Dogovor Plenkovića i Pupovca
Nakon što je HDZ-ova koalicija na parlamentarnim izborima u rujnu te godine osvojila 61 saborski mandat, a Most nezavisnih lista 13 mandata, Andrej Plenković formirao je Vladu HDZ-a i Mosta uz podršku svih osam manjinskih zastupnika, uključivši i tri zastupnika SDSS-a. Tijekom pregovora o sastavu Vlade ozbiljnija točka prijepora sa SDSS-om bila je buduća pozicija Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture u prethodnoj Vladi Tihomira Oreškovića, jedinoj hrvatskoj Vladi koja se posve odrekla podrške manjinskih zastupnika. Andrej Plenković tada nije pokušao podijeliti manjinske zastupnike, ili nedostajuće dvije ruke potražiti negdje drugdje, Stranka Milana Bandića imala je dva zastupnika, a HDSSB i neovisna lista Željka Glasnovića po jednog, nego se bez puno dvoumljenja odrekao Hasanbegovića a time simbolički i politike koju je ovaj zastupao.
U ranu jesen 2016. godine Andrej Plenković i Milorad Pupovac biranim su riječima najavljivali promjenu odnosa ne samo na političkoj sceni nego i u hrvatskom društvu u cjelini. Nakon održanih pregovora između HDZ-a i osam zastupnika manjina Plenković je izjavio: “Očekujem plodonosnu suradnju za dobrobit pozitivne klime u hrvatskome društvu kada je riječ o sudjelovanju nacionalnih manjina u našemu političkome i društvenome životu općenito, kao i kvalitetnu suradnju u sklopu Sabora. HDZ poštuje manjine i izrazili smo jasnu želju da buduća Vlada ima stabilnost i potporu svih osam predstavnika manjina”.
Milorad Pupovac bio je nešto sadržajniji: “Manifestirali smo također otvorenost i spremnost da dođemo do rješenja koje će jamčiti Hrvatskoj stanje potpune normalnosti, koje će jamčiti da Hrvatska dobije stabilnu i funkcionalnu Vladu i da se pripadnici nacionalnih manjina vrate na onu točku ostvarivanja svojih prava koja je u jednom trenutku napuštena i izgubljena iz fokusa, a vjerujemo da ćemo s politikom koju zastupa današnji HDZ tu točku zajednički obnoviti i krenuti u stvaranje stabilne političke situacije u zemlji u kojoj će manjine i zastupnici pridonositi onako kako su znali pridonositi u interesu zemlje”.
Vratio HDZ tamo gdje su ga njemu ostavili
Nakon osam godina Andrej Plenković opisao je puni krug, vratio je HDZ tamo gdje su ga njemu ostavili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. Time je priznao svoj osobni i politički poraz jer ne samo da nije promijenio ni HDZ ni Hrvatsku nego sastavlja „vladu iz dišpeta“ s onima o kojima, više-manje opravdano, misli sve najgore i čiji je jedini preduvjet za ulazak u Banske dvore da iz njih budu izbačeni Srbi. Za taj salto Andreja Plenkovića kriv je samo Andrej Plenković. Punih osam godina imao je sve poluge stranačke i državne vlasti, ali nije učinio baš ništa u promjeni hrvatske političke paradigme jer je i tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata odnos prema ovdašnjim sve malobrojnijim Srbima lakmus političkih odnosa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sama činjenica da je Domovinski pokret, zapravo otpalo i otvoreno nacionalističko krilo HDZ-a, uopće došao u poziciju poželjnog i privilegiranog koalicijskog partnera „stožerne stranke“, dovodi u pitanje cijelo političko nasljeđe Andreja Plenkovića. Ako će njegov budući nasljednik biti samo kopija Tomislava Karamarka onda je Hrvatska i dalje ostala u svome povijesnom glibu, razapeta između na jednoj strani provincijalno ksenofobične, klerikalne, šovinističke, te recentno i rasističke malograđanštine i na drugoj strani u Europu i Svijet uklopljenih, a nažalost zbog onih prvih u povelikom broju i odseljenih građana.
