosti kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih koje su otvorile vrata realokaciji proizvodnog segmenta lanca vrijednosti iz razvijenih europskih zemalja ka slabije razvijenim zemljama na istoku.

Danas se središnja Europa naziva najvećim europskim proizvodnim hubom. Međutim, bilo bi pogrešno pripisati uspješan industrijski razvoj srednjoeuropskih zemalja isključivo povoljnim vanjskim prilikama. Ono što odlikuje sve zemlje koje spominjete je dalekovidni, strateški pristup gospodarskom razvoju. Rezultati restrukturiranja gospodarstva vidljivi su, u najboljem slučaju, tek u srednjem roku. Takav je slučaj bio i s našim nazadovanjem koje se odvilo kroz više desetljeća, a takav je slučaj i s izgradnjom industrijske konkurentnosti u zemljama koje spominjete.

Ako, primjerice, pogledate relevantne pokazatelje s kraja devedesetih i prvih godina dvijetisućitih, Hrvatska je i uz rat i sve nepovoljne procese koje sam spomenuo bila industrijski razvijenija od većine spomenutih zemalja. Međutim, ono po čemu smo se već tada razlikovali su procesi koji su se odvijali ispod površine.

Dok je u zemljama središnje Europe na djelu bila tehnološka transformacija i tržišna reorijentacija industrije, u Hrvatskoj smo tih godina imali prerađivački sektor u kojem su prevladavale tradicionalne, nisko tehnološki intenzivne tvrtke od kojih su mnoge bile opterećene i uplivom politike ili neznanjem novih vlasnika.

Mnoge od njih jedva su se održavale na životu. Posljedice tih razlika postale su vidljive u drugoj polovici dvijetisućitih, par godina prije gospodarske krize kada zapravo i golim okom postaje vidljivo zaostajanje hrvatske industrije na koje su oni koji se bave industrijskom ekonomijom još ranije upozoravali.

TELEGRAM: Gdje je Hrvatska pogriješila? Čini se da imamo dobar geografski položaj, morske luke koje osiguravaju povezanost s udaljenim tržištima, cestovnu infrastrukturu… Što nam nedostaje da bi postali atraktivni ulagačima u proizvodnju?

STOJČIĆ: Naši problemi su višeslojni i počinju na temeljnim pitanjima što i kako želimo postići. Neki od mojih kolega znanstvenika dali su si prije par godina truda i došli do spoznaje kako je Hrvatska od osamostaljenja donijela preko 150 strateških dokumenata od kojih je jako mali broj doživio realizaciju. Ono što je poseban problem je i činjenica da se većina tih dokumenata donosi u trenutku u kojem bi njihova implementacija trebala već daleko odmaknuti.

U strateškom planiranju nema dalekovidnog pristupa i praktično sa svakom promjenom vlasti ide i promjena razvojnih prioriteta. Pored toga, naš pristup cijelo vrijeme od osamostaljenja sastoji se od nastojanja da preslikamo formule koje su se pokazale uspješnima kod onih koje želimo sustići. Takav pristup neće nam omogućiti sustizanje. Iskustva zemalja koje su zaista uspjele nadoknaditi razvojni jaz u kretanju od srednje ka visokoj razini dohotka kao što je naš slučaj govore da su to uspjele provođenjem suprotnih praksi od izravnih rivala.

Da bismo iskoristili sve prednosti koje naša zemlja neupitno ima, potreban je jedan širi konsenzus koji će uključiti dionike iz gospodarstva, kreatore ekonomske politike i znanstvenu zajednicu oko zacrtanog cilja i mjera kojim ga želimo ostvariti. Pri tome naravno ne zagovaram neki novi vid državnog planiranja koji sektori ili poduzeća trebaju postojati, a koji ne. Ono što nama treba su mjere koje će stvoriti učinkovit institucionalni okvir, ekonomske politike koje će poboljšati poduzetničku klimu i pogotovo kvalitetu inovacijskog sustava prema kojoj smo na začelju EU, obrazovna politika koja će promišljati strateški što su potrebe tržišta rada u idućim desetljećima, a s obzirom na demografske trendove, i imigracijska politika koja bi Hrvatsku učinila ugodnim mjestom za život i rad stručnjaka i inovatora.

TELEGRAM: Ipak, vidimo neke uspješne primjere, poput Rimac automobila. Kolika je šansa da takvi uspješni projekti budu zametak nekog budućeg industrijskog razvoja?

STOJČIĆ: U Hrvatskoj se, kao i u ostatku središnje Europe proteklih godina pojavio niz inovatora i poduzetnika u sektorima povezanim s digitalnom ekonomijom koji posluju na svjetskoj tehnološkoj granici. U svim zemljama nove Europe ta poduzeća nisu proizvod sustava nego individualnih napora s obzirom na to da je industrijska politika svih tih zemalja proteklih desetljeća bila fokusirana na izgradnju proizvodnih kompetencija dok su inovacije nekako bile u drugom planu.

