Nejednaki razvoj Hrvatske, osim u podacima o BDP-u, vidljiv je i u razlikama u plaćama. Dok je najrazvijeniji Zagreb i područja uz obalu Jadrana, kod kontinentalnih županija primjećuje se ozbiljno zaostajanje.
Grad Zagreb vodeći je po plaćama u Hrvatskoj. Prosječna plaća, kako pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku, premašila je 1200 eura, te je u godinu dana porasla za otprilike 8 posto. Zagreb je uvijek imao najviše plaće, što se može tumačiti dinamičnim tržištem rada zbog velike koncentracije stanovništva, ali i velikim brojem kompanija kojima su tu središta poslovnih operacija.
Plaće rastu, ali su razlike i dalje velike
Posljednjih godina, općenito, došlo je do znatnog rasta plaća – koji je doduše, prošle godine dijelom poništen snažnom, dvoznamenkastom inflacijom. Do rasta plaća došlo je, prije svega, zbog velike potražnje za radnom snagom, na što je, osim rasta gospodarstva, utjecaj imalo i iseljavanja. Otvaraju se novi poslovi, dio radno sposobnog stanovništva je iselio, stvoren je manjak radne snage i poslodavci su prisiljeni – ako žele privući radnike – ponuditi veće plaće.
Iako je Dubrovnik jedna od najpopularnijih turističkih destinacija, pa je s toga, barem za hrvatske prilike, prilično razvijen, što se tiče plaća na tom području, one prilično zaostaju za Zagrebom. Prosječna plaća u Dubrovačko neretvanskoj županiji krajem prošle godine iznosila je 973 eura.
Razvijene kontinentalne županije ispod državnog prosjeka
Ako odemo na drugi kraj zemlje, duboko na kontinent, vidjet ćemo da su tamo plaće još niže. Prosječna plaća u Vukovarsko-srijemskoj županiji krajem prošle godine iznosila je oko 920 eura. To je manje i od državnog prosjeka koji je u prosincu prošle godine iznosio 1046 eura.
S obzirom na to da Zagreb osjetno diže državni prosjek rijetke su županije koje su iznad tog iznosa. Zanimljiv podatak je da i neke kontinentalne županije koje su na glasu kao razvijenije, ne prelaze čak ni iznos od 1000 eura prosječne plaće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je u Međimurskoj županiji prosječna plaća u prosincu bila 968 eura, a u Varaždinskoj županiji 971 euro. Na relativno niske plaće, usprkos snažnijoj ekonomskoj aktivnosti, vjerojatno utječe i struktura industrije. Poznato je da su u tekstilnoj industriji, koje ima dosta na tim područjima, vrlo niske plaće, koje onda vode i do nižeg prosjeka.
U Zagrebu prosječna plaća 300 eura veća nego u Slavoniji
S obzirom na slabu ekonomsku aktivnost, ne čudi da su najniže plaće u tri slavonske županije. Tako je, recimo, u Virovitičko-podravskoj županiji prosječna plaća tek 905 eura. U Požeško-slavonskoj je 15 eura viša, i iznosi oko 920 eura, dok je u Brodsko-posavskoj 915 eura.
Što se tiče Dalmacije, u Splitsko-dalmatinskoj županiji plaće su se približile iznosu od 1000 eura – iznose 988 eura u prosjeku. Šibensko-kninska i Zadarska županija kreću se oko 970 eura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni promjene u oporezivanju ne bi pomogle
Očito je da postoje prilično velike razlike u prosječnim plaćama, pogotovo ako usporedimo Grad Zagreb i slabije razvijene krajeve zemlje. Zagreb ima oko 300 eura veću prosječnu plaću od tri ranije navedene slavonske županije. No, podići plaće na nekom području moguće je jedino kroz snažniju ekonomsku aktivnost. Čak ni promjene u oporezivanju plaća tu ne bi pomogle, s obzirom na to da su najniže plaće i tako oslobođene poreza ili vrlo malo oporezovane.
