Građanima koje spominjem stalo je do memorije na jedno doba u kojem je grad na svaki način doživio ekspanziju daleko veću od svojih dotadašnjih kapaciteta. Ljudi kojima je minimalni zajednički nazivnik građanski Split i kojih ima raznih profila, uključujući i mali broj onih s konzervativne desnice, s ova dva simbolički bitna čina imaju autentični osjećaj da su sada stvari na svome mjestu i da je nekako izbrisano negativno nasljeđe devedesetih te da grad može krenuti dalje.
Realan osjećaj utemeljen na iluziji
To jest iluzija u stvarnom smislu riječi, budući da je negativno nasljeđe devedesetih nemoguće izbrisati, u prvom redu zato što nekad moćna splitska industrija više ne postoji, zatim što se Hajduk još uvijek nije oporavio od uloge koja mu je bila namijenjena tih godina, potom i zato što su neki ljudi bili prisiljeni otići isključivo zbog vlastitog porijekla, a na koncu je sve to skupa amenovano spomenicima HOS-u na Splitu 3, 72. bojni Vojne policije u Lori i samom Tuđmanu na okuci iznad luke.
No, to što taj osjećaj ima utemeljenje u iluziji, ne znači da on nije realan i da mnogim ljudima u Splitu, koji vjerojatno nisu većina u gradu, ali ih ima u značajnom postotku, sada nije srce na mjestu. I to je nešto što ne treba podcjenjivati i što će nakon svega zaista ostati iza Puljkovog mandata, kakav god on na kraju bio, a teško da će biti uspješan. No, ovdje je imao hrabrosti stvari izvesti do kraja i dobro je što je to napravio. Zanimljiva i zasebna tema je i to što su spomenici, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji, i to također svih profila, opet postali in, ali ta tema zahtijeva poseban tekst.
Od hodajuće legende grada do odbacivanja
Miljenko Smoje preminuo je u noći uoči 26. listopada 1995. godine i nikad nećemo znati je li mu tu posljednju večer prošla kroz glavu činjenica da je sutra dan oslobođenja grada od fašizma, koji je tih godina bio temeljito izbrisan i prokazan, isto kao i sam Smoje u gradu u kojem je do početka rata i hadezeovog doba, bio hodajuća legenda i kojem je podignuo literarni i televizijski spomenik. Vrlo vjerojatno jest, barem zato što je tog dana upoznao Lepu s kojom je na koncu ostao do kraja života.
Na sprovodu Miljenka Smoje u Žrnovnici bila je tek šačica ljudi, tj. par prijatelja, kolege iz redakcije Feral Tribunea u kojem je dobio prostor nakon što je prognan iz mainstream javnosti te par agenata tajnih službi koji su sve pratili s distance. Takav sprovod i generalno odbacivanje koje je proživio posljednjih godina života, posebno u usporedbi s popularnošću koju je imao osamdesetih godina, zavređuju puno više od par lakonskih rečenica u dokumentarnoj seriji, kazališnoj predstavi i jednoj autobiografskoj knjizi i na koncu će se netko vjerojatno i toga poduhvatiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I ovdje vrijedi odbaciti još jedan mit. Smoje jest pokopan u Splitu, a ne izvan Splita, jer Žrnovnica je dio Splita, periferni, koliko i čaroban, ali jest. I ima nečeg poetskog u tome da se tamo oženio s Lepom i odlučio pokopati.
Kako bi se Smoje postavio prema svom kipu?
Ono što jest neosporno je činjenica da je Feđa Klarić, kao nasljednik Smojinih prava i fizičkih stvari, napravio sve da tu nepravdu ispravi i da se to nastojanje u stotoj godini Smojinog rođenja sretno poklopilo s osjećajem za društvenu stvarnost aktualnih gradskih vlasti i s potrebom građanskog Splita da vrati samopoštovanje. Zahvaljujući tim trima naizgled nepovezanim stvarima, Split se Smoji vratio.
Što ne znači da se on prvi, kada bi nam se mogao danas obratiti, ne bi ironično postavio prema vlastitom spomeniku. No, Smoje koji sjedi na Matejuški, ključnoj mikrolokaciji njegovog svijeta i grada i koji gleda ribarske brodove, taj mandrač, Prokurative i Rivu, jest autentična slika tog čovjeka i njegovog odnosa sa Splitom i nikako drukčije nije ni trebao biti postavljen. Uostalom, i kultno izdanje Velog mista u Feralovoj biblioteci ima na naslovnici Feđinu fotografiju Smoje koji sjedi na koluni na Matejuški s cigaretom u ruci i gleda grad, tako da i ovaj spomenik možemo u fizičkom smislu promatrati i kao parafrazu te fotografije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iza Smoje će, pak, nakon svega i kada odu ljudi koji ga se izravno sjećaju, ostati njegove knjige u kojima je podignuo spomenik Splitu, Dalmaciji i njenim tzv. malim ljudima, kao i Hajduku, čiji je mit inicijalno stvorio. I ostat će ovaj spomenik. To je nešto što nitko neće izbrisati, niti je dugoročno mogao.
Činjenica da je Smoje dobio spomenik vraća samopoštovanje građanskom Splitu
Naravno, to je puno više spomenik tom građanskom Splitu nego Smoji samom
Miljenko Smoje preminuo je u noći uoči 26. listopada 1995. godine i nikad nećemo znati je li mu tu posljednju večer prošla kroz glavu činjenica da je sutra dan oslobođenja grada od fašizma, koji je tih godina bio temeljito izbrisan i prokazan, isto kao i sam Smoje u gradu u kojem je do početka rata i hadezeovog doba, bio hodajuća legenda i kojem je podignuo literarni i televizijski spomenik
Otvaranjem spomenika Miljenku Smoji na Matejuški, kao i uklesavanjem datuma 26. listopada 1944. kada je grad oslobođen od fašizma, koje će se tek dogoditi za tjedan dana, građanski Split vratio je samopoštovanje. Jer, naravno, to je puno više spomenik tom građanskom Splitu – odnosno današnjim Splićanima kojima je stalo do sjećanja na Smoju i do partizanske baštine – nego što je to spomenik Miljenku Smoji i splitskim partizanima.