Domovinski pokret, po onome što smo do danas saznali, ima vrlo ograničenu lepezu javnih politika koje ga zanimaju i o kojima ima nekakav stav. Najveći broj pristaša DP-a honorira svakodnevno spominjanje i opanjkavanje ovdašnjih Srba i SDSS-a, a to je, budimo iskreni, daleko najvažniji dio političkog djelovanja vodstva DP-a, na drugom mjestu popularnosti je neprikriveno ksenofobični odnos prema legalnim i ilegalnim imigrantima, na trećem interpretacija hrvatske i jugoslavenske povijesti u Drugom svjetskom ratu, i četvrtom vezanom uz prva tri: netrpeljivost prema svima onima koji “mrze sve hrvatsko”, a u tu kategoriju pak spadaju svi osim njih samih. Neke u vrhu DP-a zanima i energetska politika, ali to sigurno nije bio razlog zbog kojeg je ta stranka dobila podršku birača.
Cijelo vrijeme smo samo tapkali na mjestu
Za viđenije saborske zastupnike Domovinskoga pokreta Zagreb je 8. svibnja 1945. godine “okupiran”, a prije dva dana smo saznali da će tu činjenicu nova vladajuća koalicija ne samo respektirati nego i promovirati. Nije jasno hoće li se zbog toga promijeniti odnos i prema Franji Tuđmanu, jednom od poznatijih časnika „okupatorske vojske“ ili će njegova uloga u „okupaciji“ glavnog grada Hrvatske biti posve prešućena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi međunarodni test novoga pogleda na hrvatsku povijest moglo bi biti i okupljanje šefova država i vlada zbog svečanoga obilježavanja 80. godišnjice Savezničkoga iskrcavanja u Normandiji. Pitanje za novu vladajuću koaliciju je treba li tamo hrvatska delegacija uopće otići, a ako ipak ode hoće li predstavljati Hrvatsku kao poraženu ili savezničku i pobjedničku?
Andrej Plenković nije trebao Domovinski pokret, mogao je isprovocirati nove izbore optužujući druge za isključivost i ucjene. Možda će na nekom budućem zavoju odletjeti Domovinski pokret kao što je odletio i Most, pa će ostaci ostataka DP-a, manjinski zastupnici uključivši SDSS i još ponetko činiti buduću vladajuću koaliciju čiji će primarni cilj biti popravljanje političke ostavštine Andreja Plenkovića, ali to sigurno neće učiniti Hrvatsku boljim mjestom niti imalo pomoći ispunjenju njegovog obećanja izrečenog 2016. godine. Prije će biti da smo cijelo to vrijeme samo tapkali na mjestu, bez odgovora na pitanja: Je li Franjo Tuđman bio u svibnju 1945. godine okupator ili osloboditelj, smiju li Srbi biti u Banskim dvorima te zašto “mali i škuri” zamjenjuju Hrvate?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković upravo je priznao svoj osobni i politički poraz. Napravio je nezamislivi salto za koji je sam kriv
Osam godina imao je sve poluge stranačke i državne vlasti, ali nije učinio baš ništa u promjeni hrvatske političke paradigme
Punih osam godina imao je sve poluge stranačke i državne vlasti, ali nije učinio baš ništa u promjeni hrvatske političke paradigme jer je i tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata odnos prema ovdašnjim sve malobrojnijim Srbima lakmus političkih odnosa
Prije osam godina predsjednik HDZ-a bio je Tomislav Karamarko, ali budući da je on obnašao i zahtjevnu dužnost prvoga potpredsjednika tadašnje Vlade (premijer je bio Tihomir Orešković), stranku je operativno vodio Milijan Brkić. HDZ je u razdoblju od 2011. do 2015. imao ozbiljnih poteškoća u financiranju svoga redovnog poslovanja te su Karamarko i Brkić bili prisiljeni posuđivati novac od onih koji su i dalje vjerovali u svjetlu budućnost posrnule “stožerne stranke”.
