Već trideset godina Hrvatska ostaje bez industrije. To je još veći problem nego se čini

Problem s gašenjem industrije dubinski je analizirao poznati ekonomist s Harvarda, Dani Rodrik. U hvaljenom radu objavljenom 2015., godine, Rodrik, koji je prije Harvarda predavao na Princetonu, proučavao je ekonomske efekte gašenja tvorničkih pogona na lokalnu zajednicu i nacionalne ekonomije. Prema Rodriku, države u razvoju, koje počnu ostajati bez industrije, suočene su s golemim problemima.

Ti se poslovi nikad ne vrate, a dobar dio radne snage ode u uslužne djelatnosti. Nemaju set vještina koji bi im omogućio da odu u high-tech industriju, recimo, a gubi i lokalna zajednica. Osim bez direktnih prihoda od prireza, ostaje bez radnih mjesta i glavnog partnera brojnih dobavljača koji djeluju na tom geografskom području.

Svjetski poznata industrija plastike

U Hrvatskoj se nekoć proizvodila industrijska guma i plastika koja je mogla parirati i na svjetskoj razini. Jugoplastika, koja je nakon privatizacije postala Diokom, nastala je u Splitu 1952. godine i bavila se proizvodnjom plastičnih masa i tekstilnih proizvoda.

Tijekom osamdesetih, u svojim pogonima u Splitu, Sinju, Muću, Zadru, Benkovcu, Šolti, Visu, Starom Gradu na Hvaru, Makarskoj i Dubrovniku, zapošljavala je 13.000 ljudi, od kojih je 10.000 ljudi direktno radilo u proizvodnji. Diljem bivše Jugoslavije, imali su preko 200 trgovinama, a u svojoj ponudi su imali preko 3000 različitih proizvoda.

Jugoplastika je bila jedan od ključnih dobavljača automobilske industrije, ne samo tada domaće Zastave, već i francuskih proizvođača Citroen i Renault, talijanskog Fiata, ruske Lade, rumunjske Dacie, ali čak i njemačkog Volkswagena. Za Adidas su proizvodili i po četiri i pol milijuna sportskih torbi, a Jugoplastika je izvozila i na tržišta zapadne i istočne Europe. Tijekom 1990. godine prodali su proizvode u vrijednosti 350 milijuna dolara. Jugoplastika je ulagala i u lokalnu zajednicu, a najsvjetliji primjer bio je KK Split, koji je zahvaljujući financiranju te tvrtke uspio osvojiti tri naslova prvaka krajem 1980-ih i početkom 1990-ih.

Ostaci Jugoplastike i RIS-a

Stečaj 2000. godine, kada se tvrtka zvala Diokom, dočekalo je samo 2363 radnika. Rasprodaja nekretnina trajala je sve do 2006. godine, a kompleks Jugoplastike na splitskoj Brodarici je 2003. godine kupio poduzetnik Željko Kerum. Kompleks je uništen eksplozivom, a danas se na lokaciji nekadašnjeg kompleksa nalazi trgovački centar Joker. Od nekadašnje Jugoplastike preživio je samo AD Plastik, koji je danas uspješna kompanija koja proizvodi dijelove za autoindustriju, a zapošljava 1000 radnika. Ostale četiri grane proizvodnje, obuća, konfekcija, galanterija i termoplastika su ugašene, a Diokom je 2006. godine izbrisan iz sudskog registra.

Zagrebački RIS, koji se također bavio proizvodnjom plastike, utemeljen je nešto ranije, 1946. godine. Početkom 90-ih, imali su oko 2500 radnika, a proizvodili su gotovo sve proizvode koji se mogu izraditi od gume. Među njima su primjerice bile rukavice, prezervative, brtvila, cijevi za automobile, a čak i neki veći proizvodi poput gumenih čamaca koje su izvozili i na tržište SAD-a.

Nasljednik nekadašnjeg RIS-a je tvrtka Monaris iz Donje Stubice, gdje se do 1995. godine nalazio izdvojeni pogon Risa. Na mjestu bivšeg proizvodnog kompleksa RIS u zagrebačkom Vrapču danas stoji novo stambeno naselje. Uz Monaris, bosanskohercegovački poduzetnik Franjo Koturić gradio je biznis na RIS-ovim temeljima, pa je tako u Gradačcu u BiH nastavljena proizvodnja gumenih čamaca, gdje su se proizvodili od 1975. godine do rata. Koturić je u Zagrebu pokrenuo i tvrtku RIS-Marina, koja također proizvodi gumene čamce, uglavnom za Hrvatsko tržište, s dijelom izvoza proizvoda u Zapadnu Europu.

Industrija šibica u Osijeku je nestala gašenjem čuvene Šibicare

Prije stotinjak godina, Osijek i njegova okolica slovili su kao sjajna lokacija za industriju, obrtništvo i tvornice. Osijek je tu činjenicu mogao zahvaliti svojem položaju unutar Austro-Ugarske Monarhije, te sjajnom prometnom povezanosti ponajviše zbog željezničkih pravaca, te plovnim putevima na Dunavu i Dravi. Jedna od glasovitijih industrija Osijeka dakako je bila industrija proizvodnje žigica, popularno nazivana Šibicara, koju je 1856. osnovao Emerik pl. Reisner.

Impresivno je također što su se žigice u Osijeku počele proizvoditi samo dvadesetak godina nakon što su se po prvi puta u svijetu počele proizvoditi njemačkom gradu Darmstadtu. Znakovito je također da je osječka industrija žigica bila jedina u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, te jedina i u cijeloj južnoj Europi.

