Uobičajeno nefokusiran domaći diskurs nepogrešivom točnošću bira emociju tamo gdje bi valjalo odabrati logiku, a manipulaciju gdje bi trebalo posegnuti za argumentacijom, pa se tako i u diskursu o Tram 11, nekadašnjim herojima naših pubertetskih aspiracija, kaotično brka nekoliko ključnih kategorija.
Stihovi o Jasenovcu samo su klišejizirano ustašovanje
Drugo, problem nije ni s njihovim desničarenjem: izvođače izraženo desnih stavova hrvatska javnost sasvim lijepo prihvaća, na sceni i u politici, a dokle god svoje najmračnije tendencije ostave na razini davne prošlosti ili urbane mitologije, vrlo dobro funkcioniraju u mainstreamu. Pokušajte izraziti određene sumnje o glazbenom odabiru na dočeku nogometaša 2018. godine i brzo ćete ustanoviti dominantne vokalno-instrumentalno-kulturološke tendencije.
Treće, najluđe je uzdizati Tram 11 na pijedestal žrtava globalne cancel kulture, holivudskog wokizma i pretjerane političke korektnosti. Termin cancel kultura odnosi se na recentno redefiniranje i revaloriziranje odnosa u zajednici, najviše američkoj, u kojima se ljudima na poziciji moći uvode stroži kriteriji ponašanja nego ranije. Što god mislili o kanceliranju, stihovi Tram 11 o Jasenovcu i četnicima nisu nikakvo recentno revaloriziranje, već klišejizirano ustašovanje.
Repulzivni uratci s kojima nitko normalan ne može imati veze
Problem s novim albumom Tram 11 nisu, dakle, ni psovke, ni desničarenje, ni globalna cancel kultura. Problem s novim albumom Tram 11 jest što su se, stihovima o koncentracijskim logorima i jebanju majke ćirilici na Ilici, svrstali u civilizacijski repulzivne uratke, s kojima nitko normalan ne može imati veze. Širenje laži i zabluda o fašizmu i Drugom svjetskom ratu, huškanje na Srbe i gayeve, nisu nikakve subverzije ni provokacije, društvene kritike ni prevratničke insinuacije, već ružne idiotarije.
Ne radi se ni o naročito originalnim stavovima: nisu ni prvi glazbenici koji su istu stvar sugerirali, jer u jednom trenutku svoje nesretne političke karijere, Miroslav Škoro bubnuo je kako bi svakako trebalo prekopati Jasenovac, što je onda nemušto pokušavao relativizirati, jer kome se ne dogodi da barem jednom u životu slučajno predloži prekopavanje logora smrti i korita Save, s obzirom na to da je istina, znamo, voda duboka?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kafanski bleferi iz močvare post-ratnih etnošvindlera
Kad zazivaš prekopavanje Jasenovca u ime laži o ubijenima, nisi žrtva globalne cancel kulture ni mainstream medija; nisi pao kao laki plijen pretjerane korektnosti ni holivudskog wokizma; ne možeš se ubaciti na popis stradalnika iz domene društvene subverzije; naprosto si sitna balkanska budala, globalno beznačajna fašistička konjina, omiljeni lik domaćih alt-liberala pod patronatom nekolicine state-businessmana i kafanski blefer iz močvare post-ratnih etnošvindlera.
Što sve ne znači da je Menart ispravno postupio kada je album naglo povukao: uz veliki eros koji uvijek donosi zabrana – iako se ovdje nije riječ o nikakvoj zabrani, već lošoj odluci privatnog izdavača – od vrlo prosječnog povratničkog uratka stvorili su kultni alt-right hit s poželjnim underground pedigreom, Vilu Velebita iz 21. stoljeća, predmet najpasioniranijih fantazija domaćih ekstremista, s potencijalom za višetjedno orgijanje na domoljubnim emisijama.
Za Hrvatsku bi bilo korisnije da se album ostavi na miru, na policama i YouTube kanalima, pa da svi imaju prilike vidjeti o kakvom se značajnom ostvarenju radi. Ovako, podarena im je sasvim nepotrebna satisfakcija da mogu lupetati o cenzuri zbog ljubavi prema Hrvatskoj, što je opet bolesno banalan klišej i najljenija varka čitavog domoljubno-kulturološkog establišmenta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Očajnici koji su vjerovali da je drugačiji poredak moguć
Koliko god to bilo bolno svima koji smo slušali Tram 11 kao klinci, koji su u stihovima o Anti Starčeviću zbilja, možda naivno, vidjeli ismijavanje s dominantnim domoljubno-kleptokratskim narativnom i mračnim aparatusom onoga, koji je više od svega, htio postati hrvatski velikan, pa nas je sve skupa poslao tristotinjak godina unazad, jer da budeš Frankopan valjda se moraš vratiti u doba Frankopana, inače stvar nije autentična.