Jedan od tih bio je i Pavao Vujnovac, vlasnik PPD-a, tada svima izvan plinskoga tržišta jedva poznate tvrtke. On je tijekom 2014. i 2015. u tri navrata, ali i uz višekratna prolongiranja dospijeća povrata, ukupno posudio 6,6 milijuna kuna (876.000 eura) HDZ-u. Nakon što je u lipnju 2016. Tomislav Karamarko vlastitom nesmotrenošću poslan u prijevremenu političku mirovinu, a Milijan Brkić na margine HDZ-a, upravljanje strankom preuzeo je Andrej Plenković. U kratkom roku stranka je financijski stabilizirana, a pozajmice PPD-u i drugima vraćene. Hrvatska je zadivljeno slušala Plenkovića i njegovo obećanje prema kojem je glavni razlog za njegov povratak iz Bruxellesa “mijenjanje HDZ-a” jer je to preduvjet za “mijenjanje Hrvatske”.
Dogovor Plenkovića i Pupovca
Nakon što je HDZ-ova koalicija na parlamentarnim izborima u rujnu te godine osvojila 61 saborski mandat, a Most nezavisnih lista 13 mandata, Andrej Plenković formirao je Vladu HDZ-a i Mosta uz podršku svih osam manjinskih zastupnika, uključivši i tri zastupnika SDSS-a. Tijekom pregovora o sastavu Vlade ozbiljnija točka prijepora sa SDSS-om bila je buduća pozicija Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture u prethodnoj Vladi Tihomira Oreškovića, jedinoj hrvatskoj Vladi koja se posve odrekla podrške manjinskih zastupnika. Andrej Plenković tada nije pokušao podijeliti manjinske zastupnike, ili nedostajuće dvije ruke potražiti negdje drugdje, Stranka Milana Bandića imala je dva zastupnika, a HDSSB i neovisna lista Željka Glasnovića po jednog, nego se bez puno dvoumljenja odrekao Hasanbegovića a time simbolički i politike koju je ovaj zastupao.
U ranu jesen 2016. godine Andrej Plenković i Milorad Pupovac biranim su riječima najavljivali promjenu odnosa ne samo na političkoj sceni nego i u hrvatskom društvu u cjelini. Nakon održanih pregovora između HDZ-a i osam zastupnika manjina Plenković je izjavio: “Očekujem plodonosnu suradnju za dobrobit pozitivne klime u hrvatskome društvu kada je riječ o sudjelovanju nacionalnih manjina u našemu političkome i društvenome životu općenito, kao i kvalitetnu suradnju u sklopu Sabora. HDZ poštuje manjine i izrazili smo jasnu želju da buduća Vlada ima stabilnost i potporu svih osam predstavnika manjina”.
Milorad Pupovac bio je nešto sadržajniji: “Manifestirali smo također otvorenost i spremnost da dođemo do rješenja koje će jamčiti Hrvatskoj stanje potpune normalnosti, koje će jamčiti da Hrvatska dobije stabilnu i funkcionalnu Vladu i da se pripadnici nacionalnih manjina vrate na onu točku ostvarivanja svojih prava koja je u jednom trenutku napuštena i izgubljena iz fokusa, a vjerujemo da ćemo s politikom koju zastupa današnji HDZ tu točku zajednički obnoviti i krenuti u stvaranje stabilne političke situacije u zemlji u kojoj će manjine i zastupnici pridonositi onako kako su znali pridonositi u interesu zemlje”.
Vratio HDZ tamo gdje su ga njemu ostavili
Nakon osam godina Andrej Plenković opisao je puni krug, vratio je HDZ tamo gdje su ga njemu ostavili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. Time je priznao svoj osobni i politički poraz jer ne samo da nije promijenio ni HDZ ni Hrvatsku nego sastavlja „vladu iz dišpeta“ s onima o kojima, više-manje opravdano, misli sve najgore i čiji je jedini preduvjet za ulazak u Banske dvore da iz njih budu izbačeni Srbi. Za taj salto Andreja Plenkovića kriv je samo Andrej Plenković. Punih osam godina imao je sve poluge stranačke i državne vlasti, ali nije učinio baš ništa u promjeni hrvatske političke paradigme jer je i tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata odnos prema ovdašnjim sve malobrojnijim Srbima lakmus političkih odnosa.