Takva razlika u primanjima stvara ozbiljne probleme ne samo za Slavoniju, nego i za ostatak zemlje. Ljudi će se pojačano iseljavati iz dijela zemlje u kojem plaće nisu dovoljne da zadovolje osnovne životne potrebe. Siromašna područja ubrzano će se prazniti, a nedostatak radne snage i ljudi u najboljim godinama, koji imaju potencijala pokrenuti lokalno gospodarstvo, postajat će sve izraženiji hendikep takozvanih pasivnih krajeva. Što je duže prisutan taj problem, to je manje nade da će ga se moći riješiti.
Svi ćemo živjeti u Zagrebu i na obali
Ako se taj trend ne preokrene, Hrvatska će se uskoro naći u situaciji da velika većina njezinih građana živi u Zagrebu i na nekoliko najbogatijih područja uz obalu Jadrana. U velikim dijelovima zemlje većinu populacije činit će stariji ljudi koji trebaju više zdravstvene skrbi i drugih specifičnih usluga, što će biti ozbiljan izazov za lokalnu infrastrukturu, tim prije što neće biti radnika da servisiraju njihove potrebe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada se broj ljudi u praznim krajevima smanjuje, troškovi održavanja infrastrukture i usluga ostaju isti ili čak rastu. Tko će plaćati prirez iz kojeg se mnogi takvi troškovi financiraju? Naposljetku, nisu zanemarivi ni sigurnosni problemi koje donosi depopulacija. Ispraznit će se uglavnom krajevi na istoku zemlje.
Na stranu neugodna recentna iskustva zbog problema koji su dolazili iz tog smjera, ali velika nenaseljena područja uz granice uvijek predstavljaju rizik, budući da ih je teže kontrolirati bez oslanjanja na lokalnu infrastrukturu i informacije koje snage sigurnosti mogu dobiti samo od lokalnog stanovništva. Nikome u Hrvatskoj nije u interesu da se pogranična područja pretvore u nenaseljenu divljinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Zagrebu je prosječna plaća 300 eura veća nego u Slavoniji. Takva nas neravnoteža ozbiljno ugrožava
Postoji više razloga zbog koji se Hrvatska mora potruditi da zadrži stanovništvo u pasivnim krajevima
Podići plaće na nekom području moguće je jedino kroz snažniju ekonomsku aktivnost. Čak ni promjene u oporezivanju tu ne bi pomogle, s obzirom na to da su najniže plaće i tako oslobođene poreza ili vrlo malo oporezovane.
Nejednaki razvoj Hrvatske, osim u podacima o BDP-u, vidljiv je i u razlikama u plaćama. Dok je najrazvijeniji Zagreb i područja uz obalu Jadrana, kod kontinentalnih županija primjećuje se ozbiljno zaostajanje.
Grad Zagreb vodeći je po plaćama u Hrvatskoj. Prosječna plaća, kako pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku, premašila je 1200 eura, te je u godinu dana porasla za otprilike 8 posto. Zagreb je uvijek imao najviše plaće, što se može tumačiti dinamičnim tržištem rada zbog velike koncentracije stanovništva, ali i velikim brojem kompanija kojima su tu središta poslovnih operacija.
Plaće rastu, ali su razlike i dalje velike
Posljednjih godina, općenito, došlo je do znatnog rasta plaća – koji je doduše, prošle godine dijelom poništen snažnom, dvoznamenkastom inflacijom. Do rasta plaća došlo je, prije svega, zbog velike potražnje za radnom snagom, na što je, osim rasta gospodarstva, utjecaj imalo i iseljavanja. Otvaraju se novi poslovi, dio radno sposobnog stanovništva je iselio, stvoren je manjak radne snage i poslodavci su prisiljeni – ako žele privući radnike – ponuditi veće plaće.
Iako je Dubrovnik jedna od najpopularnijih turističkih destinacija, pa je s toga, barem za hrvatske prilike, prilično razvijen, što se tiče plaća na tom području, one prilično zaostaju za Zagrebom. Prosječna plaća u Dubrovačko neretvanskoj županiji krajem prošle godine iznosila je 973 eura.
Razvijene kontinentalne županije ispod državnog prosjeka
Ako odemo na drugi kraj zemlje, duboko na kontinent, vidjet ćemo da su tamo plaće još niže. Prosječna plaća u Vukovarsko-srijemskoj županiji krajem prošle godine iznosila je oko 920 eura. To je manje i od državnog prosjeka koji je u prosincu prošle godine iznosio 1046 eura.
