Upoznajte glavnog arhitekta udruge poduzetnika. Namjerava dokazati da se Banija može obnoviti puno brže nego svi misle

TELEGRAM: Mnogo pažnje privukao je projekt kuće koju je Odbor za arhitekturu i graditeljstvo udruge Glas poduzetnika razvio baš za izgradnju na području stradalom u potresu. O kakvoj se kući radi?

BAŠIĆ: Cilj je bio napraviti kuću koja, među ostalim, nije invazivna u prostoru. To nije arhitektonsko remekdjelo, prije je replika klasične kuće koja se vrlo jednostavno uklapa u ruralni, suburbani pa čak i urbani dio Petrinje, Siska i okolice. Ne bih to nazvao tipskim projektom nego standardiziranim okvirom za gradnju unutar kojega se može mijenjati raspored prostorija.

Bilo nam je važno da projekt bude prilagođen svim načinima gradnje: montažnoj gradnji, gradnji porobetonom, kao i klasičnoj gradnji. Trenutno nam je cilj sagraditi desetak kuća u što kraćem roku kako bismo pokazali da je obnovu moguće provesti brže nego što drugi predviđaju, bez da se pritom kompromitira kvaliteta gradnje. Nadamo se i da ćemo privući nove donatore, potaknuti dobru energiju i stanovnicima tog kraja dati mogućnost da ondje ostanu, pokazati im da će se njihovi domovi početi graditi i da postoje drugi ljudi koji o njima brinu.

TELEGRAM: Hoće li UGP kuće biti otpornije na potres od onih građenih na standardan način?

BAŠIĆ: Mislim da bi bilo dobro razjasniti što je to kuća otporna na potres. Svaka kuća danas se prema zakonu mora projektirati tako da izdrži potres jačine osam stupnjeva po Richteru bez ozbiljnih konstruktivnih oštećenja. U tom smislu UGP kuća jest protupotresna. Svi materijali od kojih radimo kuće će izdržati potres, a poseban je naglasak na porobetonu i na drvenim kućama koje imaju olakšane konstrukcije zahvaljujući kojima dobro reagiraju na potrese. To je neko pojednostavljeno objašnjenje pojma protupotresna kuća.

TELEGRAM: Pisalo se i da su kuće prilagodljive životu tri generacije pod jednim krovom. To se baš i ne čini kao odlika moderne arhitekture.

BAŠIĆ: Znamo da u ruralnim sredinama tri generacije često žive pod istim krovom. Iz tlocrta UGP kuće jasno je da je ona namijenjena četveročlanoj obitelji, ali ostavljen je prostor za stepenice koje vode do druge etaže na kojoj se mogu napraviti još tri sobe, što daje dovoljno prostora za to da u kući žive djed i baka, roditelji i djeca. To je realnost za ruralne prostore. A danas-sutra, kada djeca dobiju svoju djecu, ta će se kuća opet moći koristiti na drugačiji način. To je bio cilj, da kuća bude prilagodljiva vrlo jednostavnim zahvatima.

TELEGRAM: Obišli ste Petrinju i druge dijelove stradale u potresu. Što mislite kvaliteti gradnje koju ste ondje zatekli? Jasno, to vas pitamo zbog toga što se ovih dana često problematizira kvaliteta obnove zgrada nakon Domovinskog rata.

BAŠIĆ: Za stanje koje smo tamo zatekli svakako je kriva obnova nakon rata. No, nije nužno da je to posljedica kriminalnih radnji koje se spominju u medijima. Stvar je u tome da je obnova u drugoj polovici devedesetih provedena prema uputama Ministarstva obnove i razvitka, koje je taj projekt postavilo loše. Kada kažem loše, mislim to iz perspektive protupotresne gradnje. Da se ovaj potres nije dogodio, još sto godina nitko ne bi pričao o nekvalitetnoj obnovi, osim u nekim stvarno ekstremnim slučajevima.

