Utjecajni investitor objavio je važan članak koji objašnjava dosta toga o hrvatskoj ekonomiji i bankama
Bakić o bankama i plasiranju novca državi umjesto realnom sektoru
Investitor Nenad Bakić objavio je na svom blogu zanimljivo opažanje podebljano brojnim grafovima o stanju u hrvatskom bankarstvu: banke su zapravo pune novca, ali umjesto da ga plasiraju u realni sektor, novac ide državi.
Bakić piše kako su banke kroz krizu prošle daleko bolje nego realni sektor i građani, iz čega bi se moglo zaključiti da je igra ipak malo naklonjena njima, te da bi, iako su konzervativne institucije trebale preuzimati više rizika.
Banke ne žele preuzeti rizik
“Ali taj relativno lagodni uspjeh ih je uljuljkao i one su se sada previše orijentirale obrani od rizika, umjesto kvalitetnog preuzimanju rizika. Znam da vam možda ne zvuči tako, ali jedna od glavnih (ili glavna) funkcija banaka je preuzimanje, procesiranje, transformacija rizika. Banke još nisu shvatile da je rast gospodarstva prilično velik i robustan. Trebalo bi im pomoći da to razumiju, te počnu preuzimati racionalne rizike, više kreditirati gospodarstvo. U tome se krije još povelika rezerva za gospodarski rast”, piše na blogu Eclectica.
Neshvatljivo mu je kako su pesimistično-depresivni bankarski makroanalitičari svi redom kolosalno ispromašivali preokret i snagu gospodarskog rasta prošle godine, iako su jako dobro plaćeni, za razliku od njega koji je amater i koji je “pogodio”. “Ako su oni pak tako zatvoreni su svoje tmurne kule bjelokosne, možemo misliti kako se tek ponašaju njihovi kolege u upravljanju rizicima”, napisao je.
Što znači da su banke pune novaca?
Tvrdnju da su banke pune novca ilustrirao je rastom štednje građana, iako su se kamate na depozite snizile skoro na nulu uz prisutan trend razduživanja građana. Depoziti građana su najvažnija stavka u pasivi banaka (pasiva-kako se banke financiraju) i iznose oko 190 milijardi kuna. Upozorava i na važan trend smanjivanja inozemne pasive, što znači da banke vraćaju novac u inozemstvo svojim “majkama”.
Promatrajući aktivu banaka (aktiva-što banke rade s novcem) ističe da iznimno raste kreditiranje države, a pada kreditiranje realnog sektora. Krediti realnom sektoru padaju iako padaju kamate za nove kredite niže, iz čega zaključuje da banke zapravo ‘ganjaju’ bolje klijente snižavanjem kamate, a još značajno ne šire kreditnu bazu, ne preuzimaju rizike. I to zato što im širenje zapravo ne treba jer sjajno žive od kreditiranja države.
Banke žive sjajno od države
Potkrepljujući tvrdnju da banke sjajno žive od kreditiranja države, podsjeća na podatak o mirovincima, odnosno društvima za upravljanje mirovinskim fondovima (koji su u vlasništvu banaka) i koji su snažno povećali izloženost državnim obveznicama. Za vrijeme prethodne Vlade povećali su izloženost državnim obveznicama sa 25 na 55 milijardi kuna čime su one dosegnule skoro 75% cijele imovine fondova.
Bakić ovo ističe kao ključni element financijskog krpanja te vlade, koji je omogućio perpetuaciju njenog anti-reformskom stava. Pri tome, društva za upravljanje ostvaruju golemu dobit, ilustrirao je to s dobiti najvećeg igrača među njima, u deset godina dobit prije oporezivanja mu se udvostručila.
Problem ipak nije samo u bankama
Ipak nisu samo banke krive, smatra Bakić, opisujući državu kao “debelu mamu” koja traži i može preuzeti sve više i više. Imamo tustu, a ne vižljastu državu, njezin deficit je velik i glavni je uzrok ovakvog oportunog ponašanja banaka koje prepakiravaju štednju građana u kredite državi, direktno, a i njihova društva za upravljanje prisilnim mirovinskim fondovima indirektno.
Zato zaključuje da je glavni generator ovakvog stanja držani deficit, koji osim što nam troši resurse, deformira financijski sektor, pa onda i realni.