Građanima koje spominjem stalo je do memorije na jedno doba u kojem je grad na svaki način doživio ekspanziju daleko veću od svojih dotadašnjih kapaciteta. Ljudi kojima je minimalni zajednički nazivnik građanski Split i kojih ima raznih profila, uključujući i mali broj onih s konzervativne desnice, s ova dva simbolički bitna čina imaju autentični osjećaj da su sada stvari na svome mjestu i da je nekako izbrisano negativno nasljeđe devedesetih te da grad može krenuti dalje.
Realan osjećaj utemeljen na iluziji
To jest iluzija u stvarnom smislu riječi, budući da je negativno nasljeđe devedesetih nemoguće izbrisati, u prvom redu zato što nekad moćna splitska industrija više ne postoji, zatim što se Hajduk još uvijek nije oporavio od uloge koja mu je bila namijenjena tih godina, potom i zato što su neki ljudi bili prisiljeni otići isključivo zbog vlastitog porijekla, a na koncu je sve to skupa amenovano spomenicima HOS-u na Splitu 3, 72. bojni Vojne policije u Lori i samom Tuđmanu na okuci iznad luke.
No, to što taj osjećaj ima utemeljenje u iluziji, ne znači da on nije realan i da mnogim ljudima u Splitu, koji vjerojatno nisu većina u gradu, ali ih ima u značajnom postotku, sada nije srce na mjestu. I to je nešto što ne treba podcjenjivati i što će nakon svega zaista ostati iza Puljkovog mandata, kakav god on na kraju bio, a teško da će biti uspješan. No, ovdje je imao hrabrosti stvari izvesti do kraja i dobro je što je to napravio. Zanimljiva i zasebna tema je i to što su spomenici, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji, i to također svih profila, opet postali in, ali ta tema zahtijeva poseban tekst.
Od hodajuće legende grada do odbacivanja
Miljenko Smoje preminuo je u noći uoči 26. listopada 1995. godine i nikad nećemo znati je li mu tu posljednju večer prošla kroz glavu činjenica da je sutra dan oslobođenja grada od fašizma, koji je tih godina bio temeljito izbrisan i prokazan, isto kao i sam Smoje u gradu u kojem je do početka rata i hadezeovog doba, bio hodajuća legenda i kojem je podignuo literarni i televizijski spomenik. Vrlo vjerojatno jest, barem zato što je tog dana upoznao Lepu s kojom je na koncu ostao do kraja života.
Na sprovodu Miljenka Smoje u Žrnovnici bila je tek šačica ljudi, tj. par prijatelja, kolege iz redakcije Feral Tribunea u kojem je dobio prostor nakon što je prognan iz mainstream javnosti te par agenata tajnih službi koji su sve pratili s distance. Takav sprovod i generalno odbacivanje koje je proživio posljednjih godina života, posebno u usporedbi s popularnošću koju je imao osamdesetih godina, zavređuju puno više od par lakonskih rečenica u dokumentarnoj seriji, kazališnoj predstavi i jednoj autobiografskoj knjizi i na koncu će se netko vjerojatno i toga poduhvatiti.
I ovdje vrijedi odbaciti još jedan mit. Smoje jest pokopan u Splitu, a ne izvan Splita, jer Žrnovnica je dio Splita, periferni, koliko i čaroban, ali jest. I ima nečeg poetskog u tome da se tamo oženio s Lepom i odlučio pokopati.
Kako bi se Smoje postavio prema svom kipu?
Ono što jest neosporno je činjenica da je Feđa Klarić, kao nasljednik Smojinih prava i fizičkih stvari, napravio sve da tu nepravdu ispravi i da se to nastojanje u stotoj godini Smojinog rođenja sretno poklopilo s osjećajem za društvenu stvarnost aktualnih gradskih vlasti i s potrebom građanskog Splita da vrati samopoštovanje. Zahvaljujući tim trima naizgled nepovezanim stvarima, Split se Smoji vratio.
Što ne znači da se on prvi, kada bi nam se mogao danas obratiti, ne bi ironično postavio prema vlastitom spomeniku. No, Smoje koji sjedi na Matejuški, ključnoj mikrolokaciji njegovog svijeta i grada i koji gleda ribarske brodove, taj mandrač, Prokurative i Rivu, jest autentična slika tog čovjeka i njegovog odnosa sa Splitom i nikako drukčije nije ni trebao biti postavljen. Uostalom, i kultno izdanje Velog mista u Feralovoj biblioteci ima na naslovnici Feđinu fotografiju Smoje koji sjedi na koluni na Matejuški s cigaretom u ruci i gleda grad, tako da i ovaj spomenik možemo u fizičkom smislu promatrati i kao parafrazu te fotografije.
Iza Smoje će, pak, nakon svega i kada odu ljudi koji ga se izravno sjećaju, ostati njegove knjige u kojima je podignuo spomenik Splitu, Dalmaciji i njenim tzv. malim ljudima, kao i Hajduku, čiji je mit inicijalno stvorio. I ostat će ovaj spomenik. To je nešto što nitko neće izbrisati, niti je dugoročno mogao.