Sve treba staviti u kontekst onog vremena. Kuće su bile spaljene i često su od njih ostali samo zidovi. Ljudi koji su ih obnavljali na tim su zidovima podigli krovove kako su znali i umjeli. Netko je štedio na materijalu, netko ne, no uglavnom su svi slijedili naputak Ministarstva. Mislim da je sad suvišno promišljati je li to bilo ispravno ili neispravno, ali činjenica je da se takva obnova ne bi smjela ponoviti.

TELEGRAM: Znači li to da se u obnovi nakon rata graditelji nisu pridržavali zakona? Je li nadležno ministarstvo tada dalo upute da se Banija obnavlja ne obazirući se na postojeću regulativu?

BAŠIĆ: Nisam sudjelovao u toj obnovi i ne bih htio donositi sud o nečemu izvan vremenskog konteksta. Vjerujem da je Ministarstvo u tom trenutku moglo birati između vrhunske obnove tisuću ili zadovoljavajuće obnove deset tisuća kuća. Postojala je određena količina radne snage, određena količina financija i određeno vrijeme unutar kojeg se obnova mogla obaviti.

Da su išli na zadovoljavanje svih protupotresnih propisa, većina kuća je trebala biti srušena do temelja i izgrađena iznova. Pitanje je bi li takva obnova bila izvediva. Donesena je odluka kakva je donesena, a s ovim vremenskim odmakom možemo vidjeti njezine pozitivne i negativne posljedice. Danas iz toga možemo nešto naučiti i raditi pametnije.

TELEGRAM: Kako bi iz perspektive struke trebala izgledati obnova?

BAŠIĆ: Mislim da je najvažnije da urbana područja, središte Siska, Petrinje i Gline, prođu urbanu revitalizaciju. To je trebalo učiniti i prije potresa. Sad je prilika da se u gradovima postave neke nove vizure, da gradovi dobiju novi zamah. Obnova će tamo trajati dugo. To je nemoguće izbjeći. Dobro je to što je u središtima gradova živjelo manje ljudi. Ondje su uglavnom poslovni prostori, pa je tu zapravo riječ o ekonomskoj obnovi.

U ruralnim sredinama imamo dvije krajnosti. Neke su kuće djelomično oštećene u potresu, koje je moguće dovesti u funkciju za simbolične iznose. U drugoj su kategoriji kuće koje naprosto treba ukloniti i izgraditi potpuno novu zgrade. S tim na umu, UGP je projektirao svoju kuću.

TELEGRAM: Još od zagrebačkog potresa čuju se različita mišljenja o tome koje su zgrade najsigurnije. Neki se kunu u novogradnju, drugi vjeruju samo u zgrade građene nakon velikog potresa u Skopju, treći su uvjereni da je austrougarska gradnja bila bez mane. Tko je u pravu?

BAŠIĆ: Odgovor je užasno jednostavan: regulativa se promijenila nakon potresa u Skopju 1963. godine. Zgrade koje su građene nakon toga, poput većeg dijela Novog Zagreba, prošle su bez oštećenja u zagrebačkom potresu. One imaju kompletnu armiranobetonsku konstrukciju, imaju temelje prilagođene pomicanju. Te zgrade se njišu kada udari potres, ali ne ruše se.

Sigurne su i drvene konstrukcije. Kolega statičar i ja smo radili preglede vrlo starih drvenih kuća, vjerojatno starih 150 godina, koje su temeljito obnovljene i najčešće služe kao vikendice. Kada ih gledate izvana, nije vam jasno zbog čega su vas zvali, one izgledaju netaknuto. Kada vas pozovu unutra vidite da je žbuka potpuno otpala, što izgleda zastrašujuće i jasno je da se ljudi boje. Ali stvar je u tome da nikakvih drugih oštećenja nema. Nije im ništa, i one su praktički useljive.

TELEGRAM: UGP je pozvao Vladu da donese akt kojim bi se pojednostavila dokumentacija i ubrzao proces dobivanja dozvola. Što točno tražite i koliko će to ubrzati proceduru?

BAŠIĆ: Prije nekog vremena imali smo konstruktivan razgovor s ministrom graditeljstva Horvatom i njegovom ekipom. Pozvali smo se na doing business ljestvicu na kojoj smo na katastrofalnoj poziciji prema brzini izdavanja dozvola. Predložili smo ministru smanjivanje broja koraka koje je potrebno proći da bi se ishodilo građevinsku dozvolu i smanjiti cijenu čitavog procesa.