A možda smo ih oduvijek precjenjivali, možda su Tram 11 oduvijek htjeli ono što su tada i rekli: da im kompe budu hrvatski velikani, doduše danas Ante Pavelić više nego Ante Starčević. U svom prvom hitu, Johnny Štulić predvidio je dane kada ga više na ovim prostorima neće biti; u svom prvom hitu, Tram 11 predvidjeli su dane kada će im kompići biti hrvatski domoljubi.
Sudba je tako htjela da smo u nekoliko dana dobili dva snažna podsjetnika na građanski otpor kasnih devedesetih godina, Ankicu Lepej i Tram 11, nekadašnja utočišta entuzijastičnih očajnika koji su vjerovali da je drugačiji poredak moguć; da režimska pripadnost ne može zamijeniti individualnu sposobnost; da zakoni i pravila nisu kletva siromaštva i obveza jadnika; da je čovjek samostalna jedinka čija vrijednost ne ovisi o učlanjenju u redove etnonacionalnog aparata. Jedna je do smrti živjela ispravno i ponizno, uz svu žrtvu svog poslanja. Drugi su postali dio velikanskog narativa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bilo je totalno pogrešno povući album Tram 11. Sad mogu lupetati o cenzuri i raditi od njega Vilu Velebita 21. stoljeća
Za Hrvatsku bi bilo korisnije da se album ostavi na miru, na policama i YouTube kanalima, pa da svi imaju prilike vidjeti o kakvom se značajnom ostvarenju radi
Kad zazivaš prekopavanje Jasenovca u ime laži o ubijenima, nisi žrtva globalne cancel kulture ni mainstream medija; nisi pao kao laki plijen pretjerane korektnosti ni holivudskog wokizma; ne možeš se ubaciti na popis stradalnika iz domene društvene subverzije; naprosto si sitna balkanska budala
Uobičajeno nefokusiran domaći diskurs nepogrešivom točnošću bira emociju tamo gdje bi valjalo odabrati logiku, a manipulaciju gdje bi trebalo posegnuti za argumentacijom, pa se tako i u diskursu o Tram 11, nekadašnjim herojima naših pubertetskih aspiracija, kaotično brka nekoliko ključnih kategorija.
Prvo, gospodinu Woou i gospodinu Targetu nitko razuman ne zamjera pretjerane psovke, neuglađenost u izričaju ni navodnu provokativnost. Osim što su psovke tradicija cijelog jednog žanra, utemeljenog na briljantnom narativnom igranju s perspektivama i likovima, pa siromašni repaju da su oholo bogati, a nježni da su policijski nasilni, psovke jesu postale sastavnica hrvatske kulture i javnog dijaloga. Ako im psovke nitko nije pretjerano zamjerao prije dvadeset godina, psovke nisu ono što ih sada čini problemom.
Stihovi o Jasenovcu samo su klišejizirano ustašovanje
Drugo, problem nije ni s njihovim desničarenjem: izvođače izraženo desnih stavova hrvatska javnost sasvim lijepo prihvaća, na sceni i u politici, a dokle god svoje najmračnije tendencije ostave na razini davne prošlosti ili urbane mitologije, vrlo dobro funkcioniraju u mainstreamu. Pokušajte izraziti određene sumnje o glazbenom odabiru na dočeku nogometaša 2018. godine i brzo ćete ustanoviti dominantne vokalno-instrumentalno-kulturološke tendencije.
Treće, najluđe je uzdizati Tram 11 na pijedestal žrtava globalne cancel kulture, holivudskog wokizma i pretjerane političke korektnosti. Termin cancel kultura odnosi se na recentno redefiniranje i revaloriziranje odnosa u zajednici, najviše američkoj, u kojima se ljudima na poziciji moći uvode stroži kriteriji ponašanja nego ranije. Što god mislili o kanceliranju, stihovi Tram 11 o Jasenovcu i četnicima nisu nikakvo recentno revaloriziranje, već klišejizirano ustašovanje.
