Božja ruka Borisa Dežulovića
Nema valjda na čitavom svijetu nogometnog kluba da je u isto vrijeme
tako omiljen i tako loš, kluba čije poraze uživo gleda više
gledatelja. Hajdukovi navijači, pretplaćeni na poniženja, iz tjedna u
tjedan odano pune poljudske tribine. Otkud taj mazohizam, upitao bi
koji namjernik? Zašto se oni vraćaju stalno po nove doze očaja?
Objašnjenje je, mislim, u nekolicini koji su krasno pisali ili još
uvijek pišu o Hajduku. U nekoliko generacija genijalnih novinskih
autora koji su jedan komično neuspješni provincijski klub učinili
herojskim, koji su svako ispadanje u pretkolu europskog natjecanja,
svaku jebenu katastrofu koji bi normalna osoba što prije željela
zaboraviti, svojim nadahnutim tekstovima učinili nezaboravnim.
Žalosna je činjenica da je Hajduk uvijek djelovao bolje na papiru nego
na travnjaku. Imao je bolje pisce nego nogometaše, a najbolji je među
njima, treba li to uopće napominjati, Boris Dežulović, pisac takvog
veličanstvenog talenta da vas duša zaboli da je još uvijek u Hajduku.
S njegovom rečenicom on bi mogao pisati u jednoj Barceloni. Jedan bi
Liverpool suhim zlatom platio njegov tečni, zaigrani stil, jedan Inter
ubio za njegova lucidna opažanja, čitava Allianz Arena bi oduševljeno
klicala njegovim duhovitim metaforama. Čitajući ga shvaćate da se
Diega Armanda Maradonu krivo optužuje. Boris Dežulović je zapravo
Božja ruka.
Ante Tomić
Izdavač: Telegram Media Grupa
Uvez: Tvrdi
Dimenzije: 145 x 205 mm
Urednik: Aleksandar Holiga