Sama činjenica da je Domovinski pokret, zapravo otpalo i otvoreno nacionalističko krilo HDZ-a, uopće došao u poziciju poželjnog i privilegiranog koalicijskog partnera „stožerne stranke“, dovodi u pitanje cijelo političko nasljeđe Andreja Plenkovića. Ako će njegov budući nasljednik biti samo kopija Tomislava Karamarka onda je Hrvatska i dalje ostala u svome povijesnom glibu, razapeta između na jednoj strani provincijalno ksenofobične, klerikalne, šovinističke, te recentno i rasističke malograđanštine i na drugoj strani u Europu i Svijet uklopljenih, a nažalost zbog onih prvih u povelikom broju i odseljenih građana.
Domovinski pokret, po onome što smo do danas saznali, ima vrlo ograničenu lepezu javnih politika koje ga zanimaju i o kojima ima nekakav stav. Najveći broj pristaša DP-a honorira svakodnevno spominjanje i opanjkavanje ovdašnjih Srba i SDSS-a, a to je, budimo iskreni, daleko najvažniji dio političkog djelovanja vodstva DP-a, na drugom mjestu popularnosti je neprikriveno ksenofobični odnos prema legalnim i ilegalnim imigrantima, na trećem interpretacija hrvatske i jugoslavenske povijesti u Drugom svjetskom ratu, i četvrtom vezanom uz prva tri: netrpeljivost prema svima onima koji “mrze sve hrvatsko”, a u tu kategoriju pak spadaju svi osim njih samih. Neke u vrhu DP-a zanima i energetska politika, ali to sigurno nije bio razlog zbog kojeg je ta stranka dobila podršku birača.
Cijelo vrijeme smo samo tapkali na mjestu
Za viđenije saborske zastupnike Domovinskoga pokreta Zagreb je 8. svibnja 1945. godine “okupiran”, a prije dva dana smo saznali da će tu činjenicu nova vladajuća koalicija ne samo respektirati nego i promovirati. Nije jasno hoće li se zbog toga promijeniti odnos i prema Franji Tuđmanu, jednom od poznatijih časnika „okupatorske vojske“ ili će njegova uloga u „okupaciji“ glavnog grada Hrvatske biti posve prešućena.
Prvi međunarodni test novoga pogleda na hrvatsku povijest moglo bi biti i okupljanje šefova država i vlada zbog svečanoga obilježavanja 80. godišnjice Savezničkoga iskrcavanja u Normandiji. Pitanje za novu vladajuću koaliciju je treba li tamo hrvatska delegacija uopće otići, a ako ipak ode hoće li predstavljati Hrvatsku kao poraženu ili savezničku i pobjedničku?
Andrej Plenković nije trebao Domovinski pokret, mogao je isprovocirati nove izbore optužujući druge za isključivost i ucjene. Možda će na nekom budućem zavoju odletjeti Domovinski pokret kao što je odletio i Most, pa će ostaci ostataka DP-a, manjinski zastupnici uključivši SDSS i još ponetko činiti buduću vladajuću koaliciju čiji će primarni cilj biti popravljanje političke ostavštine Andreja Plenkovića, ali to sigurno neće učiniti Hrvatsku boljim mjestom niti imalo pomoći ispunjenju njegovog obećanja izrečenog 2016. godine. Prije će biti da smo cijelo to vrijeme samo tapkali na mjestu, bez odgovora na pitanja: Je li Franjo Tuđman bio u svibnju 1945. godine okupator ili osloboditelj, smiju li Srbi biti u Banskim dvorima te zašto “mali i škuri” zamjenjuju Hrvate?