Repulzivni uratci s kojima nitko normalan ne može imati veze
Problem s novim albumom Tram 11 nisu, dakle, ni psovke, ni desničarenje, ni globalna cancel kultura. Problem s novim albumom Tram 11 jest što su se, stihovima o koncentracijskim logorima i jebanju majke ćirilici na Ilici, svrstali u civilizacijski repulzivne uratke, s kojima nitko normalan ne može imati veze. Širenje laži i zabluda o fašizmu i Drugom svjetskom ratu, huškanje na Srbe i gayeve, nisu nikakve subverzije ni provokacije, društvene kritike ni prevratničke insinuacije, već ružne idiotarije.
Ne radi se ni o naročito originalnim stavovima: nisu ni prvi glazbenici koji su istu stvar sugerirali, jer u jednom trenutku svoje nesretne političke karijere, Miroslav Škoro bubnuo je kako bi svakako trebalo prekopati Jasenovac, što je onda nemušto pokušavao relativizirati, jer kome se ne dogodi da barem jednom u životu slučajno predloži prekopavanje logora smrti i korita Save, s obzirom na to da je istina, znamo, voda duboka?
Kafanski bleferi iz močvare post-ratnih etnošvindlera
Kad zazivaš prekopavanje Jasenovca u ime laži o ubijenima, nisi žrtva globalne cancel kulture ni mainstream medija; nisi pao kao laki plijen pretjerane korektnosti ni holivudskog wokizma; ne možeš se ubaciti na popis stradalnika iz domene društvene subverzije; naprosto si sitna balkanska budala, globalno beznačajna fašistička konjina, omiljeni lik domaćih alt-liberala pod patronatom nekolicine state-businessmana i kafanski blefer iz močvare post-ratnih etnošvindlera.
Što sve ne znači da je Menart ispravno postupio kada je album naglo povukao: uz veliki eros koji uvijek donosi zabrana – iako se ovdje nije riječ o nikakvoj zabrani, već lošoj odluci privatnog izdavača – od vrlo prosječnog povratničkog uratka stvorili su kultni alt-right hit s poželjnim underground pedigreom, Vilu Velebita iz 21. stoljeća, predmet najpasioniranijih fantazija domaćih ekstremista, s potencijalom za višetjedno orgijanje na domoljubnim emisijama.
Za Hrvatsku bi bilo korisnije da se album ostavi na miru, na policama i YouTube kanalima, pa da svi imaju prilike vidjeti o kakvom se značajnom ostvarenju radi. Ovako, podarena im je sasvim nepotrebna satisfakcija da mogu lupetati o cenzuri zbog ljubavi prema Hrvatskoj, što je opet bolesno banalan klišej i najljenija varka čitavog domoljubno-kulturološkog establišmenta.
Očajnici koji su vjerovali da je drugačiji poredak moguć
Koliko god to bilo bolno svima koji smo slušali Tram 11 kao klinci, koji su u stihovima o Anti Starčeviću zbilja, možda naivno, vidjeli ismijavanje s dominantnim domoljubno-kleptokratskim narativnom i mračnim aparatusom onoga, koji je više od svega, htio postati hrvatski velikan, pa nas je sve skupa poslao tristotinjak godina unazad, jer da budeš Frankopan valjda se moraš vratiti u doba Frankopana, inače stvar nije autentična.
A možda smo ih oduvijek precjenjivali, možda su Tram 11 oduvijek htjeli ono što su tada i rekli: da im kompe budu hrvatski velikani, doduše danas Ante Pavelić više nego Ante Starčević. U svom prvom hitu, Johnny Štulić predvidio je dane kada ga više na ovim prostorima neće biti; u svom prvom hitu, Tram 11 predvidjeli su dane kada će im kompići biti hrvatski domoljubi.
Sudba je tako htjela da smo u nekoliko dana dobili dva snažna podsjetnika na građanski otpor kasnih devedesetih godina, Ankicu Lepej i Tram 11, nekadašnja utočišta entuzijastičnih očajnika koji su vjerovali da je drugačiji poredak moguć; da režimska pripadnost ne može zamijeniti individualnu sposobnost; da zakoni i pravila nisu kletva siromaštva i obveza jadnika; da je čovjek samostalna jedinka čija vrijednost ne ovisi o učlanjenju u redove etnonacionalnog aparata. Jedna je do smrti živjela ispravno i ponizno, uz svu žrtvu svog poslanja. Drugi su postali dio velikanskog narativa.