U ključnom zakonu o turizmu opet se izbjegava uvođenje destinacijskog menadžmenta, tvrdi bivši ministar
Ivan Herak tvrdi da se prijedlogom zakona oslabljuju lokalni TZ-i
Ministarstvo turizma RH nedavno je zaključilo javnu raspravu o tri važna prijedloga zakona. Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama zakona o članarinama u turističkim zajednicama, Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama zakona o boravišnoj pristojbi te Prijedlogu zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma.
Turistička je javnost najveća očekivanja imala od Zakona o turističkim zajednicama. Ministarstvo turizma još je u travnju 2014. objavilo smjernice tog zakona u kojima je najveća novost bilo uvođenje koncepta destinacijskog menadžmenta. Pod destinacijskim menadžmentom podrazumijevamo institucionaliziranje i vođenje sklopa poslova vezanih uz marketinška i ostala usklađivanja interesa institucija privatnog i javnog sektora koje djeluju na području određene destinacije (države, regije, grada, općine, mjesta).
Nužna transformacija sustava turističkih zajednica
Uporište za te suštinske promjene Ministarstvo turizma pronašlo je u Strategiji razvoja hrvatskog turizma 2014-2020. U toj je strategiji ocijenjeno da su turistički proizvod i njegova promocija deficitarni pa je nužno repozicioniranje Hrvatske na konkurentskom turističkom tržištu.
Transformacija sustava turističkih zajednica (TZ) u koncept destinacijskog menadžmenta (DMO), i u strategiji i u smjernicama ispravno su navedeni kao osnovna pretpostavka konkurentnog održivog razvoja turizma, posebno ako imamo u vidu nesmiljenu borbu za svakog gosta na tržištu i veliku brzinu kojom se mijenjaju navike i preferencije gostiju. Potražnja je u pogledu sadržaja sve zahtjevnija pa su planiranje razvoja, suradnje i koordinacije javnog i privatnog sektora u razvoju turističkog proizvoda i marketinga, sve potrebniji.
Izostala je osnovna ideja donošenja zakona
Uvođenje koncepta DMO-a trebalo je značiti i početak procesa konačne transformacije birokratskih u komercijalne i korporativne strukture. I samo Ministarstvo turizma kao predlagač zakona, u obrazloženju novog Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, u uvodnim odredbama navodi zaključke iz Strategije razvoja turizma (prihvaćene u Saboru RH). U tim se zaključcima tvrdi da sustav turističkih zajednica nije dovoljno uključen u kreiranje i provedbu turističke politike na razini destinacije, te da zakonske odgovornosti turističkih zajednica nisu usuglašene s mogućnostima provedbe.
Uprkos svemu navedenom, prijedlog Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma koji je Ministarstvo pustilo u javnu raspravu, ne nudi nikakve mehanizme kojima bi se ublažili ili otklonili navedeni nedostaci sustava.
Prijedlog zakona o turističkim zajednicama već inicijalno počiva na potpuno pogrešnoj premisi da je prihod od boravišne pristojbe izvorni prihod trgovačkih društava koja tu pristojbu naplaćuju, pa u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalnih turističkih zajednica većinska “upravljačka prava” ustupa kapitalu.
Ponajprije, izostala je osnovna ideja iz smjernica; ustrojavanje Nacionalne turističke organizacije (NTO), Organizacija za regionalni menadžment (RMO) i Organizacija za destinacijski menadžment (DMO) na najnižim razinama sustava. Ne manje važno, odustalo se i od koncepta klasterizacije Hrvatske (Grad Zagreb/Središnja Hrvatska/Slavonija/Istra/Kvarner/Lika-Karlovac/Dalmacija-Zadar/Dalmacija-Šibenik/Dalmacija-Split/Dubrovnik) koji se u smjernicama opravdano promovira.
U njima se izričito navodilo da se posebno želi ojačati razvoj destinacija na regionalnoj razini te da će stoga regionalne turističke organizacije imati veći proračun u odnosu na županijske turističke zajednice. I od toga se odustalo jer je sustav raspodjele izvornih prihoda Turističke zajednice, reguliran Prijedlogom zakona o boravišnoj pristojbi, ostao praktički isti. Uza sve navedeno, Prijedlog zakona o turističkim zajednicama već inicijalno počiva na potpuno pogrešnoj premisi da je prihod od boravišne pristojbe izvorni prihod trgovačkih društava koja tu pristojbu naplaćuju, pa u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalnih turističkih zajednica većinska “upravljačka prava” ustupa kapitalu.
Reforme su hitne, a opet se odgađaju
Osim već navedenih propusta, Prijedlogom zakona nije riješen praktički nijedan od nedostataka aktualnog upravljačkog sustava Turističke zajednice. Konkretno, nije uspostavljen institut destinacijskog menadžmenta. I dalje nema jasne podjele odgovornosti među pojedinim razinama sustava, nema mehanizama koordinacije aktivnosti među pojedinim razinama Turističke zajednice, nema “zaštitnih mehanizama” koji bi, ako već ne onemogućili, onda barem ograničili politizaciju i birokratizaciju sustava TZ-a.
Isto tako, i dalje su nejasne misije predstavništva HTZ-a u inozemstvu, a većina je misija u nadležnosti nižih razina Turističke zajednice teško ostvariva radi premalih kadrovskih kapaciteta upravljačkih struktura. Novi prijedlog zakona ne rješava ni problem nesrazmjera zakonskih obveza županijskih turističkih zajednica u odnosu na propisane budžete, kao ni problem minorne upravljačke pozicije Ministarstva turizma, da ne govorimo da će, ako se usvoji ovakav zakon, biti dokinuto 30-ak posto turističkih zajednica.
Ciljevi Strategije ostat će znanstvena fantastika
Ostane li na snazi aktualni Prijedlog zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, to možemo ocijeniti kao odgodu nužnih reformi u sustavu turističkih zajednica, ali i odustajanje od uvođenja koncepta destinacijskog menadžmenta na kojem, uzgred rečeno, počivaju razvoj proizvoda i marketinške aktivnosti nama konkurentnih turističkih destinacija.
U takvim okolnostima ciljevi iz Strategije razvoja hrvatskog turizma, na prvome mjestu onaj o 14 milijardi do 16,3 milijarde eura prihoda od turizma u 2020. temeljen na pokretanju novog investicijskoga ciklusa i na stvaranju koncepta destinacijskoga menadžmenta, postat će science fiction.