Tu je temu iz fokusa izgurao novi val koronavirusa, ali očekujemo skori nastavak razgovora s ministarstvom graditeljstva, tim prije što je sada pitanje obnove i izgradnje velikog broja zgrada postalo hitno. Vjerujemo da je ovo pravi trenutak da se krene u pojednostavljivanje procesa kompletne regulative za gradnju, tim prije što smo kod ljudi iz Ministarstva osjetili želju za suradnjom.

TELEGRAM: Gdje vidite najviše prostora za uštedu vremena u procesu izdavanja dozvola za gradnju?

BAŠIĆ: Željeli bismo prije svega jako pojednostaviti dobivanje lokacijske dozvole. Mi bismo to uredili tako da skicu kuće s naznačenim osnovnim gabaritima predate na odjel za graditeljstvo nadležne županije. Oni bi vam onda mogli ovjeriti da je lokacijska dozvola izdana. Uz to, predlažemo da se građevinska dozvola izdaje na temelju idejnog projekta, a da izvedbeni projekt bude obavezan za dobivanje uporabne dozvole.

Nikome nije u interesu da izdavanje dozvola toliko traje, to nije u interesu ni javno-pravnim tijelima. Bez veze smo nagomilali birokratski aparat koji nema nikakvog smisla. To se može pojednostaviti, a ovo je trenutak kada treba krenuti s tim procesom. Konačan cilj je da se postupak izdavanja dozvola organizira tako da netko u općini mora samo pregledati dokumentaciju i pustiti tu dozvolu.

TELEGRAM: Ne prijeti li nam opasnost od toga da ubrzavanjem izdavanja dozvola izazovemo urbanistički nered? Neki će taj zahtjev sigurno povezati s betonizacijom, prekomjernom izgrađenošću, apartmanizacijom turistički atraktivnih krajeva…

BAŠIĆ: Prijeti, to je sigurno, ali zato imamo državu koja treba dati dobar prostorno-planski okvir. Tako da u nekom selu u Sisačko-moslavačkoj županiji vrlo jasno znate što smijete graditi: kolika je maksimalna katnost, koliko gospodarskih objekata smijete imati u dvorištu, smiju li oni biti prislonjeni uz kuću, koliko trebaju biti udaljeni od granice zemljišta… Treba priznati da su zloporabe moguće, i da su lovci u mutnom skloni bezumnom štancanju zgrada, ali posao je države da to spriječi a da pritom ne uguši one koji rade kvalitetno.

TELEGRAM: Želite li reći da takav prostorni plan trenutno ne postoji?

BAŠIĆ: Prostorno-planska dokumentacija sada je često vrlo dvosmislena. Potrebno je stvari urediti tako da u pet do deset minuta možete saznati što se na nekoj parceli može graditi. Trenutno nas se zatrpava propisima pa imamo situaciju, kao u Gradu Zagrebu, da se na jednu parcelu odnose tri proturječna članka propisa. Prema jednom možete graditi zgradu od 100 kvadrata, prema drugom od 400, i kako da investitor koji želi kupiti parcelu zna što na njoj može sagraditi?

Kada bismo imali čistu i standardiziranu prostorno-plansku situaciju, mi arhitekti mogli bismo iz glave potpisati da je gradnja nekog objekta u skladu s prostornim planom. I ako ta kuća već ima priključak HEP-a, priključak na vodu i na septičku jamu, i ako ne povećavamo njezine gabarite, ne postoji razlog zbog kojeg mi arhitekti ne bismo mogli defacto sami izdati građevinsku dozvolu, uz to da ta dokumentacija, naravno, prođe reviziju ureda za graditeljstvo.

TELEGRAM: U redu, dugoročni planovi na stranu, što su prvi potezi koje bi država trebala povući kako bi omogućila ubrzanu gradnju i obnovu na područjima koja su stradala u potresu?