S obzirom na to da Zagreb osjetno diže državni prosjek rijetke su županije koje su iznad tog iznosa. Zanimljiv podatak je da i neke kontinentalne županije koje su na glasu kao razvijenije, ne prelaze čak ni iznos od 1000 eura prosječne plaće.
Tako je u Međimurskoj županiji prosječna plaća u prosincu bila 968 eura, a u Varaždinskoj županiji 971 euro. Na relativno niske plaće, usprkos snažnijoj ekonomskoj aktivnosti, vjerojatno utječe i struktura industrije. Poznato je da su u tekstilnoj industriji, koje ima dosta na tim područjima, vrlo niske plaće, koje onda vode i do nižeg prosjeka.
U Zagrebu prosječna plaća 300 eura veća nego u Slavoniji
S obzirom na slabu ekonomsku aktivnost, ne čudi da su najniže plaće u tri slavonske županije. Tako je, recimo, u Virovitičko-podravskoj županiji prosječna plaća tek 905 eura. U Požeško-slavonskoj je 15 eura viša, i iznosi oko 920 eura, dok je u Brodsko-posavskoj 915 eura.
Što se tiče Dalmacije, u Splitsko-dalmatinskoj županiji plaće su se približile iznosu od 1000 eura – iznose 988 eura u prosjeku. Šibensko-kninska i Zadarska županija kreću se oko 970 eura.
Ni promjene u oporezivanju ne bi pomogle
Očito je da postoje prilično velike razlike u prosječnim plaćama, pogotovo ako usporedimo Grad Zagreb i slabije razvijene krajeve zemlje. Zagreb ima oko 300 eura veću prosječnu plaću od tri ranije navedene slavonske županije. No, podići plaće na nekom području moguće je jedino kroz snažniju ekonomsku aktivnost. Čak ni promjene u oporezivanju plaća tu ne bi pomogle, s obzirom na to da su najniže plaće i tako oslobođene poreza ili vrlo malo oporezovane.
Takva razlika u primanjima stvara ozbiljne probleme ne samo za Slavoniju, nego i za ostatak zemlje. Ljudi će se pojačano iseljavati iz dijela zemlje u kojem plaće nisu dovoljne da zadovolje osnovne životne potrebe. Siromašna područja ubrzano će se prazniti, a nedostatak radne snage i ljudi u najboljim godinama, koji imaju potencijala pokrenuti lokalno gospodarstvo, postajat će sve izraženiji hendikep takozvanih pasivnih krajeva. Što je duže prisutan taj problem, to je manje nade da će ga se moći riješiti.
Svi ćemo živjeti u Zagrebu i na obali
Ako se taj trend ne preokrene, Hrvatska će se uskoro naći u situaciji da velika većina njezinih građana živi u Zagrebu i na nekoliko najbogatijih područja uz obalu Jadrana. U velikim dijelovima zemlje većinu populacije činit će stariji ljudi koji trebaju više zdravstvene skrbi i drugih specifičnih usluga, što će biti ozbiljan izazov za lokalnu infrastrukturu, tim prije što neće biti radnika da servisiraju njihove potrebe.
Kada se broj ljudi u praznim krajevima smanjuje, troškovi održavanja infrastrukture i usluga ostaju isti ili čak rastu. Tko će plaćati prirez iz kojeg se mnogi takvi troškovi financiraju? Naposljetku, nisu zanemarivi ni sigurnosni problemi koje donosi depopulacija. Ispraznit će se uglavnom krajevi na istoku zemlje.
Na stranu neugodna recentna iskustva zbog problema koji su dolazili iz tog smjera, ali velika nenaseljena područja uz granice uvijek predstavljaju rizik, budući da ih je teže kontrolirati bez oslanjanja na lokalnu infrastrukturu i informacije koje snage sigurnosti mogu dobiti samo od lokalnog stanovništva. Nikome u Hrvatskoj nije u interesu da se pogranična područja pretvore u nenaseljenu divljinu.