Tvornica žigica Osijek radila je neprekidno 147 godina, a svoje najbolje dane imala je 80-ih godina, slično kao i plastična industrija u Hrvatskoj. Tada je u tvornici radilo između 600 i 1000 radnika, a svoj rekord proizvodnje postigli su 1986. godine, kada su proizveli milijardu kutijica žigica. Gotovo da nije bilo zemlje u svijetu u kojoj se nije mogla kupiti kutijica žigica proizvedena u Osijeku. Tvrtka je pretvorena u dioničko društvo na zadnji dan 1993. godine, kada je zapošljavala 404 radnika.

Osječki poduzetnik Zvonko Bede tvornicu, a time i cijelu industriju žigica u Osijeku, preuzima 2001. godine, a te godine, proizvodnja je iznosila samo 200 milijuna kutijica. Šibicara je prestala s radom 2003. godine, kada je u njoj radilo samo 84 zaposlenih.

Duhanska industrija je pred gašenjem?

Hrvatska se nekoć mogla dičiti i duhanskom industrijom. U Hrvatskoj su nekoć najveće tvornice duhanskih proizvoda bile Tvornica duhana Zagreb (TDZ), te Tvornica duhana Rovinj (TDR), koja su jedna drugoj bile najveća konkurencija. TDZ je osnovan još 1817. godine, no početkom njene industrijske proizvodnje uzima se 1869. godina, kada je opremljena prva tvornica. U Jagićevoj ulici proizvodnja je počela 1882. godine, gdje se održala do 2006. godine kada je ugašena.

Nekadašnji TDR, a današnji BAT, je tako ostao jedini domaći proizvođač duhanskih proizvoda, te praktički predstavnik cijele jedne industrije. U posljednjih pet godina, BAT se tako prometnuo u jednog od najvećih investitora u Hrvatskoj. Zapošljava direktno preko 1600 radnika, a uz njihovo poslovanje vezano je i 400 kooperanata, poglavito uzgajivača duhana iz Podravine. U Kanfanaru imaju jednu od najmodernijih tvornica u regiji, dok u Virovitici imaju tvornicu za preradu duhana.

No, čini se da bi se industrija duhana u Hrvatskoj, kao i druge industrije, mogla ugasiti. Poznavatelji prilika na duhanskom tržištu tvrde da BAT razmatra napustiti Hrvatsku zbog nepredvidivosti poslovanja, te nepravednog sustava oporezivanja duhanskih proizvoda.

Premda se iz kompanije nisu službeno očitovali o mogućim razlozima napuštanja tržišta, poznavatelji duhanskog tržišta tvrde da kompaniju smeta što se trošarine se Hrvatskoj podižu bez ikakvog plana, a odluke uglavnom ovise o tome koliko novca nedostaje u proračunu. Ovu situaciju, za Telegram je komentirao ekonomist Vuk Vuković. “Zbog političkih odluka i neefikasnog poreznog sustava oni su prisiljeni razmišljati o zatvaranju, a s obzirom na dosadašnja ulaganja to sigurno nije laka odluka. Ako smo već uspjeli privući investitora, što nama inače ide dosta teško, onda ga nema smisla ovakvim potezima otjerati. Nije to pitaje samo BAT-a, nego i svih ostalih investitora kojima se šalje loša poruka”, rekao je Vuković.

Tekstilna industrija je pala sa 73.000 na oko 18.000 radnika

Tekstilna industrija u Hrvatskoj je bila posebice snažna u sjeverozapadnom dijelu. Nekoć je ta industrija zapošljavala preko 73.000 radnika, a danas kada se ubroji proizvodnja i bojenje tekstila, prema podacima DZS-a za 2017. godinu, zapošljava tek nešto više od 18.000 ljudi. Radnici u toj industriji uglavnom su suočeni s niskim i neizvjesnim plaćama, što je nekoć bilo nezamislivo.

Pamučna industrija Duga Resa d.d., NIK, Endi international (bivša Nada Dimić), Modna konfekcija, Tekstilstroj, Predionica, Megatex, Tvornica svile su samo neke od kompanija iz tekstilne industrije u Hrvatskoj koje danas više ne postoje. Tek poneke kompanije, poput varaždinskog Varteksa, čakovečkog Čateska i krapinske Kotke i dalje posluju, no koji će utjecaj pandemija koronavirusa imati na te tvrtke, znat ćemo tek u budućnosti.

Nekoć slavna brodogradilišta, cijenjena u svijetu

Brodogradnja u Hrvatskoj je vjerojatno prva asocijacija koja ljudima pada na pamet kada se spomene deindustrijalizacija ili neka tema vezana za propast industrije. Tijekom 1990-ih, u brodogradnji je radilo oko 25.000 radnika, dok je njihov broj krajem 2018. godine prema podacima Vlade iznosio 7500. A i recentnije vijesti, poput one o likvidaciji pulskog Uljanika s početka ove godine, ne ulijevaju optimizam. Čak niti učestala jamstva Vlade za razna brodogradilišta ne pomažu. Posebice je zapamćena i izjava potencijalnog kineskog investitora, koji je Uljanik opisao kao “muzej brodogradnje”.

Posebice je tužno što je Hrvatska slovila za slavnu brodograditeljsku zemlju, s postojanjem duljim od stoljeća. Po kapacitetima proizvodnje, Hrvatska se može svrstati među desetak ili petnaestak zemalja u svijetu koje imaju sposobnost graditi velike brodove.

Brodovi proizvedeni u Hrvatskoj su dobro prihvaćeni u svijetu, ponajviše zbog iskustva i duge tradicije gradnje. Međutim, nedostaje organizacijska i politička sposobnost, a potonja se uglavnom svodi na davanje jamstava. Primjerice, za Uljanik je prošla Vlada premijera Andreja Plenkovića, prema njegovim riječima, isplatila 45 milijardi kuna jamstava za brodove koji se nisu dovršili.