BAŠIĆ: Prvo, stvaranje okvira za brze projekte. Mi još nemamo spreman takav prijedlog, ali kroz razgovor bih predložio da to bude temelj prema kojem bi se dobivala građevinska dozvola. Potrebno je ustanoviti postoji li uopće jasan prostorni plan za sva naselja. Ne bih zbog toga osnivao nekakvu radnu skupinu, od tih radnih skupina se ljudima već diže kosa na glavi.

Pustite nas da mi napravimo glavni projekt prema kojem će se raditi. Od nadležnog odjela za graditeljstvo tražimo samo ovjeru da je sve u skladu s prostornim planom. Ionako zadržavamo sve postojeće priključke, pa nema potrebe za uključivanjem ostalih javnopravnih tijela. Tako bi se unutar tjedan dana mogla dobiti ovjera dokumentacije i moglo bi se graditi na mjestu srušenih kuća, unutar tih gabarita. Time bi nas se oslobodilo suvišne administracije. Treba naglasiti i da nam ovo može biti sjajna prilika da ustanovimo je li to način na koji se u budućnosti može pojednostaviti čitav sustav izdavanja građevinskih dozvola.

TELEGRAM: Kada bi vaše ideje bile usvojene, i kada bi se u tjedan dana riješila sva administracija, koliko bi vremena trebalo da UGP-ova standardizirana kuća bude useljiva?

BAŠIĆ: To ovisi najviše o materijalu kojim bismo gradili. Ako bi se išlo s brzim načinom gradnje, ona bi mogla biti useljiva kroz dva do tri mjeseca.

TELEGRAM: A koliko će za to trebati sadašnjim tempom rješavanja administrativnih problema i klasičnim načinom gradnje?

BAŠIĆ: Mislim da građevinsku dozvolu još nikada nismo čekali manje od tri mjeseca, a često se to protegne i na preko godinu dana. Klasičnim načinom gradnje, kad bi sve išlo idealno, možda bi se u kuću moglo useliti nakon šest mjeseci.

Ovdje želim naglasiti koliko je važno da se što prije počne s gradnjom, to je ključna stvar. Ljudi sada u kamp prikolicama ili kontejnerima žive pokraj svojih srušenih kuća. Sigurno će im biti znatno lakše izdržati takve uvjete, ako će vidjeti kako im novi dom raste iz dana u dan, nego ako sjede u tim nastambama i čekaju izdavanje dozvola.

 

TELEGRAM: Nedavno je UGP predstavio plan za obnovu stradalih područja znatno ambiciozniji od popravka ili izgradnje pojedinačnih kuća. Riječ je o velikom kontejnerskom naselju u Petrinji?

BAŠIĆ: To je zajednički projekt Udruge Glas poduzetnika, Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo i Grada Petrinje. Riječ je o stambeno/poslovnom kontejnerskom naselju koje smo nazvali Centar novog života. Pokrenuli smo taj projekt nekoliko dana nakon potresa. O lokaciji je odlučio gradonačelnik, i sad smo u završnoj fazi planiranja. Naš cilj je formirati centar u kojem će ljudi koji su ostali bez domova imati priliku voditi dostojanstven život.

UGP često spominje kako postoje dvije jednako važne fronte oporavka. Osim stambenog zbrinjavanja, tu je i ekonomski oporavak stradalog područja, što znači da treba brzo napraviti prostore ne samo za život, nego i za rad. Zbog toga smo u novom naselju predvidjeli i poslovne prostore u kojima se mogu otvoriti uredi, kafići, restorančići i agencije. Interes su iskazali i neki trgovački lanci, kao i banke. Jedan od uzora u planiranju bio nam je londonski Boxpark.

Posljednjih dana vodili smo vrlo uspješne razgovore s gradonačelnikom Petrinje i njegovim timom, kao i s vladinim Stožerom civilne zaštite. Čini mi se da su svi vrlo afirmativno i konstruktivno prihvatili taj projekt. Očekujem brzi nastavak radova na Centru novog života, i mislim da bi kroz dvadesetak dana ljudi mogli useliti u prve kontejnere u novom naselju. To je projekt koji bi taj kraj mogao podići na noge strahovito brzo, i nadam se da ćemo ostvariti sinergiju javnog i privatnog partnerstva te postaviti standarde za druge slične projekte.