Nije daleko od istine, čak ni ako kažemo da su sva ta poduzeća nastala usprkos prevladavajućoj klimi i sustavu. U ovom trenutku to uistinu predstavlja nešto što je u znanstvenoj terminologiji poznato kao prozor prilika za hrvatsko gospodarstvo. Radi se o mladim industrijama u nastajanju u kojim su troškovi učenja znatno niži nego u industrijama koje su na sredini svog životnog ciklusa i u kojim, u pravilu, dominiraju razvijene zemlje.

Da bi se ove uspješne individualne priče pretvorile u sustavni zamah potrebno se vratiti na sve one probleme o kojim smo ranije govorili. Ako pogledate priče većine tih tvrtki, nekoliko istih momenata se ponavlja iznova, birokratske zavrzlame, problemi sa financiranjem u ranim fazama razvoja, nedostatak odgovarajuće domaće radne snage. To su sve stvari u kojim država može i treba djelovati.

Pitanje je naravno u kojoj mjeri u javnom sektoru postoje znanja koja su komplementarna potrebama tog novog vala poduzetnika i koja mogu oblikovati ekonomske politike koje će učinkovito podupirati sektore budućnosti. Želim vjerovati da smo ispucali svoju kvotu propuštenih prilika i da uspješne priče kakvim u proteklo vrijeme svjedočimo u Hrvatskoj neće ostati izoliran slučaj.

TELEGRAM: Kako gledate na situaciju s brodogradilištima? Ima li takva proizvodnja budućnost u Hrvatskoj?

STOJČIĆ: Problem brodogradnje nije samo hrvatski problem. S izazovima konkurentnosti tog sektora susreću se i ostala europska gospodarstva. Kod nas je ta priča malo naglašena s obzirom na sve kontroverze koje su pratile brodograđevni sektor kroz protekla desetljeća.

Treba biti otvoren pa reći da su male šanse za troškovno pariranje dalekoistočnim brodograditeljima i da ćemo teško na našim prostorima gledati takvu proizvodnju u skorijoj budućnosti. Međutim, šanse postoje u tržišnim nišama kao što su razne vrste specijaliziranih brodova.

Pri tome je bitno naglasiti kako će šanse za oživljavanje ovog sektora s vremenom biti sve niže s odljevom ljudskog kapitala. Jednom kada ugasite neku proizvodnju, s njom ne odlazi samo dodana vrijednost koja se danas mogla stvoriti nego i znanje akumulirano tijekom vremena, usavršavano kroz iskustvo i prenošeno s generacije na generaciju. Takav scenarij već smo vidjeli u nekim drugim industrijama u Hrvatskoj, a ni brodogradnja nije imuna na slične procese.

TELEGRAM: Koji proizvodni sektori, po Vašem mišljenju, imaju potencijala za razvoj u Hrvatskoj? Koje prilike vidite i što je potrebno učiniti kako bi ih iskoristili?

STOJČIĆ: Za smanjivanje razvojnog jaza nama treba povećan udio aktivnosti s visokom dodanom vrijednosti u strukturi gospodarstva pa tako i industrije. Jedino na takav način možemo ostvariti stope rasta koje bi nas primaknule prosjeku razvijenosti EU i omogućile hvatanje koraka s ostatkom novih članica EU.

Ako gledamo prema kriteriju omjera jedinične vrijednosti izvoza i uvoza do pandemije Covid-19 sektori u kojim je Hrvatska pokazivala najviše razine konkurentnosti bili su elektroničke industrije, sektori koji su bili integrirani u proizvodne lance automobilske industrije i proizvodnja oružja i streljiva. Najniže razine konkurentnosti, pak, imali smo u drvnoj i tekstilnoj industriji.

Međutim, tu je potrebno istaknuti nešto drugo. Uvriježena je i pogrešna paradigma da je nama za smanjivanje razvojnog jaza dovoljno privući proizvodne investicije i primijeniti model koji se pokazao uspješnim u ostatku središnje Europe prije dva desetljeća. Možda će zvučati čudno, ali ako pažljivije promotrite što se događa u tim zemljama danas onda možete vidjeti da kod njih raste svijest o potrebi prelaska s proizvodno orijentiranog ka inovacijama pokretanom gospodarstvu.

Jednostavno, što se više primičete visokim razinama razvijenosti za porast standarda življenja nije dovoljno sklapati proizvode koje su drugi izumili. Fokusiranjem samo na proizvodne kompetencije u najboljem bi slučaju uspjeli zadržati sadašnje odstojanje od zemalja kojim danas gledamo u leđa. Kratkoročno gledano, naše šanse leže u sektorima povezanim s digitalnom transformacijom u kojim naše tvrtke posluju na svjetskoj tehnološkoj granici i koji trenutno predstavljaju prozore prilika o kojim sam već govorio.

Dugoročno, potrebno je mijenjati klimu u društvu tako da prestanemo slijediti trendove i uključivati se na svjetsko tržište nakon drugih te razvijati poslovno okruženje u kojem će otvaranje novih tržišnih niša i pomicanje tehnoloških granica biti način djelovanja.