Šonje: 'Zašto je Poljska 12 godina ispred nas? Jer se, bez obzira na sve, uvijek na kraju vraćamo promašenim temama'
Dok se drugi bave gospodarstvom, poručuje Šonje, Hrvati su opet u pričama o ustašama i partizanima
Ekonomski analitičar Velimir Šonje u analizi na svom portalu Ekonomski lab iznio je svoje viđenje stanja u hrvatskom gospodarstvu i onog što ga očekuje nakon koronakrize i predstojećih parlamentarnih izbora. Pritom je Hrvatsku usporedio s Poljskom, od koje smo, kaže, nekad bili lošiji, a koja nas je u posljednjih 12 godina prestigla u gospodarskom razvoju. U Hrvatskoj se, poručuje, naprosto bavimo krivim starima.
Šonje tako i sad primjećuje da se nakon povlačenja epidemije u drugim zemljama raspravlja o tome je li bilo smisleno odricanje slobode proteklih mjeseci s obzirom na ono što gospodarstvo očekuje, dok su se u hrvatskom javnom prostoru ponovno pojavile rasprave o ustašama i partizanima što govori da smo se opet našli u “našoj ružnoj stvarnosti”.
Ustaše i partizani
Sve to kod nas, dakako, zaključuje Šonje, treba promatrati u kontekstu predstojećih izbora koji će, ističe, potvrditi da gospodarski stagniramo i držimo čvrsto i postojano odstojanje u odnosu na prosječnu razinu razvoja Europske unije. Uspoređujući Hrvatsku i Poljsku, Šonje ističe kako je naša zemlja 2008. bila daleko razvijenija, no da Hrvatska posljednjih 12 godina gospodarski stagnira dok poljsko gospodarstvo raste. Objavio je i graf.
“Slika prikazuje usporedbu Hrvatske i Poljske. Pokazuje da je Hrvatska do 2008. bila uspješnija. Nakon te godine, dakle punih 12 godina, Hrvatska relativno stagnira (ne „konvergira“ prema europskom prosjeku). Poljska se nastavlja uspješno približavati, ostavljajući Hrvatsku daleko za sobom”, piše na svom portalu.
Iako, kaže, ne može dokazati poveznicu između hrvatskog stagniranja i tema koje zaokupljaju javnost, naglašava očito: “Vezu između većinom ne-ekonomskih tema koje su nabrojane na početku teksta i linija na slici nije lako dokazati. Međutim, razumno je pretpostaviti da veza postoji. Stvari na koje smo usredotočeni, teme u čije rješavanje ulažemo energiju, prioriteti koje određuju političari, stvari koje smatramo našim životnim prioritetima i ideje o rješenjima koja će nam poboljšati život u velikoj mjeri određuju društveni razvoj”, piše.
Stagnacija kao odraz onog što smo jesmo
Stagnacija je, navodi, “odraz onoga što možemo, znamo i jesmo. Jer, 12 godina ovako čvrstog i uvjerljivog držanja odstojanja nije nastupilo zbog neke urote, zbog nečega izvan nas, nečega što je netko drugi želio”.
Šonje podsjeća da su prvi značajni dugovi stvoreni još u vrijeme Ive Sanadera, te da su njihove otplate kasnije gušile rast. “No, ne može se zanemariti činjenica da je još u razdoblju kakve-takve konvergencije učvršćen klijentelistički model hrvatskog političkog kapitalizma i posijano sjeme visokog javnog duga koji upravo eskalira”, navodi Šonje i podsjeća kako je Europska komisija objavila da će omjer javnog duga i BDP-a na kraju ove godine u Hrvatskoj iznositi 89%, dok će u Poljskoj biti 59%. To će, dodaje, dovesti do još goreg stanja.
Nužna promjena stavova glasača
Kako bi se to promijenilo trebalo, bi upozorava učiniti prave reforme, a ni jedna od političkih opcija koje se ističu na izborima, kaže, neće ih učiniti iako će svima biti puna usta reformi.
“Da bi se tereti države mogli značajnije smanjiti uz javni dug od 90% BDP-a nije dovoljno vikati ‘transparenost!’. Neophodno je smanjiti veličinu opće države, a to se ne može trajno postići linearnim rezovima rashoda uz nepromijenjenu strukturu državnog sektora. Za iole ozbiljniji pomak potrebne su promjene koje prelaze ne samo provedbene kapacitete nego i zamisli glasača”, upozorava Šonje dodajući da su i glasači ti koji bi se trebali odlučiti za promjene.
Glas za iluziju
Odnos kapaciteta za rješavanje problema u javnom sektoru, navodi Šonje, bio je razmjeran tim problemima 2000. ili još 2010. ali problemi su se u međuvremenu gomilali.
“Nerazmjer problema i kapaciteta za njihovo rješavanje sada je toliko velik da svakim danom raste šansa da će ljudi dati glas nekoj iluziji, pukoj priči. U nedostatku kapaciteta za percepciju istine poslužit će i ustaše i partizani. Jer, za činjenice i istinu nikad ne treba očekivati masovnu zahvalnost. Prije će stići neka kazna”, zaključuje.